www.portalnovosti.com

Koliko sam shvatio, sad se radi samo o nekim manjim doradama i pojašnjenjima tehničke naravi, nakon čega bi stvar iz političkog i društvenog mainstreama bila i formalno unijeta u Ustav Republike Hrvatske i ostale kanonske akte. Tamo, naime – u političkom i društvenom mainstreamu – odavno već nema nikakvog nesporazuma oko nacionalnog konsenzusa kako ‘Za dom spremni’, službeni ratni pozdrav HOS-ovih jedinica iz službenog sastava Hrvatske vojske, nema baš nikakve pojedinačne veze s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ iz Drugog svjetskog rata.

Nesporazume je godinama generirala zanimljiva okolnost kako pripadnici HOS-a nose iste uniforme, ista obilježja, iste grbove, oznake i zastave kao i Pavelićevi ustaše, te pjevaju iste pjesme, uzvikuju iste parole i zastupaju iste teze kao ustaše, pa se čak i HOS-ov pozdrav isto piše, čita i izgovara kao i onaj ustaški, što je u manje prosvijećenom i obrazovanom dijelu pučanstva moglo dovesti do zabune.

Kako je pak došlo do te zavodljive slučajnosti, historiografija još uvijek nije pouzdano utvrdila. Navodno je početkom rata, u ljeto 1991. godine, u prostorijama Hrvatske stranke prava u Šenoinoj ulici u Zagrebu, tadašnjem predsjedniku stranke Dobroslavu Paragi u društvu nekolicine ljutih pravaša u domoljubnoj ognjici palo na um da oslobode okupirane dijelove Hrvatske i zauvijek protjeraju agresora, te prošire hrvatsku državu do njenih etničkih granica.

Nesporazume je godinama generirala zanimljiva okolnost kako pripadnici HOS-a nose iste uniforme, ista obilježja, iste grbove, oznake i zastave kao i Pavelićevi ustaše, te pjevaju iste pjesme, uzvikuju iste parole i zastupaju iste teze kao ustaše

Ideje su sijevale sa svih strana stola, Ante Paradžik predložio da Hrvatska bude do Drine i Zemuna, Alija Šiljak da u projekt svakako moraju uključiti i Bošnjake, cvijeće hrvatskog naroda, jedan onda oprezno napomenuo kako to ipak zavisi o Sarajevu, drugi dometnuo da bi u tom slučaju u punom službenom nazivu nove države svakako trebalo stajati kako je Nezavisna, i tako sve do predvečer, kad je netko – je li to bio Paraga ili Paradžik, tko se više sjeća – natuknuo kako bi bilo dobro kad bi HSP u tu plemenitu državotvornu svrhu osnovao i nekakvu recimo vojsku.

- Vojsku?

Da, baš pravu pravcatu vojsku, s časnicima, uniformama, puškama, topovima i zastavama, jer Hrvatska vojska onoga komunističkog generala nije u stanju doći ni do Okučana, a kamoli do Zemuna. Svidjela se ideja ljutim pravašima, pa stali nabacivati ideje za novu hrvatsku vojsku. Jedan predložio da se zovu Hrvatske napadačke snage, drugi da bolje Obrambene, HOS, Ante odmah nabacio kako bi im znak mogao biti slovo U, Alija pitao zašto U, Ante odgovorio da kako zašto, da je to prvo slovo ubecede bogati, simbol novog hrvatskog početka. Treći onda dodao kako bi mogli imati recimo štajaznam narančaste uniforme, da ih svi izdaleka poznaju i kažu, ‘eno strašni HOS-ovci’, a četvrti odgovorio kako nisu pri parama, a njegov kum u skladištu ionako ima pedesetak rola crne čoje, pa šteta da se baci.

I tako, ideja na ideju, sve su HOS-ovci detaljno razradili, i ostalo im još samo da osmisle službeni pozdrav. Svašta je ljutim pravašima padalo na pamet, neugodno im danas kad se sjete, jedan predložio ‘Hvaljen Isus’, drugi ‘Hvaljen Isus i Marija’, Paradžik predložio ‘Bog i Hrvati’, Šiljak ‘Bog i Allah i Hrvati’, treći predložio da službeni pozdrav bude nisko spuštena desna ruka i stari hrvatski pozdrav ‘Dobar dan’, a četvrti s kraja stola visoko ispruženu desnu ruku i ‘Za Domovinu spremni’.

- Visoko ispružena desna ruka?! - ponovili za njim zapanjeni pravaši.

- Da - odgovorio ovaj.

- Šta ti to bogati znači, zašto ispružena ruka?

- Pa spuštena se ne vidi. Bolje podignuta u zrak. Ovako.

- Dobro čovjek govori, puno bolje se vidi.

- Čekaj, stani, to nije loše - prekinuo ih uto sam Paraga, pa zabacio glavu, stisnuo oči i podigao desnicu u zrak, pa polušaptom, više za sebe ponovio ‘za Domovinu spremni’. - To je dobro, možda samo da skratimo, zbog ritmičnosti i melodije. Recimo, štajaznam, ‘Za dom spremni’.

