Ovih dana navršilo se 13 godina od smrti velikog pjesnika Ilije Ladina. Naš suradnik se prisjeća zajedničkog vremena provedenog sa ovim velikim pjesnikom koji je bio jedna od ikona  sarajevske i bosanske književne kulturne scene punih 50 godina

Iliju Ladina i Semezdina Mehmedinovića upoznao sam negdje u proljeće '87. Mehmedinović je u to vrijeme bio  urednik časopisa „Lica“ pa sam nekako smogao hrabosti da mu odnesem  jedan tekst u redakciju koja se nalazila u ulici Danijela Ozme. Tamo sam urednika zatekao kako čita neku pjesmu, dok ga je Ladin u zadimljenoj kancelariji napeto posmtarao i čekao da se čitanje završi. Urednik  u neka doba završi čitanje, napravi ozbiljnu uredničku pauzu i autoritativno izusti:

-Dobre ti pjesme, Ilija!

Ilija na pohvalu poskoči od radosti.

U to doba Mehmedinović je pripremao za izdavanje Ladinovu zbrike poezije „Takav sam vam večeras“ i bile su ovo posljednje konsultacije prije štampanja knjige. Uredniku Mehmedinoviću se događalo ono što su svi Ladinovi urednici i izdavači iskusili prije njega na vlastitoj koži. Naime, Ladin je sve do trenutka kada se knjiga odštampa imao običaj da mijenja stihove u svojim pjesmama. Tako je bilo i sa knjigom „Takav sam vam večeras“, pa je  Mehmedinović i ostavio te njegove zabilješke koje je dopisao nesporedno prije samog štampanja knjige. Zato je „Takav sam vam večeras“ izdavački kuriozitet, jer su u ovoj knjizi ostale suhom olovkom zabilježene ispravke koje je Ladin napravio u samoj štampariji.

Ja sam u  život Ilija Ladina ušao u vrijeme novinarskog i uredničkog rada u „Valteru“.  Najčešće smo se viđali u Domu mladih gdje je bila smještena naša redakcija i popularna istoimena knjižara. Sa Ilijom sam se viđao i u cafeu „Zvono“, naročito u ono vrijeme kada je već pomenuti urednik Mehmedinović tamo radio kao konobar. Budući da je ta  kafana imala fini običaj da svi njeni gosti moraju imati svoju izlagačku atktivnost u njoj, svoju izložbu smo tamo imali Ladin i ja. Zvala se „Godinu dana bosanskog konja“ i održala se uz pomoć crnogorskog slikara i mog tadašnjeg cimera Veska Gagovića i skulpturice Alme  Suljević.

Bilo je to negdje u ljeto '91. i izložba je bila posvećena kolumnama koje je Ladin, po mojoj uredničkoj narudžbi, objavljivao u „Valteru“, a kasnije i u „Bosanskim pogledima“. Kolumne su imale alegorijsku formu, a u njima je Ladin, u formi „dnevnika jednog bosanskog konja“, predviđao i upozoravao na opasne događaji koji mogu pogoditi tadašnju BiH. I manje-više sve je i pogodio.

Bio sam nekoliko godina i podstanar u Iljinom stanu na Čengić Vili. Naš zajednički život u istom stanu počeo je godinu i nešto više pred rat, a proveli smo tu i pune dvije godine u vrijeme opsade Sarajeva. Stan je bio mali, ali smo u njemu imali, u skladu sa starom narodnom da „gdje čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna“, dosta idiličan odnos. Stan je bio prepun Ilijinih knjiga i jedva se po njemu moglo kretati. Čudan talenat za knjige imao je Ladin; svašta je kupovao i držao u svojoj kućnoj bilioteci - od klasika svjetske i naše književnosti do vrlo bizarnih i raritetnih izdanja svih mogućih žanrova i autora. 

