Piše: Nihad Hebibović
I tada Nepoznati kolumnista zapita Poznatog:
Nepoznati kolumnista (NK) : Šta ima?
Poznati kolumnista (PK) : Ima svega, samo para nema.
NK: Pare nisu problem.
PK: Kako za koga.
NK: Za mene nisu.
PK: E pa vidiš, za mene jesu.
NK: Za mene nemogu biti.
PK: Kako nemogu biti?
NK: Jednostavno nemogu. Niste nikada razmišljali o tome?!
PK: O čemu?
NK: Pa o tome kako pare meni nemogu biti problem.
PK: Nisam.
NK: Ali, ja sam razmišljao o Vašem problemu.
PK: Lako je tebi razmišljati.
NK: Kako mislite lako je meni razmišljati?
PK: Ti nemaš problema.
NK: Problema rekoste?
PK: Da.
NK: Pa nemam ja problema, imam samo problem. No, Vi kao poznati kolumnista nemate problem, nego imate probleme. Množina.
PK: Kako god tebi je lakše!
NK: Jeste, nama proletarijatu, pa i kolumnističkom, uvijek je lakše.
PK: Dok po nama sve puca. Dvorske intrige, intelektualne rasprave, visoki ugovori koji opet zavise o količini napisanih intriga, partijskih trzavica i mnogih drugih muka koje prate visoko kolumnisanje.
NK: Ja nemam visok ugovor, ali kad pogledam kako se samo Vi lomite oko partijskih ratova i ratova među vama visokoumnim glavama, naprosto shvatim da za razliku od Vas nemam apsolutno nikakvih problema u svome radu.
PK: Da, da. Treba to sve stići izanalizirati i uredno objaviti.
NK: Šta ako Vam se desi da vam ne objave Vaš cijenjeni tekst? Evo, meni se to nekoliko puta dešavalo.
PK: Tek na to jedva čekam.
NK: Kako mislite „jedva čekam“? Moram Vam priznati da se ja u sličnim situacijama osjećam poprilično rezignirano i nemoćno.
PK: Lako je svama kolumnističkom proletarijatu osjećati se rezignirano.
NK: Šta vi onda radite, kome se obraćate za pomoć?
PK: Nikome.
NK: Čekajte, sad Vas ništa ne razumijem. Dakle Vi, isto kao i ja, ne obraćate se nikome za pomoć.
PK: Zašto mislite da bi se trebao nekome obraćati?
NK: Pa zarad novinarske etike, profesionalizma, znate već.
PK: Slušaj, jedino što tada radi jeste sljedeće; pošaljem svoje pisanje nekom drugom mediju (najčešće suparničkom) i nakon što tekst sutri dan bude objavljen (obavezno uz naznake SENZACIONALNO, CENZIRIRANO) onda me od reda zovu svi, linija za pomoć novinarima, filozofi, sociolozi, psiholozi, anesteziolozi, političari, kulturnjaci , pa i neki papci. Zovu i hvale, te tiho u slušalicu telefona govore kako sam pravi Mudonja, i kako su mi tekstovu uvijek in i cool“.
NK: Vi ste uvijek dosljedni u svome pisanju.
PK: Imaš pravo mladi kolega. Intrige, partije i intelektualci se mijenjaju ali moja dosljednost uvijek opstaje kao glad u Africi.
NK: Nije lako biti dosljedan.
PK: Naravno da nije. Treba ostati živ a normalan u svijetu među(č)etničkih, međuakademskih i međukolumnističkih turbulencija.
NK: Sva sreća pa se ima ko brinuti za Vašu dosljednost. Jer ako se neobjavljivanje Vašeg teksta u novinama za koje pišete može nazvati senzacijom, kako onda tek nazvati cijelu stvar kada vaše pisanje biva ignorirano od svih medija. Nama kolumnističkom proletarijatu se to počesto dešava.
PK: Mi ne pišemo trivijalnosti!
NK: Hoćete reći da ih pišemo mi?
PK: Zaboga, o čemu onda pišete. O kakvim to vi svijetovima i ljudima pričate?
NK: Za razliku od Vas, mi ne pišemo o onome svijetu i ljudima u kojem se pominju muke tlačitelja, nego se pominju muke potlačenih.
PK: Zaista te ništa ne razumijem.
NK: Apsolutno razumijem da me ništa ne razumijete, iako Vi važite kao glas razuma i spasa u ovim tlačiteljskim vremenima.
PK: Previše vi sebi uobražavate sa tom politikom tobožnjih tlačitelja i potlačenih. Gdje je tu realpolitika?
NK: Ona je u državi – o kojoj pišete, u naciji i međunacionalnom – o čemu pišete, u Bogu, religiji i međureligioznom o čemu pišete, u kulturi i nekulturi – o kojoj pišete, u gazdi i mediju – za kojeg pišete, i u vama samima – koji pišete. Ona je izvan nas, dok je sastavni dio Vas.
PK: Ma daj molim te, zašto u meni.
NK: Zato Vi niste analitičar trivijalnosti.
PK: Te dvije premise se nemogu dovoditi u vezu jedna sa drugom. To su dva sasvim različita pojma.
NK: Rekoste da se ne sjećate kada Vam je zadnji put tekst ostao ne plasiran a da Vam čaršijski interes i inat nije pomogao da ga senazacionalistički oživite.
PK: Ne sjećam se.
NK: E pa vidite, imam na gomile takvih.
PK: (podrugljivim tonom): Koliko li je to samo novca?
NK: To bi Vi trebali znati.
PK: A tek publicitet?
NK: To Vi znate. A upravo je to što Vi znate, malograđanska realpolitika koju propagirate.
Nakon što su završili razgovor, Poznati kolumnista je razmišljao o tome da li da napiše jedan tekst o mladom i perspektivnom kolegi, ali mu njegov intelektualni integritet nikako nije dozvoljvao bavljenje tim trivijalnostima. Izalazeći iz kafane, dvojica kolumnista se pozdraviše i otiđoše u različitim pravcima.
VEZANI TEKSTOVI:
UOBRAŽENA INTELEKTUALISTIČKA ELITA: Enver Kazaz i njegova agonija posipanja pepelom
ISMIJAVANJE UOBRAŽENIH INTELEKTUALACA: Kratka analiza apolitičkih smutnji književnika Mirka Kovača
(BLIN MAGAZIN)