Foto: A šta ste još vidjeli? Nisam mogao vidjeti sve! (Ulje na platnu, 40x60, 2010)

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Gospodine Milak, nedavno je u Beogradu, povodom obilježavanja dvadesete godišnjice od početka rata u BiH, otvorena Vaša izložba pod nazivom „A šta ste još vidjeli? – Nisam mogao vidjeti sve!“, na kojoj su prikazane Vaše reprodukcije čuvene fotografije fotografije Rona Haviva iz Bijeljine 1992. na kojoj je pokazano kako jedan od "Arkanovaca" šutira ženu koja, uz druge civile, leži na pločniku. Možete li nam reći nešto više o samoj ideji da napravite reprodukciju ove fotografije, te koji Vas je lajt motiv vodio ka njenoj realizaciji?

To je bazično samostalna izložba. Tačnije, u pitanju je serija slika, ulje na platu 40x60 cm, koju prati serija crteža realizovanih u periodu 2010-2012. Ideja za ovaj projekat je nastala u okviru Bijenala SpaPort pod nazivom Izloženosti u saradnji sa kustoskim timom Antoniom Majačom i Ivanom Bago. Projekat je realizovan krajem 2010. godine u Banja Luci, gdje je i rad premijerno prikazan. Nakon toga rad je ponovo prezentovan u okviru Bijenala Time Maschine No network u Titovom bunkeru u Konjicu na poziv kustosa Branislava Dimitrijevića, da bi se naša saradnja nastavila mojom samostalnom izložbom u Beogradu. Moji prethodni ciklusi slika su takođe vezani za pitanje istorije, za konfliktne tačke u našoj istoriji koje su meni uvijek bile okidač za dalja preispitivanja. U našoj svakodnevnici primjećujemo kako nam se prošlost lijepi za sadašnjost, kako se njome manipuliše, a istoriografija kao nauka nije potrebna, ona je u rukama onih jačih, vladajućih politika koje je upotrebljavaju i interpretiraju kako kome odgovara. To je upravo produkt pragmatično-kratkovidne politike koja živi od izbora do izbora, bez jasne vizije budućnosti. Kada otvorite neke velike istorijske teme, npr. u ovom slučaju pitanja ratnog zločina i počnete da govorite o njima, tada postajete svjesni da ste u jednom hiperpolitizovanom prostoru. Ali ako posmatramo ovu scenu iz Bijeljine, ja ne znam ko bi se u ime kojeg patriotizma mogao solidarisati sa nekim vojnikom koji šutira civile na ulici, tačnije čizmom razbijati ženi glavu. To jeste fotografija koja nam pokazuje zločin, nasilje je dokumentovano. Polazište mog rada jest upravo fotografija, kao činjenica događaja koji se desio početkom aprila 1992. godine koja se tokom slikanja multiplicira. Rad je samorefleksivan i bavi se odnosom između događaja i tjelesnog doživljaja tog događaja. Ako posmatramo sve te medijske slike nastale tokom devedesetih na prostoru Jugoslavije, možemo ih posmatrati kao neki film koji nikada neće biti montiran, jedino nam ostaju upečatljivi kadrovi da ih slažemo poput dadaističkog kolaža i tražimo neka nova moguća čitanja. Meni su zapravo sve te medijske slike polazišta za nove serije radova na kojima trenutno radim, a slikarstvo kao medij svim tim fotografijama daje drugu auru. Ja mislim da umjetnost-slikarstvo ima tu snagu da te medijske slike vrati iz zaborava, ponudi neko novo sagledavanje i učini ih ponovo vidljivim.
 
Mislite li da se na ovaj način, putem konstantnog umjetničkog prikazivanja i podsjećanja na zločine i zločinstva počinjena 90-ih na području bivše Jugoslavije, može doprinjeti nekoj vrsti katarze i pomirenja, iz današnje perspektive nepomirljivih, antagonizama koji vladaju među zavađenim  jugoslovenskim narodima?

