Razgovarala: Vildana Selimbegović

Bosna i Hercegovina obilježava 20 godina nezavisnosti. Uskoro će i neke tužnije obljetnice – 20 godina napada na BiH, 20 godina opsade Sarajeva... Dvije decenije kasnije, pokušajte definirati BiH – šta je sve dobila, šta izgubila i gdje se sada nalazi?

- Gubici su ogromni, mnogo ljudi je izgubilo život, zdravlje, imovinu. Rat je segregirao društvo,  podijelio ljude, skoro uništio multietničnu šarolikost koja je bit, duh Bosne i Hercegovine. Ali sačuvana je država, granice, nezavisnost, šansa da se društvo reintegrira. Da se nismo odlučili za nezavisnost, a zatim i za odbranu Bosne i Hercegovine, ostali bismo bez zemlje, države, nacionalnog ponosa, identiteta. Bili bismo poput porodice koja je imala kuću i dopustila, čak i pomogla, da je komšije podijele među sobom, pa čeljad nastavlja da živi razdvojena, kao podstanari. Nakon što je Evropska zajednica, u skladu sa izvještajem Badenterove komisije, proglasila disoluciju Jugoslavije i potvrdila republičke granice kao državne, Bosna i Hercegovina je morala odlučiti o nezavisnosti ili o ulasku u nove saveze sa susjednim republikama. Savez sa Srbijom u vremenu Miloševićevog i Karadžićevog političkog diktata, u vremenu kad je JNA razarala Vukovar i Dubrovnik, a rezervisti maltretirali građane diljem BiH, bio je neprovodiva stvar. Takav pokušaj bi doveo do pobune i građanskog rata u kom bi BH građani ratovali među sobom za interese susjednih zemalja, za implementaciju dogovora Tuđman - Milošević iz Karađorđeva, za podjelu vlastite zemlje.

A gdje se nalazimo danas, nakon svega što smo prošli u dvije istorijom nabijene decenije? Nalazimo se u procesu normalizacije, unutarnje i regionalne reintegracije, evropske integracije. Taj proces se nekad odvija brže, nekad sporije, ima svoje krize, ali nikad nije stao. Teža i bolnija dionica puta u stvaranju nezavisne, a potom i stabilne i prosperitetne evropske Bosne i Hercegovine je sasvim sigurno iza nas. Normalizacija međuljudskih odnosa i proces pomirenja je evidentan, a to je najvažniji proces. Dominantna većina građana Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost i stranu kojoj je u ratu pripadala, želi isto u budućnosti – mir, prestanak konflikata i tenzija, sigurnost,  ravnopravnost, bolji standard, bolju plaću i penziju, jasnu budućnost za svoju djecu i unuke. I to je zasad dovoljno.

Praznik je i razlog što razgovaramo u Muzeju "Alija Izetbegović": možete li nam, dvije decenije kasnije, ispričati kako je Vaš otac doživio sami početak rata. Javno je u više navrata upozoravao da je za rat potrebno dvoje, pozivao rukovodstvo bivše JNA da ostane u kasarnama, no, bez svake sumnje, bio je suočen sa nadolazećom agresijom. Šta je Vama govorio?

- Javno je smirivao narod, činio sve da se rat izbjegne i u isto vrijeme radio koliko god je mogao da što spremniji dočekamo napad. Da nije bilo organizovanog oružanog otpora, Bosna bi pala za par sedmica. A nije pala.    Naravno da smo pod udarom brutalne agresije, koja je došla sa istoka a zatim i sa zapada, gubili bitke i teritorije, ali već u drugoj godini rata smo postigli vojnu ravnotežu koja je omogućila Vašingtonski sporazum. A zatim je Armija BiH nastavila da jača, da se konsoliduje i preuzima inicijativu čime su stvoreni uslovi za pregovore u Daytonu. U uslovima dvostruke agresije i skoro potpune blokade, pod embargom na uvoz oružja i vojne opreme, stvorili smo oružanu silu od 200.000 vojnika koju smo u posljednjoj godini rata snabdijevali sa skoro 100 tona oružja i municije sedmično. I, naravno, hranili i odijevali tu vojsku, snabdijevali je gorivom. Tvrdnje da se narod sam naoružao i organizovao su priče za djecu, bajke.