- Za dom spremni - ponovili onda za njim oduševljeni pravaši podignutih desnica. - To je odlično.

- Za dom spremni! Za dom spremni! - odjekivalo je cijelu tu noć kroz prozor jedne zgrade u Šenoinoj ulici, sve dok u neka doba nisu upali redarstvenici zloglasne Tuđmanove policije i zamolili ih da se malo stišaju.

Tako je u ljeto 1991. godine nastao HOS, pravaška vojska što je sljedeće četiri godine ledila krv u žilama Srbima i petoj koloni po svim zagrebačkim kafićima i splitskim vojnim stanovima do Drine i Zemuna, marširajući u crnim uniformama i crnim kapama sa slovom U, sve dižući desnice u zrak i skandirajući ‘Za dom spremni!’. Proslavio se tako HOS u Domovinskom ratu, slavili su dobroćudne crne hosovce gdje god bi došli, nadaleko poznati po pjesmi, veselju i dobroj atmosferi, vazda za šalu i lom spremni, sve dok jednog dana u prostorije HSP-a nije unezvijereno, kao bez duše, banuo Ante Paradžik.

- Ljudi, veliko sranje!

- Šta je, šta je bilo? - pitao ga Anto Đapić, ne znate Antu Đapića, jedan debeli što je u međuvremenu preuzeo stranku od Parage.

- Naš pozdrav, ‘Za dom spremni’.

- Šta s njim?

- Izgleda da su isti takav u Drugom svjetskom ratu koristili ustaše. Podignuta desna ruka i ‘Za dom spremni’.

- Sereš! - otelo se Đapiću. - Odakle ti to?

- Našao Domagoj u jednoj knjigi u antikvarijatu.

- Aupičkumaterinu. Šta ćemo sad?

- Ništa - odmahnuo je rukom Anto. - Kakve mi veze imamo s tim ustrašama?

- Ustašama - pažljivo ga je ispravio treći jedan Ante, Prkačin.

- Ma dobro, ljudi, to je pizdarija. Slučajnost - dobacio uto Jozo Radanović, jedan iz Splita. - Neće to nitko ni primijetiti.

Proslavio se tako HOS u Domovinskom ratu, slavili su dobroćudne crne hosovce gdje god bi došli, nadaleko poznati po pjesmi, veselju i dobroj atmosferi, vazda za šalu i lom spremni, sve dok jednog dana u prostorije HSP-a nije unezvijereno, kao bez duše, banuo Ante Paradžik

Kako je ta neprimjetna sitna pizdarija i nevjerojatna slučajnost naposljetku ipak primijećena procurila u javnost, postoje razne teorije: u HSP-u, recimo, vjeruju da je Đapić radio za Feral. Kako bilo, novinari su uskoro saznali da je u Drugom svjetskom ratu stvarno postojala nekakva marionetska Nezavisna Država Hrvatska do Drine i Zemuna, da su tom državom zaista vladali ustraše, autohtoni hrvatski nacisti koji su imali jednake crne uniforme i jednake crne kape s jednakim slovom U, da su jednako izbacivali Srbe iz kuća, jednako dizali desnu ruku u zrak i jednako – ovo sad nećete vjerovati, nismo ni mi dok nismo vidjeli u antikvarijatu – pozdravljali sa ‘Za dom spremni’!

Zaista, kolike su realne šanse za tako nešto?

Pa ipak, eto, moguće je. Kad god takozvani znanstvenici kažu da su šanse za takve fantastične koincidencije jedan naprama tisuću hiljada milijardi, svi to zdravo za gotovo uzimaju kao matematičku formulu za apsolutnu nemogućnost, prigodno zaboravljajući onaj jedan – jedan jedini naprama tisuću hiljada milijardi. Što ćemo, eto, s tim jednim?

A ima taj jedan – zove se inače Marko Skejo, bio je ratni zapovjednik Devete bojne HOS-a – ima on dakle istu uniformu kao što su je imali ustraše, istu kapu kao ustraše i isto slovo kao ustraše, pa rukom isto podignutom kao ustraše viče isto kao i ustraše – i odmah je ustraša. Džabe je nesretnom Skeji bilo što je, očajnički pokušavajući dokazati da nije ustraša, naposljetku otišao kod brijača: ispalo da je iste takve brčiće pod nosom imao i neki njemački kancelar u Drugom svjetskom ratu, što je bio ni manje ni više – sad ćete reći da serem, ali slobodno sami provjerite – glavni saveznik i pokrovitelj ustraša!

Vama je, naravno, od početka sve bjelodano jasno, ali trebale su godine uvjeravanja i dokazivanja kako bi stvar postala politički i društveni mainstream, trebao je naposljetku premijer osnovati Vladinu komisiju da bi se dokazalo kako HOS-ov ‘Za dom spremni’ nije ustraški pozdrav, i da HOS nema nikakve, nijedne jedine pojedinačne veze s ustrašama.

Da, dobro, ustašama.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)