Ali, ta se biblioteka nikako nije smjela potcijeniti;  tako mi je u ratu, a u to doba  sam bio angažiran u pres i filmskim službama TO Sarajevo i Glavnog štaba Armije BiH, izvadio iz ostave, za koju sam mislio da je potpuno neprohodna, knjigu „Umijeće ratovanja“ Sun Cu-a. Kaže on meni:

• Odnesi ovo Seferu, može im zatrebati.

Odnio sam knjigu i ispostavilo da je niko nema u Glavnom štabu. Tada je za njega najviše vrijedila ona da su „pjesnici čuđenje svijeta“. Knjiga je prekopirana pa su je uskoro desetine oficira bosanske armije imale u svome ruksaku kao obaveznu literaturu o ubrzanom učenju vojnim strategijama i vještinama.

O  zajedničkom životu sa Ilijom Ladinom postoji barem deset antologijskih situacija i anegdota, ali o tome nekom drugom prilikom. Bio je prvenstveno pjesnik i to vrhunski. Poeziju je pisao i živio sa neviđenom strašću i ona je bila sve u njegovom životu. Imao sam često priliku da budem prvi slušalac mnogih pjesma koje danas imaju antologijski status, naročito iz vremena rata i opsade Sarajeva. Bio to i njegov pjesnički najplodniji period, njegovo književno iskustvo stopilo se sa nedaćama rata i nepravdom oko njega.

A prvi slušalac sam bio zato jer je Ilija volio da recitira svoju poeziju kada završi neku novu pjesmu, a ja sam mu bio prvi pri ruci u tim trenucima. Obično bi to bilo negdje oko ponoći ili malo kasnije. Poštovao je knjigu više od svega; jedne januarske noći na naša vrata nahrupila je grupa francuskih novinara sa tv kamerama, želeći da naprave priču o tome kako sarajevski književnici lože svoje knjige kako bi preživjeli. Ilija je odbio da učestvuje u tome, a kada su mu ponudili novac, izbacio ih je iz stana. Mi zaista nismo ložili knjige, ložili smo namještaj i stare auto gume.

Njegov život nije bio lak. Rođen je kao Ilija Kozić u nekom selu pored Banjaluke. Onda su u Drugom svjetskom ratu četnici zapalili selo, pa je Ilija morao da bježi u bijeli svijet. Srećom, uvijek mi je govorio, jer „da mi nisu zapalili kuću, možda nikada ne bih nauči da pišem i budem ono što sam samo bio – pjesnik“.  Jedno vrijeme  živio je u katoličkom samostanu ali je, zbog strogoće učitelja, iz njega pobjegao. Pravac na omladinsku radnu akciju. Uskoro je uvidio da nisu ni komunisti bez mana; bio je šokiran kada je vidio partizane kako crkvu pune žitom otetim od seljaka.

U Sarajevo je stigao '53, tu je počeo da studira i piše u „Našim danima“. Poslije će raditi kao učitelj po bosanskih selima i gradovima; otud i čuvena anegdota kada je Ladin, iako je završio franuski jezik, djeci u Kreševu predavao njemački. Ladin je bio živi akter umjetničke scene Sarajeva u drugoj polovini 20. vijeka i suputnik sa pjesničkom i književnom bosanskom armadom u kojoj su bili Mak Dizdar, Ćamil Sijarić, Vitomil Lukić, Izet Sarajlić, Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović ili jedan Dario Džamonja, ali je uspio biti i dio tek rađajuće postmodernističke scene u Sarajevu krajem osamdesetih, kada je pomenuta cafe galerija „Zvono“ bila na vrhuncu svoje slave. Da se ne lažemo, Ladin je bio jedan od ikona te scene.

Ilija Ladin je jedan od rijetkih ovdašnjih pisaca koji nikada nisu bili u nekoj od ovdašnjih stranaka. Nije bio član Saveza komunista, ali ni ovih novih partija koje su se, poput gljiva nakon kiše, rađale u vremenu demokratije poslije raspada Titove Jugoslavije.

