Izvor: Tacno.net
Piše: Zvonimir Nikolić

Branimir Džoni Štulić jednom je rekao: „Život – to je stil.“ Ništa bolje ne bi moglo opisati nedavno ukopanog Halida Bešlića. A upravo odsustvo stila, samodopadnost i potreba da se skrene pažnja na sebe obilježili su govor glumca Enisa Bešlagića na komemoraciji Halidu. Enisovo dociranje Sarajevu djelovalo je kao proračunat način da se ostvari uspjeh po formuli: „Pljuni na Sarajevo.“ Sarajevo od toga neće imati nikakvu štetu — ali Enis hoće. Jer u životu možeš biti Halid, a možeš biti i Šemso.

Da li su u pitanju moje godine, oslabljeni vid ili ne daj Bože nešto treće, sve mi se češće dešava da sretnem nekoga na ulici, a da ne znam ko je. Da se pozdravim sa nekim ko je mene pozdravio, pa da poslije satima dumam, u koji dio svoje prošlosti da uklopim ovog čovjeka? Ponekad me bude i stid, kad me neko pita – Sjećaš li se ti mene – a ja pokušavam da smislim odgovor koji neće biti ne sjećam.

Imao sam sreću, a iz sadašnje perspektive i privilegiju, da sam osamdesetih godina i do rata, radio u turističkoj agenciji „Putnik“ u sklopu hotela Holiday Inn. Hotela koji je u to doba bio sastajalište estrade, sportista, književnika, političara, biznismena, ali i – sarajevski rečeno – svakakvih jalijaša. I svi su oni putovali negdje i svima im je trebala neka avionska karta. Nekome za koncert negdje u tuđini, nekome za poslovni put, nekome za provod, a neki su išli vani jer su dobili dojavu da je prazna kuća nekog bogataša u Amsterdamu.

Vjerovatno se brzo pročulo da tamo rade neka dvojica momaka, Trgo i Zvonko, koji će se „na glavu nasaditi“ da nađu mjesto u željenom avionu. Pa sam kroz posao upoznao i Raku Marića (tadašnjeg menadžera Bijelog dugmeta), Enesa Begovića, Nedu Ukraden, Halida Bešlića, Semira Cerića Koketa, biznismena Mirka Vučurevića, galantnog Jusufa Balića – Juku, Ivicu Osima… Karte smo prodavali i članovima „Parnog valjka“, „Plavog orkestra“ i ko zna kome više nismo.

Od tada je prošlo najmanje 35 godina. Ni moj kum i vječiti drug Trgo i ja nismo više odavno mladići – jer proteklih 35 godina je ostavilo traga na nama. Sa Koketom i Enesom sam se češće viđao nakon rata i uvijek se srdačno pozdravimo i izljubimo. Nisam imao sreću da često srećem Halida Bešlića, ali kad god smo se vidjeli u nekom objektu i kada bi nam se slučajno pogledi sreli – Halid bi me pozdravio.

Pokušavao sam zamisliti u koliko je agencija ušao za sve te godine, koliko je ljudi upoznao koji su mu prodavali karte, koliko je u međuvremenu upoznao ljudi – a opet, uvijek bi se srdačno nasmijao i pozdravio. Siguran sam, da sam bio na njegovom mjestu, ne bih pozdravljao nekog čovjeka koji mi je možda odnekud poznat ili bih pitao nekoga za mojim stolom: „Jeko sviju ti, onaj bradonja što me pozdravio?“

Ali takav je bio Halid. Vjerovatno se nije ni sjećao ko sam ja, ali to ni jedne sekunde nije pokazao.

Kada smo preko medija saznali za smrt Halida Bešlića, na Facebooku sam ugledao na hiljade selfija sa Halidom, divne riječi o njemu, ali i jedan poziv upućen od strane Adise Vatreš Selimović i Senke Kurt – da dođemo pred Dom mladih, pjevamo Halidove pjesme, da ponesemo (kako je Senka napisala) gitare, bubnjeve, razglase, šta god imamo i ponesemo ono najvažnije – ljubav za Halida.

