Piše: Dževdet TUZLIĆ (Tekst sa otvaranja 'Sarajevskog salona" u galeriji Collegium Artisticum)

Kako sam nedavno pisao o revijalnoj izložbi ULUBiH-a i naglasio važnost povezivanjea vremena i vizija, sa istim uvjerenjem to mogu reći i ovdje večeras, gdje se na „Sarajevskom salonu“ predstavljaju radovi 36 umjetnika različitih generacija i umjetničkih poetika.

Jer umjetnici, baveći se suštinom svojih umjetničkih vizija, povezuju i vrijeme nekad i sad, referiraju se na prethodna umjetnička iskustva prostora na kojem žive, nastavljaju tragati i proširivati domete, stvarati nove naslage umjetničkog.

„Sarajevski salon“, pored toga, vraća nas i nekoliko decenija unatrag, na ono vrijeme kada je pokrenut, vraća nas i podsjeća na entuzijastičku pobudu i umjetničku potrebu tadašnjih generacija likovnih umjetnika i kritičara da se kontinuirano prezentiraju i procjenjuju njihove likovne preokupacije.

Zato je inicijativa o njegovu povratku prije 7 godina, od velike važnosti.

Nije više riječ samo o lamentu na likovnu scenu s kraja 70-tih, već je riječ o poligonu ukršatanja samosvojnih likovnih iskaza i jezika kojim se umjetnici služe, kao i tehnika koje su im priodjene.

 
To ovdje vidimo i isčitavamo kroz imena već dokazanih i onih koji žele stati njima uz bok, nudeći svoje individualne likovne poetike.

Samo zbir toga dvoga daje novu kvalitetu i omogućava donošenje važnih vrijednosnih sudova.

Umjetnici su i svjedoci vremena u zemlji koja je i dalje poligon neartikuliranih politika. Pa i onih koje se tiču same kulture.  
Zakopčana u luđačku košulju “Dejtonskog sporazuma” i marginalizirana, na razini države, kultura je svedena na ministarstvo koje brine i o minama, zdravstvu, ličnim dokumentima i ko zna čemu sve ne, a umjetnike se onda svelo na na entitetske, kantonalne ili lokalne, gdje je minimizirano univerzalno, dakle ono čega je umjetnost oličenje i čega je uvijek imala više od drugih.

Umjetnost je postala partikularna, a time i manje važna, a time i bez mogućnosti da svoje kvalitete na pravi način predstavi. Jer uvijek nema para.

Zato je potpora Ministarstva kulture Kantona Sarajevo od iznimne važnosti da se očuva suština iniverzalnog u sferi likovne umjetnosti koju personificiraju autori čije su granice daleko izvan ove naše geo-političke skučenosti.

Oni su mjera univerzalnosti, a potpora Ministarstva putokaz drugim nivoima vlasti kako se odnijeti prema njoj.

Ova zemlja, ovaj naš višedecenijski poligon nesreće, samo će kroz uspjehe umjetnika neomeđenih administrativnim granicama, a poduprtih od vlasti po vertikali, doprinijeti da se prostranstva ljepote prošire, a umjetnici postanu vjesnici nekog boljeg i ljepšeg vremena koje će se odgonetati kroz tonalitete boja nanesenih na platno, tragove u glini, na bjelinama grafičkih listova, kroz instalacije... svih koji posjeduju nepresahlu energiju stremljenja novim vizijama, postajući dio likovnog kontinuiteta.

Naslonjeni na iskustvo predaka, na vizije i snatrenja u likovnosti koja je nastajala u njedrima “Sarajevskog salona” od prije 5 decenija, doprijet će dalje i šire kroz radove koje vidite ovdje, a koji nude mogućnost sagledavanje stilskih različitosti, nude pečate i karakteristike, nude znakove prepoznatljivosti svih generacija, refleksiju njihove duše u vremenu i prostoru koje bi trebalo podrazumijevati i povratak Umjetničkog paviljona. Jer je posljednji predratni “Sarajevski salon“ održan 1974. godine, iste godine kada je stari Umjetnički paviljon srušen.

Istodobno, potez sarajevskih umjetnika dobar je primjer umjetnicima Banjaluke, Bihaća, Zenice, Tuzle, Trebinja, Mostara i Širokog Brijega. Sličnim izložbama obogatiće likovnu scenu na sve četiri strane svijeta ove zemlje, a onda ponajbolje iz te ukupnosti, u jednom trenutku staviti na jedno mjesto.

Collegium Artisticum je jedan od idealnih prostora za takvo što.

Prostor koji omogućava kolektivne selektivne izložbe i istrajavanje da se kvantitetom dodje do kvaliteta, da se u inostranstvu predstavljaju najbolji, a ne da se prezentacija naših likovnih umjetnika vani odvija nasumice i nerijetko bez adekvatnog kritičkog promišljanja o najvišim vrijednostima.

Kako je svojevremeno govorio Muhamed Karamehmedović, konačna afirmaciju Salona nije završena, već je tek počela. Pred njom stoje velika iskušenja I realizacija ideja koje ne mogu stati samo u jeednu izložbu. Primjerice da se kontinuirano podsjećamo na likovne umjetnike koji su ostav ili snažan trag, a kojih vise nema medju njima. Da se posthumno predstavljaju djela na naglašen način. A “Salon” je uvršatavanjem djela Salima Obralića simbolički ukazao na takvu orijentaciju.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)