Piše: Nihad Hebibović

Braniti bosanskohercegovačku socijaldemokratiju sa posebnim naglaskom na Socijaldemokratsku partiju Bosne i Hercegovine i to sa ljevičarskih pozicija naizgled se čini nemogućim. Braniti Socijaldemokratsku partiju BiH i sve to što ona jeste (i još gore od toga, samo nije ljevičarska, dakle ona je u isto vrijeme i nacionalistička i patriotska i kapitalistička (za što postoje i brojni dokazi)) čini se blasfemičnim. Međutim sa druge strane to opet nikako ne znači da ne postoji nimalo prostora za odbranu socijaldemokratije, socijaldemokratije kao takve, socijaldemokratije čiji historijat svjedoči o njenoj ljevičarskoj provenijenciji, dok perspektiva ujedinjenja progresivnih ljevičarskih snaga ovisi od historijske uloge koju će socijaldemokratija igrati i u budućnosti.

Bosanskohercegovačku socijaldemokratiju prije svega zaslugom nje same napali su sa raznih strana. Od ispraznih nacionalista koji su našli povoda za napad u socijaldemokratskom nacionalizmu i patriotizmu preko neoliberalnih polemičara koji su našli povoda za napad u slabašnoj građanskoj politici SDP-a, građanskoj politici koja ne može da odgovori na konceptualna pitanja onog koncepta za kojeg se zalaže, pa sve do ultraljevičara među koje se ubrajam, iako svjestan toga da je Lenjin ultraljevičarstvo označio kao mladoljevičarsku bolest. Dakle, u odbranu socijaldemokratije treba poći počevši od sebe pa tek onda tu istu socijaldemokratiju braniti od nacionalista i neoliberalnih polemičara.

I priznajem! Bio sam član Foruma mladih Socijaldemokratske partije BIH, poprilično neaktivan. Sve dok nas općinski odbor Konjic nije naumio okupiti negdje u martu 2010. u prostorijama partije. Jedina moja aktivnost u FOM SDP Konjic bilo je prisustvo na par sastanaka foruma na kojim sam uvidio da se ideološki nikako ne slažem sa svojim drugovima, a napose zbog toga što oni nikakve ideologije niti političke orijentacije nisu ni imali, osim vjere i nade u oktobarsku pobjedu.

Svoj prvi tekst, usmjeren direktno protiv politike SDP (kao član FOM-a ) napisao sam u maju te godine, za OKC ABRAŠEVIĆ pod naslovom " Kako vođa svira ja moram da plešem", dok sam već nakon nakon drugog teksta na istu tematiku ( "Telefonska on line revolucija"), samo dva mjeseca pred opće izbore u BiH, u lokanom SDP-u i to od strane aktualnog premijera Federacije označen diskavalifikacijom tipa "mentalni bolesnik".

Sadašnjem premjeru Federacije nikako nije moglo da uđe u glavu kako neko kao član SDP-a može kritizirati SDP, zbog izdaje ljevičarske ideje u tako odsutnom trenutku. Poslije izbora sam nastavio, kao u inat, sa žestokim optužbama na račun SDP-a ne suzdržavajući se ni najprostijih uvreda, pa i to da kroz oblik satire na ručun rukovodećih SDP-ovskih glava što više okaljam ugled i čast onih koji su sami od sebe ponajbolje radili na tome. Međutim, ako sam rekao da u odbranu socijaldemokratije trebam krenuti od sebe, nikako na umu nisam imao smarati čitateljstvo sa vojnim referatom u kojem nabrajam svoj arsenal projektila manjeg ili većeg kalibra koje sam uputio prema SDP-u. I zato obratimo pažnju na sljedeće kritike koje stizale na račun SDP-a.