Alija Izetbegović  je bio svjestan rizika u koji se upuštamo, pamtio je Drugi svjetski rat, znao je šta rat znači, ali je znao da je veća opasnost ostati bez države. U predratnim mjesecima, kad su pijani rezervisti provocirali i napadali civile u Hercegovini, jedan mladi patriota mu je u šali predbacio – „predsjedniče, radite vi za mir, ali meni bi bilo draže da se mi sa ovakvima potučemo". Alija je sa dozom ljutnje odgovorio – „ne brini, vjerovatno ćemo se na kraju potući. I svi će nas tapšati po ramenu. A nas će biti sto hiljada manje!"

Gospodine Izetbegoviću, paradoksalno ali istinito: danas su suđenja za ratne zločine aktuelnija i bolnija tema negoli u godinama neposredno nakon Daytona. Kako komentirate narastajuću bošnjačku potrebu da se brane optuženi za ratne zločine? Godinama se zvanično Sarajevo zgražavalo nad odlukama Vlade RS-a da pomaže optuženike, sada to radi Kanton Sarajevo? Zašto?

- Mislim da je problem u tome što se na silu pokušava napraviti nekakav balans u zločinu i zločincima. Spektakularno se hapse po evropskim aerodromima ugledne bosanske patriote poput Ganića, Divjaka, Jurišića, mjesecima se zadržavaju i ispituju, i redovno bivaju pušteni  na slobodu. Jer nisu krivi. Naravno, bilo je zločina i na našoj strani i poštovat ćemo odluke sudova. Bez obzira na to kakve budu. Ali, ljudi smo i imamo emocije. Ja ne mogu vjerovati da bi čovjek poput Mustafe Dželilovića mogao počiniti ratni zločin, i osjećam se obaveznim pomoći mu da se brani. Ne da izbjegne pravdu, već da se brani, da dokaže istinu.

Alija Izetbegović je za života bio neprikosnoveni lider Bošnjaka, no u svim razgovorima, i tokom rata i poslije, sa više no aktivnim međunarodnim dužnosnicima insistirao je na Bosni i Hercegovini. Prošle sedmice, reis IZBiH Mustafa ef. Cerić je spočitao međunarodnoj zajednici kako su, eto, jedino Bošnjaci ostali bez svoje države. Vi ste danas bošnjački član Predsjedništva: je li Vam žao što Bošnjaci nemaju svoju državu već Bosnu i Hercegovinu dijele sa Hrvatima, Srbima i svim ostalim, ma kako nekonstutivni bili?

- Bošnjacima je nuđena podjela Bosne i Hercegovine, oni su mogli dobiti dio teritorije i stvoriti nacionalnu državu. Ali time bi pristali na prekrajanje granica, na gubitak teritorija koje smo nastanjivali od vajkada, na princip sile, amnestirali bi agresiju i rezultate etničkog čišćenja. Bošnjački sabor i bošnjački predstavnici u državnom Parlamentu su odbili ovakve ponude, i, naravno,  mislim da su dobro postupili. Sačuvane su granice, održani principi i ono što zovemo idejom Bosne. Stanje u zemlji je daleko od idealnog, pa i od onog što nam njen ustav garantuje, ali trend je pozitivan. Procesi normalizacije su spori, ali neumitni.

Nedavno ste bili u Turskoj i, mora se priznati, zaista ste dočekani: otvorena su Vam sva najznačajnija vrata i ugostili su Vas i predsjednik i premijer i ministar vanjskih poslova i parlamentarci... Pa ipak je najviše interesa u Sarajevu izazvala Vaša izjava o lideru Erdoanu: u čije ime ste nastupali kada ste rekli da je Erdoan i „naš lider"?

- Kada sam rekao da za zdravlje Tajipa Erdoana dovu uči milijardu ljudi, mislio sam, naravno, na muslimane diljem svijeta. Tajip Erdoan je muslimanski lider globalnog značaja i formata. Snažno je stao uz narode koji se bore za slobodu u Libiji, Siriji, Palestini. Napravio je političko i ekonomsko čudo u Turskoj. On zastupa stavove, on izgovara riječi koje muslimani masovno prepoznaju kao svoje.

Oslobođenje/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.