I samo par sati nakon Halidove smrti, plato Skenderije je pjevao, plakao i na taj način se opraštao od velikog pjevača i još većeg čovjeka. Još isti dan, večer i noć, ljudi su pisali svoje doživljaje sa Halidom. Ja sam tek tada saznao za 500 humanitarnih koncerata. Znao sam da je široke ruke, ali da je toliko pomagao ljude, da je toliko svog novca podijelio drugima – to nisam znao. Jer, očito, ni Halid nije želio da se to zna. Njegova desna ruka je davala, da lijeva ne zna.

Sarajevo je istog trena pokazalo svoju ljubav prema Halidu i dalo primjer svima kako se uz pjesmu i suze može odati počast jednom velikom čovjeku.

Na momenat mi se sve učinilo i malo pretjeranim, jer sam siguran da bi Halid želio da sve to prođe s manje pompe i da bi bio sretniji da su u Pozorištu u prvim redovima, osim porodice, bili i njegov vozač, radnici s njegove benzinske pumpe, onaj kod kojeg je kupovao hljeb, njegova raja iz restorana „Začin“, iz kafića na Ciglanama, komšije, prijatelji – a ne političari koji su tu po funkcijama.

A opet, možda je sve to tako i trebalo biti.

Jedino što nije trebalo da se desi, bio je dio govora Enisa Bešlagića. Pokušao sam razumjeti da je bio ljut, možda i ogorčen, ali da na onakav način baci riječi na Sarajevo i sarajevske mangupe – nisam očekivao. Primijetio sam da je prekinut aplauzom, da li iz želje da mu grad zahvali na svemu što je uradio ili da mu daju do znanja da prekine tu priču – ne znam.

Znam da mu je jedan „sarajevski mangup“ dao priliku i glavnu ulogu u filmu, nakon kojeg sam i saznao da postoji glumac s tim imenom. Znam i da je imao zapažene uloge u serijama snimanim u Sarajevu. Sarajevo ga je prigrlilo – kao što je i Halida i mnoge znane i neznane.

Možda je trebao sačekati da ga drugi pohvale za organizaciju okupljanja ljudi širom svijeta, možda je taj dio govora trebao izbaciti, možda ga je trebao prećutati…

Čak i RTL televizija, kojoj sam jako zahvalan za predivan prilog o Halidu, izbacila je taj dio iz Enisovog govora. Iz poštovanja prema Halidu i Sarajevu.

Sjećam se Enisovog govora u Mostaru, na dodjeli „Večernjakovog pečata“, kojim je (s punim pravom) popljuvao političare i sve one koji nas truju i uništavaju decenijama. I bio sam među onima koji su rekli – Svaka čast, Enise! Čuo sam poslije da mu je nakon tog govora bilo sve teže pronaći uloge u BiH, ali za to nisu krivi „sarajevski mangupi“, nego oni koje je s pravom prozvao.

Ako bih bio zlonamjeran, mogao bih reći da je samo iskoristio ideju dvije Sarajke i kao poznata ličnost pozvao ljude širom svijeta da izađu na ulice i trgove i pjevaju Halidove pjesme. Jer mogao sam ih i ja pozvati, ali ko sam ja? Puno više odjekne poziv poznatog glumca.

A opet, mogao je to uraditi i Nazif Gljiva, i Dino Merlin, i Pecikoza, i Hari, i mnogi drugi – ali njihov vidljivi bol i tuga za Halidom bili su u tom trenu veći od poziva na ulice.

Uz dužno poštovanje – onom dijelu govora nije bilo ni mjesto ni vrijeme.

Uradio si nešto lijepo, Enise, i trebao si to uraditi desnom rukom, a da lijeva ne zna za to.