Kao neko ko se trudi biti marksistom, držim da je desničarska kritika ništa drugo nego isprazan lavež olinjalog psa. Pa ipak u Bosni i Hercegovini postoje razne sorte političke "paščadi" koje se već i više od dvadeset godina nadlajavaju a među njima se nažalost našao i SDP. Međutim ni desničarsku kritiku odveć nije lako zanemariti kada je u pitanju SDP Bosne i Hercegovine, jer on sam u sebi sadrži jedan državni nacionalizam koji se manifestira na veoma sličan način kao što se manifestiraju svi nacionalizmi sa kojima bi SDP trebao stajati u općoj suprotnosti.

Forsiranjem Željka Komšića kao člana predsjedništva, SDP je na sebe navukao toliki gnjev ne samo suparničke buržoazije koja se predstavlja kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda, nego i omraženost kod onih ljudi koji kao najbolju opciju za predsjedništvo, nikada nisu cjenili Komšića, jer se radi o totalnom političkom diletantu. Međutim o tome je napisano isuviše tekstova, vođeno isuviše polemika, i na ovom mjestu nije nikako produktivno ponavljati već davno izlizane mantre. Pa i pored svega može se reći da je SDP dobrim dijelom i sam snosi krivicu za kontinuirano natezanje i prepucavanje sa HDZ-om. A kad se SDP-ov antinacionalizam usmjeri samo prema jednom nacionalizmu, onda se automatski dovodi u pitanje SDP-ov antinacionalizam. I sada kada smo već kod pojma antinacionalizma, sa kojim se u mnogome kite ovdašnji neoliberalni polemičari najzgodnije bi bilo da se osvrnemo na njih.

Neoliberana kritika SDP-a je uistini i najzanimljivija. Niti jedna epska pjesma nije u stanju opjevati licemjernost koju neoliberalni polemičari koji se posljednih dana, konačno uvidjevši da bi politika SDP-a mogla imati veze sa neoliberalizmom, odriču i gnušaju i liberalizma i neoliberalizma.

Kakva konfuzija vlada u neoliberalskim glavama najbolje je pokazala nedavna polemika, ako se to uopće može nazvati polemikom, između Envera Kazaza i Muharema Bazdulja gdje se dojučerašnji pobratimski književnički dvojac nije nikako mogao naoptuživati ko je veći "zlatkista", ko je Ferguson a ko Guardiola. Oba ova isprazna neoliberala i dnevno politička komentatora, od kojih je jedan " indentitarno" neomarkisist dok se drugi tobož gnuša neomarkisista, ideološki su do te mjere obezglavljeni da svom silinom odbacuju do sada jedinu ideologiiju koju su cijenili, odnosno neideologiziranost, te kao kojekakve skitinice sada ne mogu pronaći bilo kakvo ideološko utočište.

Na njihove stavove od prije godinu ili više dana, kada na "svijetu" ne biješe drugog etnokapitaliste do Radončića i drugog dušmana do Vlaisavljevića, da se ozbiljnije ne osvrćemo i da ih sada ne pominjemo. Ali sada je za njih neoliberalizam propao, nacionalizam zaostao, komunizam prevelik zalogaj, socijaldemokratija - ZLATKO LAGUMDŽIJA. I tu nastaje problem. Taj čovjek kao da je pritiskom na taster blokirao mozgove ovdašnjih neoliberala, to jeste novopečenih ljevičara, koji nisu kadri nikakvog dijalektičkog promišljanja, dok je dijalektika osnova marksizma a ne kojekakva identitarno- kulturološka mantranja, pa kao što je u svojoj partiji nedodirljiv tako i neoliberalski kritičari SDP-a kritikuju SDP kao da je Zlatko Lagumdžija završna riječ socijaldemokratije, nje kao ideje uopće i kao da je bosanskohercegovačka socijaldemokratija zauvijek osuđena na Lagumdžijno prokletstvo.

