Piše: Mustafa SUŠIĆ

Jučer  (23. novembar) u medijima i na društvenim mrežama se pojavi zvanično saopštenje Pozorišnih igara u Brčkom. U saopštenju je pisalo da su Tuzlaci bukvalno “pomeli“ ovaj respektabilan festival i  pokupili“ gotovo sve nagrade ove godine, i to nakon pauze duge više godina. Tuzlansko pozorište se predstavilo sa dramom „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“, u režiji Gorana Damjanca. Mislim da ni sam pisac ne bi bolje poželo da proslavi Dan državnosti.

Prošle godine, nekako u ovo doba, dramaturg na ovoj predstavi Kemal Bašić mi je saopštio da bi imao želju raditi „Velikog vezira“, da je  već razgovarao sa rediteljem Markom Misiračom i da je Marko zainteresovan da radi neki dramski tekst Derviša Sušića. Odmah sam mu predložio da to ipak bude „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“. Nakon tog razgovora došlo je do nekog zastoja, da bi početkom ove sezone Pozorište i zvanično od porodice tražilo prava na izvođenje ovog djela. 

Kada sam predlagao ovo, imao sam na umu da Sušićeva pripovijetka „Kaimija“ sama po sebi ima dramsku strukturu, te bi radnja i akcija likova, iz pripovjetke, Bašiću mogla olakšati posao dramaturga, ali i dati mu priliku za ekperiment. Drama se razvija, pored nekih intelektualno-mističnih pasaža, po već zadatoj dinamici, a sam lik Hasana Kaimije je neuobičajeno koncipiran i oblikovan. U ovoj drami su nosioci vlasti predvidivi, dok ostali likovi to sigurno nisu. Odnos između Hasana Kaimije i Tala Ličanina - Budaline slojevito predstavlja različitost likova i uz jedan nenametljiv ritam vode gledaoca kroz predstavu. 

Drama „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ je univerzalna i ne prihvata, kako u današnjem teatru vole reći, „novo čitanje“. Zapadne li se u tu zamku, došlo bi do apsurdne situacije, a to je da na momente tekst bude iznad glumca, situacije ili cijele predstave. 

Ono što predstavlja raspetljavanje dramaturškog čvora jeste definicija Kaimijine ljubavi, autor namjerno daje drami naslov “Posljednja ljubav Hasana Kaimije“… Zbog čega? Opet nepredvidiv potez. Šta je to Hasanova posljednja ljubav? To je pitanje koje se proteže od početka do kraja drame. Da li je to nostalgična ljubav prema Bosni? Prema narodu koji liječi? Prema Zumruti? Buni? I na kraju, da li je to ljubav prema kockanju sa vlastitim životom? Možda je odgovor krajnje jednostavan i krije se u nazivu jednog rock classica, Ian Andersona „Too old to Rock'n Roll Too Young To Die“. 

Zvučalo bi neskromno ako kažem da mi je žao što predstava nije dobila više nagrada. Nadam se da će biti prilike na drugim festivalima i teatarskim smotrama. Tu moju želju čitalac slobodno može pripisati lokalpatriotizmu.

Duge su veze Derviša Sušića i Tuzlanskog pozorišta. Taj odnos je neodvojivo tkivo koje se vezalo još davne 1964. godine kada se Sušić prvi puta zvanično pojavljuje kao dramski pisac. Radi se o tekstu „Ja Danilo“ koji je pisao skupa sa piscem, rediteljem i glumcem Miodragom Mitrovićem. Koji su uzroci zašto se Derviš možda nije dovoljno igrao u pozorištu nakon svog odlaska iz Tuzle? Pitanje je kompleksnije prirode. Odgovori se skrivaju iza sujete, i politike – ove naše obične, i repertoarske. Sušićev „Danilo“ je prva drama koja se igrala i u Srbiji i u Hrvatskoj, nije mi poznat podatak da je neko od naših dramskih pisaca šezdesetih to postigao svojim djelom. 

Ne znam koliko je pisaca pisalo za svoje pozorište u BiH? Brojka koju ja imam u svojoj arhivi je više nego inpozantna kada su Derviš i praizvedbe njegovih djela na sceni NPT-a u pitanju: Ja, Danilo (1964), Drugarica historija (1965), Ne čekajući Mijata (1966), Jesenji cvat (1967),  Iliri (1967),  Bujrum (1967), Budne smjene (1968),  Planeta štikla (1968),  Veliki vezir (1969, 1997),  Teferič (1970), Servis za ljubav (1970), Baja i drugovi (1971), Posljednja ljubav Hasana Kaimije (1973, 1979, 2018).

Pored dramskih tekstova koje je Sušić napisao za pozorište, urađene su i dramatizacije nekih  njegovih djela: M. Mitrović“ Hodža strah“, T. Krstić „Šehit bekrija" i M. Sušić „Ja Danilo“.

Drago mi je da se pisac vraća svojoj kući i nadam se da ovo nije dnevnopolitički potez rukovodstva našeg pozorišta, nego iskren zaokret u vođenju repertoarske politike ove kuće. Ove nagrade treba primiti dostojanstveno i bez euforije. Naše pozorište bi trebalo da učestvuje i da  se vraća, kao ovaj put, sa svakog festivala nagrađeno.  Nadam se da ćemo u skorije vrijeme imati na repertoaru tekstove mladih autora i da će im se dati prilika kakvu je pokojni Radoslav Zoranović (ustajem dok izgovaram ovo ime) davao Dervišu. Ima tu imena kojima je danas potrebna šansa (Lalić, Ljajić, Duraković, Bošnjak….).  Imamo klasike i imamo mlade pisce. Neka sjedne neko i napravi ozbiljan repertoar i priznanje za taj trud će uroditi plodom. Svakom treba dati i prvu šansu, kao što je davne 1964. godine dobio Derviš Sušić.

DERVIŠ SUŠIĆ O SVOME DJELU I PISANJU

(…) Danilo je tragična ličnost. Koji stvaralac nije? Samo da se razumijemo, to nije tragika uzaludnosti, to je tragika gubitaka koji prate svaki ljudski stvaralački čin i sa kojih se čovjek trenutnog ili vremenski dugog podviga hrani kao sa izvorišta podsticaja. U njima uz jauk ima mjesta osmjehu, pred smrt – podsmjehu, a u trenutcima aplauza šutnji i zabrinutosti (…) 

(…) Ja ne opisujem život. Ja živim pisanje. Ne radim profesionalno ni za tržnicu čitanja, ali ni za neku maglenu vječnost. Moj metod vrjednovanja i sistem vrijednosti nisu u skladu ni sa čijim zahtjevima, modom, kalkulativnom aksiomatikom, katedarskom šemom ili kritičarskim sudom. Nastojim samo da taj metod i sistem budu u skladu sa mnom i onima koji su moje knjige čitali ili ih živjeli. Naročito se nisam obazirao na neke savremene kritičare kojima prokletstvo tržišta zastire vidike, a nemire talenta zamjenjuje neurozama inhibirane osrednjosti. Izvinite, da li znate da je među trojicom koji su osudili Sokrata na smrt, bio i jedan netalentovani pjesnik? (…) 

(DEPO PORTAL/ak)