Politika može biti plemenita vještina i znanje. Može voditi i humane akcije. Međutim, to su relativno rijetke situacije, a mnogo su češće i izrazito su opake one u kojima politika pokazuje svoje demonsko lice. Tako politike vode u konflikte, u svakovrsna porobljavanja, u lokalne i globalne ratove. 

Zahvaljujući politici, ili politikama, danas svjedočimo globalizaciji nasilja umjesto globalizaciji humanosti, sa krajnje ozbiljnom tendencijom da naš svijet pređe u „galop“ ka litici.

U toj demonskoj naravi politike ima neke zakonitosti. Nakon holokausta – poslije kojeg se zaista nije smjelo ništa ni slično ponoviti – „dogodila se“ Srebrenica, a danas, evo, u zlikovačkom zanosu nekadašnje žrtve holokausta temeljito brišu s lica zemlje Gazzu, pri čemu naročito sladostrasno i masovno ubijaju djecu – „savršenije“ i masovnije nego u „sarajevskom safariju“. 

Zahvaljujući politici, ili politikama, danas svjedočimo globalizaciji nasilja umjesto globalizaciji humanosti, sa krajnje ozbiljnom tendencijom da naš svijet pređe u „galop“ ka litici

Ta pomama nečovječnosti bit će i gora jer ništa ne preduzimaju oni koji bi morali pozitivno reagirati. I ono što se dogodilo u Srebrenici predstavlja „napredak“ u toj vrsti zločina jer je genocid učinjen uz saučešće Ujedinjenih nacija, budući da to bijaše njihova, navodno, zaštićena zona, a prije toga je Savjet sigurnosti – opet organ Ujedinjenih nacija! – svjesno i odlučno onemogućio žrtvi da se brani. 

Dakle, na mezarju u Potočarima pokopan je i autoritet, ukupan smisao Ujedinjenih nacija. Koga onda može iznenaditi njihova verbalizacija o Gazzi?! Koga može iznenaditi pakao u Gazzi kojeg saučesnički podržavaju i zapadne i muslimanske vlade?! 

Genocid u Srebrenici potom je „usavršavan“ je time što su moćni politički faktori odlučili da, nakon genocida, tu enklavu čudovišnom odlukom dodijele njenim dželitima. Demonska nagrada! Zar može biti čudno, onda, što već danas planiraju dželati da sutra u Gazzi – toj najvećoj grobnici djece u povijesti svijeta – prave mondenska ljetovališta?!

Na mezarju u Potočarima pokopan je i autoritet, ukupan smisao Ujedinjenih nacija. Koga onda može iznenaditi njihova verbalizacija o Gazzi?!

To je demonija politike. Negativitet ljudske naravi u totalitetu. 
No, ni to nije sve.

Politika je vještina koja svoju neetičnost beskrajno usavršava. Tako svake godine u Potočare hrle političari koji u tome nepregledu bijelih nišana, nad kostima hiljada nedužnih šehida, drže govore i sa svoje pozicije licemjerja skrnave mezarje onih što se u nepojamnu šehidsku svjetlost uznesoše.

U tome činu, tim govorima, politika najzad postaje zaista prokleta. To je trijumf njenoga nemorala.

Kada bih imao moć, koju nemam, zabranio bih političarima da govore u Potočarima jer tako skrnave nepreglednu, svetu bjelinu šehidske nedužnosti. Na tome posvećenom mjestu mogu govoriti samo svećenici, filozofi, književnici. Političar koji u Potočarima govori, u Srebrenici, svojim činom samo ovjerava demoniju politike. 

Ako je političar već došao tu, neuporedivo više izrazio bi skrušenom šutnjom i klečeći na tome mjestu koje na najuvjerljiviji način svjedoči o nečovječnosti.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)