Kao što je Ivan Čolović na otvaranju izložbe u Beogradu pomenuo odnos čizme i glave, a to je stravičan kadar na fotografiji, mislim da nije moguće očekivati tu vrstu pomirenja, metaforički govoreći o pomiranju čizme i razbijene glave. Problem ovog društva je dublji, činjenica je da rat nije prestao, on je u stvari nastavljen drugim sredstvima imajući u vidu javni prostor koji je zatrovan mržnjom i netrpeljivošću prema drugom. Generacija kojoj pripadam nije kriva za tako zagađen i hiperpolitizovan javni prostor. Mislim da umjetnost svakako treba da doprinese razumijevanju naroda na prostorima bivše Jugoslavije, ali šta ćemo onda kada konstatujemo da su jedni pomalo žrtve, drugi pomalo zločinci. Mene više zabrinjavaju političke elite danas, koje i dalje održavaju atmosferu ratne retorike, a mladi ljudi nastavljaju mržnju svojih očeva. Činjenica je da mi nakon rata nismo izgradili bolje društvo, već da je to bila teška regresija. Činjenica da mi svi u regiji živimo u svojim nacionalnim suverenim državicama, uglavnom frustrirani i opterećeni istim problemima. Naša zajednička realnost je ta što se obistinilo Tuđmanovo proročanstvo u cijeloj regiji, a to je deset bogatih porodica koje vladaju i upravljaju kapitalom, političkim strankama i određuju kurs kretanja svog imanja odnosno države u svoju vlastitu korist. Ako je to bio razlog zbog čega su narodi bivše Jugoslavije ušli u rat, sa razlogom danas možemo da se pitamo za koga se to ratovalo, odnosno zašto je to neko napravio u naše ime ili nacionalni identitet. Mislim da je put pomirenja upravo obračun sa tim ludilom koje nas je snašlo tokom devedesetih godina i traje do danas, ja u tom ratu i postratnom periodu ne vidim nikakav patriotizam, naprotiv vidim otimačinu, rasulo i srozavanje svih vrijednosnih kriterija. Mislim da javnost treba kontinuirano upozoravati na grozote stradanja, a ne praviti se kao da se ništa nije dogodilo. Lizati spostvene rane, hraniti se ulogom žrtve optužujući uvijek drugog da je kriv za sva zlodjela je licemjerno, a tek vrhunac tog licemjerstva je prizivati ili buditi mrtve iz II svjetskog rata kako bi opravdali zločine u posljednjem ratu.

Koliko su, po Vašem mišljenju, ideologije koje su 90-ih proizvodile prizore kakav je ovaj koji ste prikazali na Vašim radovima prošlost, te mislite li da su potjugoslovenska društva uspjela prevazići bar dio sukoba iz prošlosti?

Mene najviše zabrinjava činjenica da ne postoji politička alternativa, odnosno da ne postoje nove energije, neki novi ljudi, neka nova lica koja žele iznova redefinisati svoj odnos sa državom, jer se u ovom postojećem političkom okviru osjećaju nepoželjno, nezaposleno, nedovoljno zastupljeno. Dok god imamo takvo stanje mislim da smo zarobljeni u kandžama prošlosti, te da je nismo prevazišli, naprotiv ona nam je stalno za petama, jer je to izgleda najbolje gorivo sa kojim se i danas dobijaju izbori.

Foto: Saša Reljić, Muzej savremene umetnosti Beograd 2012.

Na otvaranju izložbe su govorili etnolog Ivan Čolović i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević; oni su tom prilikom ukazali na nespremnost srpskog društva da se suoči sa zločinima i ideologijom koji su doveli do masovnih zločina 90-ih. Kako Vi tumačite činjenicu da se u javnom i kulturnom prostoru RS i Srbije još uvijek izbjegavaju priznati neke činjenice koje su danas već istorijski fakti, utemeljeni na presudama Međunarodnih sudova za ratne zločine?

Problem čitave regije je taj što mi nemamo bolje društvo, nismo izgradili nove vrijednosti na kojima bismo gradili to buduće društvo. Imamo na sceni kratkovidne politke, etno kombinatorike, i razna druga potkusurivanja koja idu u korist trenutnim političkim elitama. U posljednje vrijeme u BiH počinjemo da gubimo vezu sa sekularnom državom, te imamo na sceni uplitanje vjerskih poglavara u sferu javne politike. Kao što sam već naveo, mi nemamo istoriju koja je prepuštena naučnicima, ona je u rukama onih jačih koji određuju njen kurs. Upravo to je ono trusno polje sa kojim se manipuliše, sa kojim se ide na izbore ili u nove pohode. To je jednako živa i upotrebljiva materija kao što je bila i početkom devedesetih. Za očekivati je da će na ovim prostorima u narednom periodu postojati političke inicijative i jedan dio javnosti koji će relativizovati presude za ratne zločine, te pokušati funkcionalizovati svoju retoriku u realnu politiku. Generalno, u cijeloj našoj regiji imamo jedno stanje psihoze, radikalno podijeljenog društva po pitanju intrepretacije novije istorije i zločina počinjenih tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije.