Marksistički revizionist E. Bernstein zapisao je sljedeće: "Ako želimo shvatiti svijet, moramo ga shvatiti kao kompleks gotovih predmeta i procesa". U tom kontekstu za ovdašnje samoprozvane ljevičare sa socijaldemokratijom i socijaldemokratskim procesima je gotovo. Niti jedan on tih "ljevičara" bosanskohercegovačku socijaldemokratiju ne želi, neće ili ne može posmatrati izvan vidokruga u kojem ne stoji Lagumdžija. Na isti onaj način kako je Lagumdžija kultivizirao svaki napad na njega kao napad na SDP, tako i ovdašnji liberali i gorljivi kritičari i dalje nastavljalju sa građenjem kulta Lagumdžijine ličnosti. Međutim ako Lagumdžiju ostavimo za trenutak po strani, vidjet ćemo da on nije ni tek pola problema. Problem kojeg naši neoliberalni kritičari, neće, ne umiju ili ne mogu da vide, kao što olako uviđaju sve promašaje koje je bosanskohercegovačka socijaldemokratija načinila, a njih svakako nije teško identificirati, jeste u tome što oni (kritičari) u istoj kanti za smeće nose socijaldemokratiju kao zasebnu kategoriju i SDP/ Zlatka Lagumdžiju, te ih namjeravaju na smetljište historije istresti u jednom komadu.

Zbog čega u odbranu socijaldemokratije?

Odbrana socijalemokratije nikako ne znači odbranu SDP-a i Zlatka Lagumdžije. Dapače, odbrana socijaldemokratije je napad na Lagumdžijin SDP. No to ni u najluđim snovima ne smije biti napad na onaj način kako to ovdašnji neoliberalni polemičari zamišljaju. To su isti oni ljudi koji se nazivaju ljevičarima, a ne pada im na pamet, ili kako bi im palo kada o tome kao "ljevičari" pojma nemaju, da širom evrope i svijeta u sklopu socijaldemokratskih partija postoje i ljeva krila tih partija koja nastoje svojom politikom utjecati na zvaničnu politiku socijaldemokratskih partija. Tim ljevičarima također je nepoznato da se frakcije tih ljevih socijaldemokratskih krila udružuju sa ostalim ljevičarskim organizacijama u cilju stvaranja što šireg ljevičarskog fronta koji se pored maksimalističkih revolucionarnih zahtjeva bore i za implementaciju minimalističkih zahtjeva koji se odnose na poboljšanje socijalnog položaja radničke klase.

Sve gore navedeno nepoznato je našim samoprozvanim ljevičarima tobožnjim "identitarnim marksistima", a tek ako je poznato onda je to strašno. Jer, ako su i pored toga znanja naumili da u ovoj zemlji jednu progresivnu ideju, kao što je ideja socijaldemokratije sravne sa zemljom, ne pokušavši iznaći bilo kakvo drugo rješenje onda su takvi ljevičari dostojni svakog prezrenja, jer se njihovo ljevičarstvo mjeri situacionističkim aršinima i dnevno-političarskom prilagodljvošću. I to ne samo po tome, nego i po nesposobnosti i kukavičluku. Jer dok socijaldemokratija u Bosni i Hercegovini leži umlaćena i u blatu, najbijedniji "ljevičarski" sinovi iskazuju junaštvo nad njenim gažnjem.

PROČITAJTE JOŠ OD ISTOG AUTORA:

ŠVERCOVANJE MARKSIZMA: Radnici između Pol Pota i teoretičara

STRANAČKI JAHAČI APOKALIPSE: Kada vladajuća politika povlađuje

RAZGOVOR NOVINARA I NGO AKTIVISTE: Omlaćivanje donacija

ZLOČINAČKA MAŠINERIJA DRŽAVE BIH: Sveti kapital nad radničkim grobom

U IME OCA I S(I)NA I S(VE)TOGA D(U)HA: Povelja Mileta bana

UOBRAŽENA KOLUMNISTIČKA ELITA: Muke naše kolumnističke

UOBRAŽENA INTELEKTUALISTIČKA ELITA: Enver Kazaz i njegova agonija posipanja pepelom

ISMIJAVANJE UOBRAŽENIH INTELEKTUALACA: Kratka analiza apolitičkih smutnji književnika Mirka Kovača

EKSPLOATACIJA TRAGEDIJE: Svako ko ne vjeruje u ovu priču, ne vjeruje ni u postojanost genocida u Srebrenici

(BL!N MAGAZIN)