Piše: Nihad Hebibović

Svako onaj ko ne vjeruje u ovu priču, on jednako ne vjeruje u postojanost genocida u Srebrenici, ne vjeruje u jad i bijedu koja je žrtve genocida snašla nakon što su žrtvama načinjeni. Dakle ja ovdje pričam samo onako kako sam čuo. A to što sam čuo sasvim je moguće i realno. On i Ona preživjeli su srebrenički pakao, a možda je i bolje da nisu. On je stariji a ona je dosta mlađa. Oni su dva potpuno različita svijeta i skoro ih lično ništa ne veže, osim gorke sudbine koja ih je zadesila. Vjerovatno se On i Ona uopće ne poznaju, ali bi se sigurno prepoznali po tragici života kojeg žive.

On je noćni čuvar. Radi za tristo konvertibilnih maraka u jednom kafiću. Kako kaže san mu i nije potreban, odavno se već odvikao od istog. Ne treba posebno objašnjavati odakle oskudica sna u njegovom slučaju. U ljeto devedest i pete probijao se iz srebreničkog krvavog obruča i na putu sretao, mrtve, perklane, iskasapljene i izbezumljene. Pričao je tako jednom mada to nigdje ne stoji zapisano, kako je dok se probijao iz obruča negdje u srebreničkim šumama naišao na dječaka koji stoji prislonjen uz stablo. Dozivao ga je i dozivao, ali dječak se nikako nije obazirao na njegove pozive i molitve da bježi k njemu. Kada mu je prišao u neposrednu blizinu, vidjeo je stravičan prizor. Dječak, ne više od jedanaest godina stajao je prislonjen uz stablo, takoreć prikucan uz njega. Stajao je otvorenih očiju a kroz prsa proboden klin sa dvije oštrice spajao ga je sa stablom. Taj klin ustvari je klanfa koja se zabija u balvane, da bi se isti lakše mogli trasportovati. Služi kao tegleći materijal obično stoci, a ponekad i čovjeku. U srebreničkom slučaju služio je nečovjeku, zvjeri i kasapinu. Danas je ta klanfa uzork insomnije obespravljnom radniku. Taj čovjek nije lud. On je jednostavno obespravljen, ponižen i uvrijeđen. Kažem samo! Jer odveć smo svjedoci da obespravljivanje, ponižavanje i vrijeđanje srebreničkih žrtava nastavlja svoj kontinuitet. Prenosi se ono sa starijih na mlađe.

Pa tako, Ona, koja nema nigdje nikog svog,  i koja nema uslova za živjeti od ičeg svoga, osim da prodaje svoj život i bude sramoćena takvim životom, živi u mjestu (koje li ironije) stradanja bosanskih Srba. Ne, ne živi. Preciznije rečeno preživljava. Preživljava na način tako što služi kao tegleća stoka narko dilerima koji je natrpaju kao vreću, svakojakim narkoticima, i Ona kao takva kruži po BH gradovima prodavajući otrov, kako bi kupila svoj lijek. A njen jedini lijek je parče hljeba od kojeg treba preživjeti. Kao marioneta u rukama kriminalaca, Ona, ne samo da je žrtva robovskog iskorištavanja nego je i žrtva seksualnog nasilja koje se sprovodi nad njom. Ona, više ne poznaje šta to znači ponos. Ne, Ona ga nije izgubila. Taj ponos davno joj je oduzet. Kojoj je oduzeo taj ponos pitanje je sad?

To su u prvom redu oni kasapini koji su je načinili sirotinjom, isti oni kasapini koju su se dosjetili djetetu od jedanaest godina zabijati željezo u prsa. Pored njih, tu su naravno i oni koji su to stradanje blagoslovili punim ustima Srebrenice dok srebrenička sirotinja skapava od gladi, umire od bolesti, biva osramoćena i ponižena govorima klerika dok mrtve duše spuštaju u Potočarsku zemlju.

On nikad zaspati neće moći. Iako mnogi od zločinaca spavaju mirno. Ona, nikad neće povratiti ponos, jer ga nije ni tjerala od sebe, isto kao što On ne može iz svojih misli otjerati otvorene oči dječaka. Ali šta mi možemo? Šta možemo osim toga što po facebook-u širimo nesnošljivu patetiku i na taj način skoro da vrijeđamo žrtve genocida. Možemo li išta više od mržnje kojom smo kontaminirani? Zar je moguće da je ta mržnja toliko zaslijepila sve od reda one koji u Srebrenicu gledaju a ne vide ništa više od trulih kostiju.  Ne vide da i dan danas većina srebreničkih žrtava umire ćutke i umiru, baš onako kao što su i prije šesnaest godina ubijani uz prećutno odobravanje onih koji danas vrše eksploataciju njihove tragedije.

Doći će, kao što kaže Sidran, od jutra ljudi neki. Silovat će Srebrenicu ponovo. Naslađivat se nad njom.  Režati kao Kerberi. Režati u za svoj uski interes, tobože širokim pogledima koji se rasprostiru odavde do nedostupnog Allaha. Prizivati će Allaha, moliti za vječni dženet ubijenima, još će više moliti za neoprost, jer ako žrtva oprosti, propast će svi planovi za spas jednog naroda. Upozoravat će „ponovit će nam se opet“  sa iskonskom željom da se uistinu i ponovi, jer kako da oni, ti Kerberi, ti naslađivači nad Srebrenicom, kako da žive bez Srebrenice kao takve. Srebrenice za vjek vjekova ponižene uvrijeđne i obespravljene. Kako da žive bez Njega i Nje. Njihov život bez Njega i Nje nema smisla. Izlišan je. Tačnije nemoguć. On i Ona moraju postojati sve dok postoje i naslađivači nad Srebrenicom. Do kada će oni postojati. Vjerovatno sve dok krv ne počne da ključa kao vulkan na Islandu.

Crvena je krvca što kipi u nama;

Crvena je munja što oblak prolama;

Crveno je nebo kad se zorom smije,

Crven nam je barjak što se gordo vije;

Crvena je mržnja u našim grudima,

Pa i gnjev je crven što nas obuzima

O Tirani, čujte – ne treba vam kriti –

I Osveta naša – crvena će biti! «

(Kosta Abrašević)

(BLIN MAGAZIN)