Posljednji jugoslovenski pisac, kako je sebe nazivao, Danilo Kiš svojevremeno je tvrdio da će se uloga intelektualca i njegove društvene odgovornosti ogledati u njihovom odnosu spram staljinističkih i nacističkih logora. Mislite li da je uloga današnjeg intelektualca i umjetnika upravo opiranje i otklon spram mračnjačkih nacionalističkih ideologija iz ne tako daleke prošlosti?

Mislim da će se u narednih deset godina voditi rasprave o tome šta je kome bila Jugoslavija. Kako i na koji način ćemo artikulisati posljednice posljednjeg rata iz pozicije nedovršenih nacinalnih država, nisam siguran da ćemo doći do nekakvog mogućeg zajedničkog čitanja bliske prošlosti. Činjenica je da nijedna država u našoj regiji nije postigla očekivani rezultat nakon raspada Jugoslavije. Nisam jugonostalgičar, ali mi se čini da je ta državna zajednica podsjećala na državu. Svi su narodi na prostoru Jugoslavije imali svoje nacionalne ideologe kojima se nije dopadala ta zajednica, tako da smo preko noći alternativu pronašli u današnjem stanju koje ima stremljenje ka daljem propadanju. Upravo taj prelazak iz jugoslovenske kulture, iz progresivnog kolosjeka, u uskotračnu prugu obavili su nacionalni ideolozi. Tako da se mi danas sa razlogom sjećamo fenomena jugoslovenske kulture, ne iz pozicije jugonostalgičara već se sjećamo njenih konkretnih proizvoda. Postojeći kulturni obrazac i kulturna politika koja je dominantna zadnjih 20. godina najviše odgovara trenutnoj političkoj eliti, tako da tu vidim potrebu za jasnim opiranjem i redefinisanjem tog modela. Sa druge strane, šta znači biti antinacionalista ili se pozivati na neko šuplje ljevičarenje, bez konstruktivne akcije i kolektivnog djelovanja u javnoj sferi? Čim ste se izjasnili kao ljevičar to je kod nas u startu nekakva alternativa u odnosu na mainstream, takvih je danas mnogo. Kao što sam naveo, ja ne vidim tu drugu opciju, političku opciju koja je javno artikulisala svoj drugačiji stav u odnosu na postojeći. Svakako postoje individualne inicijative, postoje intelektualci, postoje takođe oportunisti i poltroni, ali ne postoji novi politički horizont za radikalne promjene i reforme upravo od tih od kojih se očekuje.

Danas u RS, kao i u cijeloj BiH, postoji jako mali broj kulturnih radnika koji se javno i glasno opiru vladajućim političkim elitama i njihovim svevladavinama, te su uglavnom priklonjeni uz skute svojih političkih mecena igrajući ulogu dvorskih umjetnika i intlektualaca. Kako tumačite tu činjenicu, te šta mislite šta je uzrok tome?

Mislim da je to očigledan problem u cijelom društvu, ne samo u kulturi. Problem u Republici Srpskoj, a može se reći i u cijeloj BiH je što se više njeguje pravo na sličnost nego na različitost, tako da možemo konstatovati da je veći dio građana u nekakvom stanju društvene smrti. Ljudi su uglavnom homogenizovani po liniji sličnosti, a proizvod te homogenizacije jeste društvo nejednakosti, loše kadrovske selekcije, korupcije i velikog broja nezaposlenih. Suzdržanost i neutralnost jesu vrline takve zajednice, što se manifestuje kroz moralno srozavanje društva na svim nivoima. Nestala  je nada, ostalo je samo strpljenje, a naša jedina zagaratovana sigurnost jeste pravo da se sakrijete u mišju rupu i da ćutite. Takav kontekst rađa poltrone i oprotuniste jer su oni poželjno gorivo da bi postojeće stanje moglo da živi. Ne znam zašto treba toliko odvažnosti ili hrabrosti da bismo uprli prstom u varvarstvo, javno prezentovali svoje mišljenje ili neslaganje.

