Piše: Nihad Hebibović
Stranačkim jahačima apokalipse još uvijek ne uspjeva ustavna legalizacija pljačkaškog (privatizacija do sada neprivatiziranih društvenih resursa) pohoda za kojeg se uveliko pripremaju. Neki od njih, već se od ranije nalaze u toj kompoziciji, i oni imaju samo nastaviti kontinuitet svoje "politike" dok se drugi, kao koaliciono pojačanje, pokušavaju na sve sile progurati u tu kompoziciju.
Prošlo je skoro godinu dana od posljednjih općih izbora. Bosanskohercegovačka javnost je sluđena "političkim" manipulacijama i špekulacijama od strane tobožnjih predstavnika naroda, koji ne predstavljaju niti jedan narod, jer sam sistem parlamentarno-predstavničke demokratije ilustrira grubi paradoks. Kada kažemo paradoks, njegova brutalna apsurdnost se sastoji u jednoj sasvim jednostavnoj i empirijskoj činjenici koja kaže: da u Bosni i Hercegovini ( pa ako hoćete i u svijetu ) ne postoji ta parlamentarna snaga koja predstavlja interese svoje baze. Uslovljena svojim privatnim interesima i nužnom pretpostavkom opstanka ili inkorporiranja u vlasti, predstavnička elita jedino može reprezentirati svoje vlastite materijalne nužnosti. Čak se tu više ne radi samo o golim interesima kao takvim, nego nužnosti da se buržujski (kapitalistički) interesi institucionalno cementiraju "demokratski izraženom voljom", jednog, drugog ili trećeg naroda, entiteta ili u krajnjem cilju države. Vjerovanje u identične interese predstavnika naroda i interese radničke klase koja taj narod čini, uistinu je danas veći utopizam od vjerovanja da će eventualni ulazak BiH u Evropsku uniju imati za direktnu posljedicu poboljšanje socio-ekonomskih parametara njenog stanovništva.
Međutim formiranje, nove a ujedno sa njom i stare vlasti u Bosni i Hercegovini se očekuje kao ozeblo sunce. Kao da će instaliranje istih onih struktura koje su sve ljude koji žive i hoće da žive isključivo od svoga rada, dovele do samog ruba egzistencije, nekim čudnim spletom okolnosti dovesti do moralnog preporoda kod istih. Kao da će predstavnička elita, stacionirana u institucijama režima odjednom odbaciti sve svoje uže i šire interese te se smjesta baciti na rješavanja nagomilanih radničkih problema u svim sektorima društva. Shodno tome sa sigurnošću se može tvrditi (parafrazirajući Andrića) tamo gdje prestaje logika interesa radnog čovjeka tu počinje predstavnička demokratija.
Sudeći po tome kako se drže mediji, te tzv. "civilni sektor", sudeći po tome kako se drže brojni preplaćeni intelektualci i njihove sesije, stiče se utisak da će u konačnici dugoočekivano formiranje vlasti imati za posljedicu konačan izlazak iz ekonomsko-političkog ćorskokaka. No treba zasigurno znati da raspodjela plijena među divljačkim parlamentarnim hordama neće donijeti ništa novo.
Pa i pored toga simptomatična je navodna uznemirenost i frustriranost najvećeg dijela javnosti. Moguće je da ona proizilazi iz samo dva izvora. Prvog, kao neznanja i slijepog nadanja u parlemantarno bolje sutra, i drugog, kao praktikularnog interesa jednog, ali manjeg, dijela javnosti koji od konačnog formiranja vlasti očekuje indirektnu poziciju u okvirima izbrabljivačkog sistema. Dakako nije potreba nikakva mudrost pa zaključiti da je prva grupa daleko brojnija ali da bi ona postala svjesna sebe kao klasno uslovljene kategorije neophodno je da odbaci iluziju o svojim predstavnicima.
