Piše: Nihad Hebibović
Zar je uistinu toliko teško preko usta prevaliti tu konkretnu definiciju čovjeka koji štrajkuje i gine. Zar je uistinu toliko teško reći; GINU I ŠTRAJKUJU OBESPRAVLJENI RADNICI ove zločinačke mašinerije koja se naziva državom Bosnom i Hercegovinom. Obespravljeni radnici koji nemaju ništa osim vlastitog tijela i mogućnosti da prodaju svoju radnu snagu, samo pod onim uslovima koje određuju poslodavci ili zločinački državni aparat.
Smjenjeni predsjednik sindikata mašinovođa Kantona Sarajevo Vernes Buljugija u svome intervju za PORTAL Radio Sarajevo izjavio je: „Ova vlast me šalje u smrt sa ovakvim zastarjelim prugama kakve jesu, a ja trebam da šutim, neću da šutim“. Nije trebalo proći ni dvadeset i četri sata pa da se Buljugijine crne slutnje na određen način ostvare. U konjičkoj tvornici municije "Igman" jučer je poginuo radnik iza kojeg je ostalo dvoje djece. Eksplozija baruta se desila u skladištu preduzeća koje je od nedavno stupilo u proces „pokretanja nove proizvodnje“. Trenutno je u toku vještačenje i pronalaženje uzroka koji su doveli do nesreće. Analize će pokazati da li je uzrok nesreće „ljudska greška“ ili je to posljednica loših uslova rada. Bilo kako bilo, deterministička veza između ta dva pojma sama je po sebi nerazdovojiva, jer ne može se od radnika koji je pritisnut bijedom svakodnevnice, pritisnut kreditima i ostalim pošastima tranzicijskog društva, odnosno pritisnut borbom za goli egzistencijalni opstanak sebe i svoje porodice, očekivati najoptimalnija odgovornost i psihološka fokusiranost na radni zadatak na njegovom radnom mjestu, dok odgovornosti rukovodećih struktura nema ni u bilo kakvim naznakama. Jedina odgovornost direktora u čijoj je fabrici došlo do tragedije sa smrtnim posljednicama je odgovornost prema premijeru koji ga drži na toj funkciji. Jedina odgovornost premijera jeste njegova odgovornost prema predsjedniku svoje partije. Odgovornost predsjednika partije se sastoji samo u što produktivnijoj cirkulaciji svetog kapitala. Sveti kapital stoji iznad svake moguće vrste odgovornosti. Sveti kapital u mantilu klerika stoji nad grobom radnika.
Međutim ako stvari ne stoje tako, onda se sa pravom treba zapitati, kako je moguće da u jednoj fabrici dođe do pokretanja nove proizvodnje, ako su u tome kompleksu sredstva za proizvodnju još uvijek iste one mašine ili tehnologija iz vremena „ surove socijalističke diktature“, koje su stare i više preko dvadeset godina, a njihovo efektivno radno vrijeme i danas iznosi puna dvadeset i četiri sata? Moguće je! Itekako je moguće, jer za državne poslodavce nova sredstava za proizvodnju predstavljaju samo priliv jeftine radne snage, koja će igrati oko tempiranih bombi pospješujući državni kapital uz nadu da će za pola godine (kakav je slučaj u konjičkoj fabrici) dobiti svoju prvu plaću.
Mnogo je toga u ovoj državi moguće. Pa je tako moguće da se predsjednik sindikata Bosne i Hercegovine Ismet Bajramović uopće danas ne pojavi u Konjicu, a opus njegovog radnog mjesta nalaže njegovo pojavljivanje i prije nego što su vatrogasne ispomoći iz susjednih gradova pristigle u Konjic. Radnička klasa Bosne i Hercegovine se konačno treba zapitati, koga predstavlja taj famozni predsjednik sindikata koji nije u stanju reagovati niti onda kada radnici ginu na svojim radnim mjestima a kamoli da je u stanju oštro reagovati, odnosno organizirati radničku blokadu u svim sektorima privrede kada kojekakav ministar smjeni predsjednika sindikata mašinovođa samo zbog toga što je govorio o kriminalu unutar svoje firme. Do kada će predsjednik sindikata Bosne i Hercegovine Ismet Bajramović živjeti lagodnim funkcionerskim životom dok oni koje tobože predstavlja umiru od gladi ili u kranjem cilju bivaju ubijeni. Da tačno tako bivaju ubijeni. Jer smrt radnika na radnom mjestu nije prirodna katastrofa ili nešto što se ne može predvidjeti. Tendencija radničkog života vodi prema smrti, a za taj dokaz postoje brojni primjeri koje je sada ovdje izlišno navoditi. Sa druge strane ipak je nelogično zauzimati stajalište da je cilj vladajućih elita ubijanje radničke klase, jer je to istovremeno i njihov nestanak. Međutim tanka je linija što spaja život i smrt radnika. Na toj liniji caruje vladajući buržoaski sloj društva i ona za njega predstavlja posljednju odbranbenu liniju kapitalizma.
No svakako paradoksalni niz mogućnosti se ne završava na već pomenutom. Shodno tome sasvim je moguće i posve normalno da u izbezumljenom društvu član predsjedništva iz reda samoprozvanih „socijaldemokrata“ u danu kada se proljeva radnička krv nalazi da „ više ništa nema smisla i da je vrijeme za vanredne izbore“. Koga pozivate na vanredne izbore? Koga pozivate na udjeljivanje novog legitimiteta za sprovođenje terora nad radnicima? One što štrajkuju i ginu na svojim radnim mjestima? Gladne i mrtve? Njih pozivate? One nad kojima se zgražavate kada krenu u štrajk, kao što je to slučaj GRAS-a. Ili možda one koje pozivate na zgražavnje jer je radnički štrajk „ugrozio živote djece“ kako stoji i vašim zločinačkim proglasima za javnost .
Vaša proračunatost dakako nije bez svoje realne osnovne. Ništa drugo nije zaočekivati nego da vam u tome nesebičnu podršku pruže i „ alternativni ministri“ , to jeste sekta malograđana čiji su mozgovi isprani građanštinom. Japi ekipa okupljena oko Damira Nikšića (mini-stara) zajedno sa vama krenula je u udruženu sprdačinu nad radničkom klasom. Po uzoru na vas i bez imalo osjećajnosti za probleme radnika formirat će svoja alternativna ministarska malograđanska vijeća. Kao da bolje alternative za vaše zločinačke misije nema od one alternative koju nudi smiješni klovn građanštine. To je isti onaj klovn koji je dao odgovore na pitanja sa početka ovog teksta.
Međutim jedno je sigurno, teško radnicima ove države sa ministrima i alternativnim ministrima, sa poltronskim predsjednicima sindikata, sa direktorima i premijerima. Teško onim radnicima koji još uvijek ne shvataju da se radničko pravo ne traži nego uzima u svoje ruke. To jeste otima od povlaštenih elita. Bez milosti prema bilo kome od pomenutih.
(josd.org, Blin/đk)