Foto: Saša Reljić, Muzej savremene umetnosti Beograd 2012.

Nedavno smo bili svjedoci orkestriranih napada i hajki srpske javnosti na neke od najznačajnijih regionalnih i svjetskih kulturnih radnika (Sreten Ugričić, Andrej Nikolaidis, te Angelina Jolie i njen film), što je ozbiljno dovelo u pitanje postojanje demokartske i slobodarske atmosvere u srpskom društvu. Kako komentarišete minule događaje, te koliko su oni pokazatelj činenice da naša društva još uvijek u mnogome vuku za sobom utvare 90-ih?

Svakako da devedesete imaju refleksiju na cijeli događaj, prosto nam prošlost diktira sadašnjost. Što se tiče slobode javnog govora u Srbiji, ja bih prije rekao da je javnost Srbije radikalno podijeljena. Mislim da nigdje na prostoru bivše Jugoslavije javnost nije tako dijametralno podjeljena kao što je to slučaj u Srbiji, odnosno u Beogradu. Činjenica je da je Srbija tokom devedesetih imala Miloševića, ali je takođe činjenica da je cijelo to vrijeme opozicija bila za petama Miloševiću. Što se tiče Ugričića, treba da se zna da je on kao direktor biblioteke, selektovan za tu funkciju od strane Đinđića, te da je kao slobodomisleći intelektualac stalno smetao pojedinim političarima i jednom dijelu javnosti u Srbiji. Sa druge strane, Ugričić je koliko sam ja obaviješten jedini imao primjedbe na tekst, ali je odlučio da podrži slobodu govora. Ako uzmemo u obzir da su i drugi pisci, takođe, podržali slobodu govora, a neki od njih su na značajnim funkcijama u Srbiji, te da je samo Ugričić smijenjen, to dovoljno govori o neprincipijelnosti politike Srbije i da se tu radilo o skidanju glave Ugričiću. Mislim da je to bio povoljan trenutak da se isti smijeni. Meni je iskreno jako žao da je jedan tako značajan menadžer u kulturi Srbije donio lošu odluku dajući podršku jednom senzacionalističkom tekstu, od autora kojeg javnost pamti po tome što se zamjerio Emiru Kusturici. Nakon što se ta bura smirila možemo konstatovati da je to bila Ugričićeva loša procjena, što je on i potvrdio u emisiji Utisak nedelje. Njegova bi značajnija uloga bila da je ostao na toj poziciji direktora biblioteke kao slobodomisleći intelektualac. Prosto kada se nalazite na poziciji državnog činovnika morate biti spremni na intelektualne kompromise. Mi to moramo posmatrati na taj način i shvatiti da je sa funkcije odletio jako sposoban čovjek, koji je Narodnu biblioteku Srbije stavio u ravan evropskih nacionalnih biblioteka. Sa druge strane Republika Srpska je uvjek isproban teren, gotovo sjajna martica ako želite da uprete prstom u nacionalizam, a pri tome dolazite iz susjedne zemlje. To je takođe oprobano mjestno na kojem pozicionirate svoj stav antinacionaliste i pokazujete svoje ljevičarenje. Vrlo je simptomatična činjenica da je autor teksta Nikolaidis, savjetnik Krivokapića, predsjednika Skupštine u državi koju nagriza korupcija i kriminal. Iskeno mislim da nije civilizacijski biti na poziciji savjetnika u državi sa takvim kontekstom, ako pri tome želite da držite moralne i civilizacijske lekcije. Shvatam tešku poziciju pisaca i očajničku želju za zaposlenjem, ali to je sve licemjerno, sjedite u jednoj udobnoj fotelji savjetnika, a pozivate se na anarhističke poduhvate. To vam dođe kao neko ljevičarenje ili kurčenje iz salonske pozicije. Ne vidim potrebu da se takvim zaposlenicima daje intelektualna podrška za slobodu govora, jer je on upravo zaštićen palicom gospodara kojeg savjetuje.

U konačnici, koliko je bosanskohercegovačko društvo uopšte slobodno, te koliko je moguće nesmetano i bez straha od represija biti umjetnik koji ne podilazi dnevno-političkim strujanjima, te odgovorno i otvoreno odgovarati na izazove vremena u kojem živimo?