Ladin je bio Hrvat i teško je podnosio agresiju na Hrvatsku '91. Nikada nije volio agresivnost u kulturi i medijima zvaničnog Beograda i imao je jaku probosansku orijentaciju. Međutim, iako nije bio nigdje politički angažiran, pasionirano je pratio, čitao, slušao i gledao medije. U njegovom stanu, osim knjiga, nalazilo se hiljade i hiljade brojeva svih novina koje su u to doba izlazile na prostoru bivše Jugoslavlije, od „Oslobođenja“, „Politike“, „Vijesnika“, preko „Nina“, „Danasa“, „Nedelje“ do stručnih časopisa svih profila. Čitao ih je pažljivo i sve što mu se učinilo zanimljivim obilježavao je svojom suhom olovkom, kojom je isključivo pisao. Slušao je i sve radio emisije, naročito one koje su se bavile politikom i društvom.

U  ratu je štedio bateriju da bi mogao slušati radijske emisije, a nikada nije propuštao emisiju „Argument više“ koja je na Radio Beogradu išla svaki dan oko 16.30 h i koja se bavila spoljnom politikom. To je scena koja se ne zaboravlja, Ilija pored prozora, okružen knjigama zbog koji se jedva i vidio, drži tranzistor na ušima i tiho mi šapuće:

• Ja njih ne slušam, nego prisluškujem.

Danas je Ilija Ladin opće mjesto hrvatske kulture u BiH. Ali, kao i obično, tu odnosi između njega i „njegovih“ uopće nisu bili idlični. Ladinov sukob sa hrvatskom zajednicom u Sarajevu započeo je u vrijeme osnivanja HNK „Napredak“. Bilo je to negdje pred rat i u vrijeme postokomunističkih nacionalnih euforija. Iliju je pozvalo na skup, krenuli su svečani govori puni nacionalnog patosa, te je došao red na njega da nešto kaže. Izašao je za govornicu i onako šeretski se upitao šta će tu zvanična hrvatska zastava i to preko čitavog razapetog Isusa. Ispao je skandal u kojem je većina napala Ladina, a jedan je poznati novinar i književnik objavio prljav i klevetnički tekst o Ladinu kao navodnom bivšem agentu „Udbe“. A istina je bila da je Ladin čitav život bježao od raznoraznih cinkaroša i "udbaša" među kolegama piscima i zbog toga je plaćao skupu cijenu u svojoj umjetničkoj karijeri.  Bio je preponosan i zbog te laži prekinuo sve kontakte se hrvatskim organizacijama u Sarajevu. Iako u ratu često gladan, odbijao je humanitarne pakete koje su slali „Caritas“ i „Napredak“.  Na koncu, mene je jednom zamolio predsjednik „Napretka“ Franjo Topić da odnesem Iliji jedan njihov humanitarni paket. Uradio sam to i, iako se Ilija protivio, nisam mu dozvolio da se paket vrati. Tako su se polako počeli otopljavati odnosi između njega i zajednice Hrvata u Sarajevu. Pošteno govoreći, vrlo pozivnu ulogu u tome je odigrao naš fini susjed Zubak, koji je bio aktivsta u „Napretku“ i koji se dosta brinuo o Ladinu u posljednjem periodu njegovog života.

Danas je Ilija Ladin već pomalo zaboravljena ličnost ovoga grada i ove zemlje. A bio je jedan od najvećih pjesnika kojeg je BiH imala u posljednjih 100 godina. O njemu danas vode računa samo hrvatske kulture institucije u BiH i polako ga kanoniziraju u klasičnog nacionalnog pjesnika.  A to nije Ladinovo pravo društvo. Ako ima života tamo na onome svijetu, vjerovatno se tamo već našao sa nekom drugom ekipom. Vjerovatno sa  Ćamilom, Nedžadom, Kikom, Dacom, a sigurno čeka i zaostalu raju iz „Zvona“.

DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN