Naš suradnik se u svome novome nastavku serijala o Sarajevu osmamdesetih bavi likom i djelom Hajrudina Krvavca Šibe. Povod za tekst je i multi medijalna izložba koja se u utorak otvara u Kinoteci BiH

Negdje pred sami rat, Midhat Ajanović Ajan me pozva kao mladog filmskog kritičara da učestujem u anketi o najboljim domaćim filmovima svih vremena. Kako je tada, za razliku od današnjeg vremena, bilo sasvim dovoljno ljudi od pera u BiH koji su pisali o filmu, čitava stvar je imala itekako smisla.

Razultate ankete je objavila „Nedelja“, prestižno sedmično izdanje u okviru „Oslobođenja“, što je akciji dalo na značaju.

Prvi film na toj listi bio je „Dolly Bell“ i to nije bilo ni za koga iznenađenje; Kusturica je već bio dobitnik svih velikih svjetskih nagrada i neki od njegovih filmova morao je pobjediti. Međutim, drugo mjesto za film „Most“ Hajrudina Šibe Krvavca bilo je iznenađenje za ovdašnju javnost. Osim za nas koji smo glasali za taj film.

U to vrijeme su u Sarajevu neki drugi autori bili na puno većoj cijeni; oni su radili tzv. ozbiljne umjetničke filmove, a Šiba je snimao  žanrovski vrlo određene akcione trilere. Zato ga njegova generacija nije smatrala ozbiljnim filmskim autorom. U tome smislu je anketa koju su inicirali Ajan i Gordan Bobinac bila prekretnička, a i ja sam, kao jedan od onih koji je dao svoj glas za Šibine filmove, osjećao kako se radi važna stvar za tretman tog autora.  

U to vrijeme sam puno o njemu pisao, a i termin „partizanski vestern“, uz koji se danas vežu njegovi filmovi, došao je od te naše grupe koja je Šibu tada proglasila jednim od najvećih filmskih autora u BiH uopće.

Ako Hajrudina Krvavca gledamo kroz prizmu tzv. teorije autora koji su promovirali veliki francuski kritičari i sinaeasti Triffaut i Godard, onda je on možda naš najveći filmski autor. Stil, jezik, žanr, kanon, teme, junaci, dijalozi – u svemu je pokazao autorsku dosljednost koja velike reditelje čini istinskim autorima.

Nedavno sam pažljivo gledao „Spašavanje vojnika Ryana“ S. Spielberga; taj film se danas smatra inovatorskim u žanru ratnog filma, prvenstveno zbog zbog novog realizma slike, ali i tona koji je sa sobom donijela tehnologija. Međutim, meni je nešto drugo bilo zanimljivu u tome filmu; scene su me jako podsjećale na jugoslavenske ratne filmove, naročito Šibine.  

Film sam gledao nekoliko puta i sada sam siguran – Spielberg je za potrebe ovog svog filma dobro istražio jugoslavenski ratni film, a naročito scene iz „Mosta“, „Valter brani Sarajevo“, „Diverzanata“ i „Partizanske eskadrile“.  

U stanju je bio čitav budžet koji ima da ugura ispred filmskog kadra, a novac za sebe se ostavlja za kraj, ako ga ikada i bude

Pošteno govoreći, to se ne zove krađa nego citat, ali i to je sasvim dovoljno za slavu našeg klasika. Svaki filmadžija uzima od drugih, pa su se i mnoge scene, uključujući onu obračuna na vozu u pokretu iz „Valtera“, povezivale sa britanskim ratnim akcionim filmom „Express pukovnika Ryana“ (1965).

Zna se da je Šiba bio kažnjenik na Golom otoku i zbog toga se morao drugovima iz partije stalno dokazivati. Nedavno  mi je, dok smo istraživali arhivu u snimanju filma „Valter brani Sarajevo“ zapao za oko jedan nevjerovatan detalj. Nekoliko godina nakon što je snimljen „Valter“, koji je poharao kino dvorane Jugoslavije ali i diljem svijeta, računajući i Kinu, Šiba piše pismo partiji u kojem traži da dobije honorar za taj svoj film. Ovaj detalj govori sve o ovome autoru – u stanju je bio čitav budžet koji ima da ugura ispred filmskog kadra, a novac za sebe se ostavlja za kraj, ako ga ikada i bude.

A o njegovim akcionim scenama ispredane su legende: o maketama vozova koji nestaju u kanjonima, rušenju mostova, pravim avionima koji su uništavani za potrebe njegovih filmova. Za današnje, a bogami i buduće, generacije filmadžija to će ostati zadugo legende i nedostižne produkcijske mogućnosti.

Osamdesetih je Šiba kod mladog svijeta već bio kult. O njemu je tih godina samo ružno pričao Emir Kusturica. A on je imao najmanje razloga za to, jer su Murat Kusturica i Hajrudin Krvavac bili prijatelji, pa je tako Šiba preko svojih veza u studiju Barrandov upisao Kusturicu juniora na studij filmske režije u Pragu.  

U mom filmu „Nafaka“, pored niza drugih citata, ima i jedan vezan za ovu dvojicu. Naime, u sceni u kojoj, nakon što mu otac pogine u kinu koje je granatirano, vidimo glavnog junaka Ahmeda kako uči na mezaru - on se u filmu zove Murat Krvavac. Time sam htio da pokažem da prošlost živi u gradu i nakon ovih ljudi i bez obzira kako nekih od njijhovih potomaka sami tumače tu neposrednu prošlost i istoriju.

Nije Šiba samo pomagao mladome Kusturici. Puno mladih filmadžija se vrtilo oko njega, a i on je im to dopuštao. Jednom je čak dao da režira film koji je on treba da radi. Bio je to scenarij za film „Praznik u Sarajevu“ na čijem je scenariju on dugo radio i spremao se da ga snimi, ali je ipak na kraju tu šansu dao debitantu Benjaminu Filipoviću. Taj film je snimljen i ima je solidnu priču oko sebe, ali meni bi nekako blo draže, a sigurno bi za bh. kinematografiju bilo produktivnije, da je priču o našim kriminalcima i lopovima koji rade po zapadnoj Evropi, a u Sarajevu odmaraju, režirao Šiba.  

Možda sam zato i bio dosta strog kada sam za novogodišnje „Oslobođenje“ '91. pisao o ovome filmu, mada sam bio prilično dobar prijatelj sa rediteljom Benjom Filipovićem.

Ostavio je Šiba neizbrisiv trag u današnjoj bosanskoj kinetomagrafiji. Da li sada u BiH postoje reditelji koji bi radili filmove kakve je on snimao u svoje vrijeme? Vjerovatno ih nema, a možda nije još vrijeme za takve filmove, mada  scenarija ovog tipa već ima; recimo, roman „Jalijaš“ njegovog velikog žanrovskog sljedbenika Midhata Ajanovića, koji se bavi ulogom sarajevskih kriminalaca koji se '92. nađu u poziciji da brane svoj grad.

Ovaj roman ima miris i duh onoga što je Krvavac volio na filmu. A to je taj žanrovski prosede u kojem priče govore o borbi Dobra i Zla i gdje su junaci besmrtni, iako često ginu - baš kao što je Bambino poginuo u „Mostu“, a ostat će živ dok je filma i vijeka.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)