Bosanskohercegovačko društvo je jednako slobodno/represivno kao i svako drugo društvo unutar naše regije, ne vidim tu posebne razlike. Očigledna je zatvorenost BH kulturne scene, ona se obraća samoj sebi i uživa u toj samodovoljnosti. Zatvorenost kulturne scene jeste proizvod nepostojanja strategije kulture, ne postojanje projekata koji bi inicirali međunarodnu saradnju i kulturnu proizvodnju. Sve inicijative koje postoje su na individualnom nivou ili su proizvod nekakvog festivala ili projekta. Ovakvo stanje je upravo proizvod te regresije u vođenju kulturne politike za koju najsnažnije navijaju kulturno-umjetnička društva, amateri, zavičajni intelektualaci i umjetnici. Radeći ispred Protok-a razne programe u Banjaluci mogu da kažem da nikada nismo bili cenzurisani, odnosno da nam je zabranjena neka javna akcija, ali sa druge strane ne postoji ni reakcija ni kritika. To je osjećaj apatije i ravnodušnosti. Za mene ne predstavlja problem postojeći kulturni obrazac. Veći problem predstavlja impotentna kulturna i intelektualna BH scena, nego neka imaginarna represivna vlast. U toj neorganizovanosti i neradu najveći je problem nepostojanje novih ideja i inicijativa od strane upravo tih progresivaca. Mislim da je problem jednim dijelom u strahu i nepostojanju odvažnosti kod samih intelektualaca i umjetnika da se odvaže, zavrnu rukave, te da se počne sa kreiranjem novog kultunog modela.

Kada smo kod tih mogućih modela djelovanja mi se danas sa razlogom možemo zapitati šta mi to proizvodimo, koji su naši dometi u kontekstu vremena i prostora u kojem živimo. Ako je Banja Luka tokom 60-tih godina 20. vijeka proizvodila televizore, a danas nismo u stanju da napravimo ekser, to je to nazadovanje ili regresivna politika o kojoj govorim. Imate projekat Omladinskog savjeta RS u kojem je ponuđeno mladim, ambicioznim liderima da jedan dan budu ministri u Vladi RS, to vam je vaspitna mjera, npr. niko ne želi da se identifikuje sa bravarom, inženjerom ili naučnikom, već je fomula uspjeha biti ministar nekog resora, nije bitno kojeg ali eto da ste ministar. Zbog svega toga mi se iskreno smučio taj birokratski svijet, strategije, projekti, odnosno sva ta mrtva slova na papiru. Svoje zadovoljstvo u zadnje vrijeme pronalazim u manuelnom radu, slikanju ili crtanju i tražeći način kako na međunarodnoj sceni i tržištu prezentujem ili prodam svoj rad.

Koliko ste zadovoljni dosadašnjim radom vašeg Centra za vizuelene komunikacije Protok, te kako okruženje i javnost reaguju na jedan tako alternativan i političkim spregama neopterećen projekat?

Protok je realizovao nekoliko značajnih projekata u polju savremene umjetnosti od 2005. do 2011, od kojih je svakako najznačajnija Međunarodna izložba SpaPort, koja je po mišljenju mnogih kolega kustosa, istoričara umjetnosti jedna od najznačajnih izložbi u regiji zadnjih godina. Svakih dve ili tri godine našeg rada preispitujemo svoju poziciju, odnosno tražimo neke nove strategije djelovanja. Upravo smo sada u fazi osluškivanja i pripremanja za jedan veći projekat koji ćemo realizovati tokom 2013 / 2014.

U razgovoru dok smo dogovarali intervju rekli ste nam da uskoro spremate i izložbu u Sarajevu, možete li nam reći nešto više detalja o tome?

Radi se o izložbi pet banjalučkih umjetnika, koja se realizuje u okviru projekta Undiplomatic Art, koji Protok radi na poziv Mess festivala iz Sarajeva. Naziv izložbe je individualne strategije, biće prezentovana u izložbenom prostoru Collegium Artistikum u Sarajevu. Na izložbi će radove prezentovati Borjana Mrđa, Mladen Bundalo, Miodrag Manojlović, Mladen Miljanović i Radenko Milak.

BL!N MAGAZIN