Uzeh ovih dana knjigu „Fajront u Sarajevu“ dr. new primitivesa Neleta Karajlića na čitanje. Bez nekog velikog entuzijazma, obično knjige bivših Sarajlija, naročito onih prebjeglih do Srbije i Beograda, pate od jedne neizlječive bolesti – mržnje prema rodnom gradu. Pa su im i knjige takve – emotivno bolesne, istorijski netačne, a samim tim i slabašne.
Zato je Karajlićeva knjiga jedno neočekivano i  pozitivno iznenađenje. Osim poneke mrvice pomenute mržnje, sitnih laži i nategnutih ali nebitinih istorijskih  konstrukcija, sve drugo u ovoj knjizi je iznenađujuće dobro. Unutrašnja je to priča jednog od aktera najvažnijeg bosanskog umjetničkog pokreta u drugoj polovici 20. vijeka kojeg svi danas poznajemo kao „new primitives“.  To je priča o odrastanju grupice mladića iz sarajevskog naselja Koševo koji su za samo deset godina svojeg djelovanja ušli na velika vrata (sub)kulturalne istorije Sarajeva. Karajlić je očigledno knjigu ispisao u nekoj začudnoj inspiracijskoj energiji, a istovremeno ona je i svođenje računa samog sa sobom, ljudima oko sebe i gradom.  

Koga zanima kulturološka hronika o medijskoj i muzičkoj sceni Sarajeva osamdesetih, tu može naći sve – od radio emisije „Primus“, rađanja, espanzije i smrti  „new primitivesa“, stvaranja „Zabranjenog pušenja“, „Elvisa J. Kurtovića“, „Crvene jabuke“, tv serije „Top lista nadrealista“, rađanja scene Obala, ulozi Mladena Materića i Emira Kusturice u tim procesima, pa do godina u kojima su se svi (ne)časno rastali.  Ima jedna velika stvar u ovoj knjizi – Karajlić o ljudima iz ove hronike piše srcem i poštenjem, nerijetko ima kritički ili ironijski odnos prema drugima, ali i prema samome sebi i svojoj ulozi u tim vrmenima.

Karajlić je očigledno knjigu ispisao u nekoj začudnoj inspiracijskoj energiji, a istovremeno ona je i svođenje računa samog sa sobom, ljudima oko sebe i gradom

Najbolji (i najemotivniji) dio knjige je o onaj u kojem progovara o svom odnosu sa Sejom Seksonom i njihovom zajedničkom kreativnom odrastanju, djelovanju i razlazu. Dio iz knjige o njihovom rastanku i posljednjem razgovoru u Pozorištu mladih ima sve odlike filmskih melodrama Douglasa Sirka ili R.W Fassbindera.

Znam da mnogi neće voljeti sljedeću konstataciju, ali se to zarad istine treba ovdje i sada ustvrditi – na čudan način upravo ova knjiga Neleta Karajlića, otpadnika iz grada, zacementirala je storiju o osamdesetim kao o zlatnim vremenima Sarajeva, ali i urbanu legendu o „new primitivesu“ kao jednom od najvećih art pokreta na Balkanu u posljednjih 50 godina.

Sve je započelo radijskom emisijom  „Primus“, emitiranom na RTV Sarajevo. Ja sam u to vrijeme tek bio krenuo u bugojansku gimnaziju i radoznalo  pratio sve u vezi filma, muzike, medija i onoga što smo svi u to vrijeme zvali subkulturalna scena u Jugoslaviji. Svi smo čitali stripove, pasionirano pratili zagrebačku revijalnu štampu (Start i Studio), učili o filmu kroz emisiju „3.2.1...kreni!“ Ivana Hetricha, slušao se novi talas koji se širio Beogradom i Zagrebom, uzor nam je  bio Marko Brecelj i Buldožer, a TV Beograd već je, pred neizbježne emisije iz kulture „Petkom u 22“, emitirala kontroverzni tv show „Oliver Mandić i Beograd noću“. Objektivno, za mladog čovjeka tih je godina Sarajevo imalo malo šta ponuditi zanimljivog i novog. Najiskrenije, za mene su tada, kao naprednog 16-godišnjaka, TV Sarajevo i „Oslobođenje“ bili simbol dosade, ideološke rigidnosti i kreativne sterilnosti.

Za mene su tada, kao naprednog 16-godišnjaka, TV Sarajevo i „Oslobođenje“ bili simbol dosade, ideološke rigidnosti i kreativne sterilnosti

Ne znam kako, ali sam naletio na prvu epizodu „Top liste nadrealista“ u „Primusu“. Bilo je to  u maju 1981., tačno godinu nakon Titove smrti, subota ujutro, oko 9 sati. „Primus“ sam ponekad i ranije slušao ali to jutro je prvi put emitiran njegov humoristički segment. Bio  sam potpuno lud nakon slušanja emisije, toliko da su se moji ukućani zblanuto gledali, pitajući se šta se to u malome radio aparatu dešava. Nisam znao zašto, ali odmah sam imao osjećaj da je ta kutija tog jutra emitirala nešto zabavno ali i kulurloški bitno. Ključ je bio u slobodi duha koju je imala grupa tih momaka za koje dotad nisam ni znao da postoje. Imali su neke čaršijske nadimke i žargon, a jedino sam znao to da se urednik emisije zove Boro Kontić. Humor im je bio nov, orginalan, bezobrazno duhovit, medijski moderan i subverzivan, što mi se kao tadašnjem  gimnazijalcu najviše sviđalo.

Nakon toga sam fanatično pratio svaku epizodu „Primusa“ i „Nadrealista“, bila je to moja nova „ideološka hrana“ čiji sam postao potpuni ovisnik. Tog ljeta je u Puli prikazan i film „Sjećaš li se Dolly Bell“, scenariste Abdulaha Sidrana i reditelja Emira Kusturice, također u produkciji TV Sarajevo, zajedno sa „Sutjeska filmom“. Uskoro je ovaj film dobio Zlatnog lava za najbolji debitanski film u Veneciji. Bilo je očito da su se u Sarajevu, medijski i kulturološki, stvari počele da razmrdavaju. Više mi RTV Sarajevo nije bilo simbol dosade i neinventivnosti.  

Ništa u ovome gradu, nakon ova dva događaja -  pojave „Top liste nadrealista“ i ovog bosanskog neorealističkog filma, nije bilo isto.  Očito je Sarajevo bilo sazrelo, samo je trebalo da se pojave umjetnici pa da to pokažu i publici. Bili su to, osim tandema Sidran- Kusturica, ovi momci sa Koševa, o kojima priča knjiga „Fajront u Sarajevu“ 

A ja sam, nakon „Primusa“ i „Dolly Bell“, počeo da razmišljam o Sarajevu kao o gradu u kojem bih mogao da studiram i živim. Prije toga su to puno više bili Beograd i, naročito, Zagreb.

U narednim nastavcima ovoga medijskog serijala, autor će se iz posve ličnog ugla baviti Sarajevom, njegovom kulturnom i medijskom scenom osamdesetih i devedesetih.