Umjetnica koja je diplomirala na Berkeleyu otkrila je da je povratak u rodnu zemlju prije tri godine u potpunosti promijenio njen pogled na svijet.

Radovi dvadesetosmogodišnje Maje Ružnić, koja danas živi u San Franciscu, postigli su toliki uspheh u Americi da ju je čak i poznati ljekar Patch Adams zamolio da napravi jednu sliku za njegovu bolnicu. Novo izdanje časopisa 'New American Painters', na čijoj naslovnoj strani je njeno djelo, već je rasprodato, a Maja nastavlja da stvara i uporedo radi sa američkom djecom kao profesorica umjetnosti.

Prve crteže je, kako kaže, napravila još sa četiri godine.

- Uzimala sam knjige moje majke i na marginama crtala ono što sam zamišljala da se pominje u tekstu. Ona se nikada nije ljutila na mene zbog toga. Kasnije sam slikala svakodnevno, nakon povratka iz škole. Obožavala sam mastilo a moja omiljena tehnika bilo je duvanje boje kroz slamčicu. Nisam voljela da koristim četkicu - otkriva Maja za srbijanski Blic.

Međutim, bezbrižno odrastanje talentovane djevojčice ubrzo je prekinuo rat, pa je bila primorana da se odseli iz zemlje.

- Srećom, tada sam bila veoma mlada. Bježanje iz Bosne sa ostalim izbjeglicama za mene je predstavljalo nadrealno iskustvo, nisam imala pojma šta se događa. Ubrzo sam shvatila da smo izbjeglice i da smo veoma siromašni. To saznanje mi je, pored napuštanja bake i deke, najteže palo - sjeća se Maja.

Iako je morala da se navikne na novu sredinu, jezik i ljude, umjetnica je iz minulih događaja izvukla ono najbolje - inspiraciju za svoj rad. Njene slike nastale su zahvaljujući sposobnosti da posmatra svijet oko sebe na poseban, pomalo bajkovit način, a upravo to ju je, kako kaže, i zaštitilo u psihičkom smislu. Gdje god da krene Maja se ne razdvaja od sveske u koju povremeno zapiše nekoliko rečenica ili nacrta skicu osobe koju je vidjela na ulici.

- Ljudi su moja najveća inspiracija, posebno oni koji su na ivici ljudskog, koji liče na neka posebna stvorenja. Viđam ih u autobusu, na putu do posla. Oni čine da izađem iz svog okvira i da se, slikajući ih, prisjetim bolnog iskustva koje sam doživjela kao izbjeglica. Njihova lica su samo početak, ja ih kroz sliku izobličavam i uništavam ono što zapravo jesu - objašnjava umjetnica koja kaže da je glavna tema njenih radova težina postojanja.

Prije tri godine Maja se po prvi put vratila u Orašje nakon rata. To iskustvo je značajno uticalo na njen rad i svakodnevicu.

- Način na koji slikam se drastično promijenio nakon tog putovanja. Ranije sam pravila ogromna apstraktna ulja na platnu, ali nakon što sam posjetila članove porodice, moje slike su postale konkretnije i počele su da pričaju svoju priču.

Mlada slikarka danas radi sa američkom djecom istih godina kojih je ona bila kada je napustila domovinu. Ona pokušava da im prenese dio svog talenta ali i iskustva odrastanja u ratnom okruženju.

- Nikada neću zaboraviti strah koji je vladao tokom rata. Vidjela sam ga jasno na licima odraslih dok su gledali vijesti. Nisam razumjela o čemu se radi ali se jasno sjećam izraza lica svoje majke koja je ličila na zombija. Sretna sam što sam odrasla uz tako divnu ženu koja nikada nije krivila nijednu stranu za izbijanje rata. Moja porodica je mješovita i drago mi je zbog toga - kaže Maja koja smatra da bi obrazovanje u školama trebalo više da bude usredseđeno na širenje tolerancije i mira.

(Blic.rs, DEPO PORTAL, BL!N MAGAZIN/md)