Trebao si biti kao Halid.

Enis Bešlagić izjavio je potom:

“Svaki skup iznad 50 ljudi se mora prijaviti. Ljudi koji možda nikada nisu sreli Halida su se organizirali i dali svoje novce. Sve što ste vidjeli od tehnike, bine – sve je plaćeno privatnim novcem. Čak smo dobili i račun za struju od Elektroprivrede i to se treba platiti. Nismo mi dobili pomoć od Kantona, od Opštine, od Grada. Nismo ništa dobili.”

A opet, i ta izjava – koliko god da je željela opravdati napor i emociju – zazvučala je kao produžetak govora. Kao da je i tuga morala imati PR službu.

Oglasio se i Bešlagić

Nakon komemoracije i dženaze Halidu Bešliću, gdje je njegov emotivan i oštar govor izazvao brojne reakcije u javnosti, videom na svom Instagram profilu, oglasio se i sam Bešlagić - i dalje se eksponirajući.

U objavi je objasnio kako je tekla organizacija ispraćaja, ali i odgovorio na kritike koje su uslijedile nakon njegovog nastupa.

- Nakon saznanja da je Halid umro, ljudi su se počeli okupljati. Ja sam mislio da to treba biti organizovano. Zato sam ja pozvao sve, pozvao sam ljude da napravimo nešto - kazao je Bešlagić.

Istakao je da komemoracija i okupljanje u Sarajevu nisu bili spontani, već pažljivo organizirani.

- Svaki skup iznad 50 ljudi se mora prijaviti. Ljudi koji možda nikada nisu sreli Halida su se organizirali i dali svoje novce. Sve što ste vidjeli od tehnike, bine, sve je plaćeno privatnim novcem. Čak smo dobili i račun za struju od Elektroprivrede i to se treba platiti. Nismo mi dobili pomoć od Kantona, od Opštine, od Grada. Nismo ništa dobili - poručio je Bešlagić, naglasivši da je cijeli događaj bio izraz iskrene želje ljudi da pokažu koliko im je Halid značio.

Osvrnuo se i na muzičke kolege koje, prema njegovim riječima, nisu pokazale dovoljno inicijative u organizaciji ispraćaja.

- Kada smo to organizirali, ja nisam vidio te neke silne bendove i kolege koji pjevaju Halidove pjesme, koji su godinama zarađivali na tome, tezgarili. Da su se angažirali oko nečega. Ljudi koji su mogli izganjati potvrde u nekim gradovima, nisu to uradili - rekao je Bešlagić.

Dodao je da je bio razočaran nedostatkom podrške pojedinaca koji će, kako kaže, "sutra pjevati pjesme za Halida i kititi se njegovim imenom", dok on to nikada nije radio.

- Ja se ne kitim Halidom nikada u životu. Ja sam uz njega, imam svoj posao, radim posao - poručio je Bešlagić.

Govoreći o svom emotivnom istupu na komemoraciji, Bešlagić je priznao da je bio iscrpljen i vođen emocijama.

- Ponese te emocija, ne spavaš tri dana i onda kažeš možda stvari koje na tom mjestu ne bi rekao, ali bih ponovio. Nisam ništa loše mislio, ali sam iskreno rekao svoj stav. Porodica zna šta sam ja rekao i zna šta mislim - objasnio je Bešlagić.

Dodao je da iza svega ne stoji nikakva politika, već želja da se pokaže zajedništvo i ljubav.

- Pet dana nije došla politika do izražaja i to ljudima smeta. Smeta im kada se spajaju ljudi. Ovo je jedan pokret koji se desio, pokret zvani Halid i on će trajati i ne može se zaustaviti. Bez ljudi ništa ne bi moglo. Ovo je promocija ljubavi i zajedništva, i to mnogima smeta - zaključio je Bešlagić.

(Tacno.net/DEPO PORTAL/au/Foto: Nidal Saljić)