Piše: Anila GAJEVIĆ

Kada je počeo rat, imala sam 12 godina. Živjela sam u naselju Donja Vogošća blizu Semizovca. U mom naselju živjeli su Bošnjaci i Srbi. Preko puta Donje Vogošće su Malešići, mahom srpsko naselje. Moj najbolji drug je bio Siniša. Sjećam se da smo praznike slavili zajedno i da se čak u našoj kući 7. januara na svojevrstan način slavio Božić, djeca su išli u kuću rano ujutro komšijama i zvali se „polaznicima“ a oni nam davali poklone.

Bojili smo jaja zajedno i za Bajram dijelili baklave. Znali smo mi dvanaestogodišnjaci da nemamo istu vjeru i slavili smo tu jedinu različitost među nama.

NIKOLA ĐURIČKO - ODLIČNA EPIZODNA ULOGA SRPSKOG GLUMCA U FILMU 'U ZEMLJI KRVI I MEDA': Ali gdje je tu balans u filmu, upitao je novinar B92 Angelinu Jolie u intervjuu, a ona mu je postavila protupitanje da li je postojao balans u stvarnosti. Balansa u stvarnosti nije bilo i tu cijela priča o filmu završava... Da su kojom srećom novinari iz srbijanskih medija pogledali film i napisali kako je njihov glumac Nikola Đuričko napravio jednu od najboljih uloga u ovom filmu za svega pet minuta koliko se u njemu pojavljuje.

U aprilu 1992. godine komšije Srbi su stavili prvu barikadu. Moja porodica i ja smo krajem aprila otišli u Brezu (brat moje strine je bio u Švicarskoj i kuća mu je bila prazna) da se sklonimo na nekoliko dana. Dok smo se pakovali ja sam stavila mali album sa fotografijama u kofer a mama mi je rekla da mi je to višak i upitala me kome ću pokazivati fotografije. Ostavila sam album u kojem su bile fotografije iz mog djetinjstva i škole.

U Brezi sam umjesto pet-šest dana bila sve do augusta 1993. godine. Za to vrijeme saznali smo da su nam komšije iz Malešića zapalili kuću. U kući su ostale i moje fotografije. Uspomene koje sam stekla za tih 12 godina svog života. Roditelji su izgubili dugotrajnije uspomene.

Rat je bio u Brezi. Padale su granate a jedna me posebno uplašila jer je od nje čovjek u mojoj blizini ranjen. Tad sam prvi put vidjela ranjenog čovjeka. Od šoka nisam smjela izaći iz kuće dva mjeseca.

Otac, brat i sestra bili u Sarajevu nekoliko mjeseci. Mama i ja smo željele biti s njima i krenule prema gradu. Četiri dana smo putovale od Breze do Sarajeva. Uglavnom pješice. Nismo prošle kroz tunel jer u to vrijeme nije bio otvoren za civile. Morale smo trčati preko aerodromske piste. Gledala sam u Dobrinju i činilo mi se da je između nas more. Vodič nam je objašnjavao da moramo biti jako tihi jer ako nas čuje UNPROFOR upalit će svjetla a onda će nas Srbi gađati snajperom. Sjećam se da sam bila u tenama ali sam od straha toliko udarala o pistu da me vodič stalno opominjao. Mislila sam da ću noge i srce ostaviti tu na tom dugačkom, bijelom moru, a grad mi se činio nedostižnim.

Ipak, stigle smo na Dobrinju. UNPROFOR je upalio svjetlo kada je druga grupa prelazila preko piste, a pored nas je prozujao metak. Nasreću, tu noć na pisti niko nije poginuo.

O opsadi Sarajeva sve je rečeno. Dijelila sam te dane sa svim ostalim građanima Sarajeva, bez vode, struje, grijanja, hrane. Toga jeste nedostajalo za razliku od granata i snajperskih metaka. No, i to sam preživjela. U ratu nisam izgubila nikog jako bliskog i na tome sam zahvalna Bogu.

Siniša, moj najbolji drug i komšija danas živi na Palama. I on je izbjeglica kao što sam bila i ja. Odlučio se da, nakon reintegracije Vogošće i Ilidže, ode iz svog rodnog mjesta ali ne predaleko. Siniša i ja smo ponovo prijatelji, ovaj put na Facebooku.

Da li je Angelina Jolie snimila jednostran film, pita beogradska novinarka jednu sugrađanku, koja je jedan od 12 posjetilaca na projekciji filma „U zemlji i krvi i meda“ u glavnom gradu Srbije. Beogradska novinarka nije proživjela rat i sigurna sam da ima sve svoje fotografije iz djetinjstva. Zato beogradska novinarka i svi beogradski novinari nemaju pravo postavljati pitanje o jednostranosti filma „U zemlji krvi i meda“. Možda ga može postaviti moj drug iz djetinjstva Siniša ili ga mogu postaviti ja.

Da ste pitali mene prije 20 godina ko je počeo rat, iz pika bih vam dala odgovor. Rekla bih da je to JNA i Srbija koja je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Karakter rata se godinama nekoliko puta promijenio da i ja, 20 godina kasnije, više nisam sigurna u vlastitu prošlost.

Ali gdje je tu balans u filmu, upitao je novinar B92 Angelinu Jolie u intervjuu, a ona mu je postavila protupitanje da li je postojao balans u stvarnosti. Balansa u stvarnosti nije bilo i tu cijela priča o filmu završava. Trebala nam je diva Angelina Jolie, britka, pametna a opet mila i dostojanstvena da nas podsjeti na to kako je rat počeo prije 20 godina.

Upoznala sam Angelinu Jolie u Berlinu, nisam joj čestitala na filmu, nisam s njom razgovarala o medijskoj kampanji koja se protiv nje vodi u Srbiji, nisam se nijednom dotakla teme kojom se njen film bavi. Zahvalila sam joj na to sve što radi za naše glumce, na promociji koju im je napravila. Pričali smo o glumačkim talentima iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Da su kojom srećom novinari iz srbijanskih medija pogledali film i napisali kako je njihov glumac Nikola Đuričko napravio jednu od najboljih uloga u ovom filmu za svega pet minuta koliko se u njemu pojavljuje.

Siniša i ja u razgovorima na Facebooku ne postavljamo to famozno pitanje ko je počeo rat. Pričamo danas o njegovoj djeci, poslu, svakodnevici. Priču o tome jesu li Srbi loši momci u filmu Angeline Jolie ili filmu „Nemoguća misija: Duh protokol“ ostavljamo beogradskim medijima koji i dalje drsko i uporno negiraju ono što je Hag već davno rekao.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)