O Slučaju Rame Mehmedovića (ili kako radnička klasa nabacuje na volej svojim tlačiteljima)
Pored opće razjedinjenosti radničke klase Bosne i Hercegovine (koja se, a što je potrebno uzeti kao pozitivno ujedinjuje i solidariše makar u nekim mikronaznakama) izbrabljivačko-predstavničkim klikama na ruku idu i pojedinačni ekcesi koji više nisu u pravilu samo predstava za javnost nego i struktuirana javnost za izrabljivačko-elitističku predstavu. Pa je tako povodom poslednjeg sastanka partijskih šefova javnost uzburkala reakcija Srebreničana Rame Mehmedovića, koji je iz neposredne blizine prigovorio šefu Saveza nezavisnih socijaldemokrata, kako je Republika Srpska "genocidna tvorevina". Epilog tog incidenta bila je policijsko evidentiranje na osnovu verbalnog delikta za Mehmedovića, ali i izvinjenje iz Federalne uprave policije Miloradu Dodiku zbog propusta u obezbjeđenju njegovog ličnog integriteta.
Ponekad je zaista nužno biti brutalno iskren pa reći da iz ustiju obespravljenog radnika iz Srebrenice, njega kao dvostruke žrtve, ratne i poslijeratne, nisu samo proizašle gole riječi "o Srpskoj kao genocidnoj tvorevini" nego su to upravo one riječi obespravljenog čovjeka koji je žrtva vladajućih zločinačkih "politika". To su u isto vrijeme riječi Milorada Dodika, Zlatka Lagumdžije, Dragana Čovića, Mladena Bojića, Mladena Ivanića, Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića, Bože Ljubića, Fahrudina Radončića, Zvonke Jurušića kao i svih drugih vođa mafijaško-kriminalnih klanova što ih se naziva političkim partijama. Uistinu nema većeg zadovoljstva za predstavnike naroda kada iz ustiju naroda kojeg tlače mogu čuti samo svoju politiku a ne onu političku poruku punu gnjeva zbog vlastite pozicije, odnosno klasne nepravde sa kojom je većina danas suočena. I zato sve dok riječ naroda po automatizmu i po izrečenom bude riječ postojeće politike a ne odraz svoje pozicije, vladajuće bande mogu zadovoljno trljati ruke.
O medijskim reprekusijama Mehmedovićevog čina se može također diskutovati ali ono što je sigurno, jeste da bi svaka podrobnija analiza u u kontekstu postojećih tumačenja dovela do istog onog zaključka kojeg su vladajuće elite već unaprijed definirale kao pravilnost. Slučaj Rame Mehmedovića u medijima je protumačen na identičan način kako ga i tumače sile osovine tzv. predstavnici naroda. Za medije iz Republike Srpske to je ništa drugo nego nedopustiv napad na čitavu Republiku Srpsku i srpski narod, dok je za medije iz Federacije čin Mehmedovića hrabar potez. I to zaista jeste politički potez u kontekstu uvriježenih mišljenja o politici, ali je iznad svega još jedna legitimacija one politike koja se naziva predstavničkom demokratijom.
Za sami kraj ove analize, cijeneći da ovakav stav uopće nije neproduktivan, valja se osvrnuti i na medije u našem komšiluku. Liberalne, probosansko i prosarajevsko čaršijske e-novine u skladu sa političkim besmislom federacijskih novinarskih bespuća, prenijele su vijest o potezu Rame Mehmedovića, gdje se u samom naslovu (Ramo, Ramo druže moj) vidi naklonjenost retorici ovog čina, iz kojeg jedino, ako to treba još jednom ponoviti, korist crpe sve vladajuće politike.
Tako vam liberalnog boga i vašega dobročinstva nemojte više "moralno" pomagati. Nemoj te tako vam nekoliko miliona, Rama Mehmedovića, što želje druge nemaju osim da rade i žive u pravom smislu te riječi.
Fotografija sa naslovnice djelo je karikaturiste Enesa Čelosmanovića
PROČITAJTE JOŠ:
UOBRAŽENA KOLUMNISTIČKA ELITA: Muke naše kolumnističke
UOBRAŽENA INTELEKTUALISTIČKA ELITA: Enver Kazaz i njegova agonija posipanja pepelom
ISMIJAVANJE UOBRAŽENIH INTELEKTUALACA: Kratka analiza apolitičkih smutnji književnika Mirka Kovača
RAZGOVOR NOVINARA I NGO AKTIVISTE: Omlaćivanje donacija
EKSPLOATACIJA TRAGEDIJE: Svako ko ne vjeruje u ovu priču, ne vjeruje ni u postojanost genocida u Srebrenici
(BLIN MAGAZIN)