„Naši dani“ su bile vjerovatno najvažnije novine u Sarajevu osmadesetih; tamo se osvajala sloboda u javnom prostoru. Mnogo zanimljivih novinara i urednika je tamo radilo, a naš suradnik u svojoj posve ličnoj seriji tekstova prisjeća se časne i velike uloge Midhata Ajanovića Ajana za tadašnju medijsku i umjetničku scenu BiH

Karikakture Midhata Ajanovića u "Našim danima" ali i sedmičniku "Nedjelja" ostat će zabilježene u historiji bh. novinarstva kao najbolji primjer animacijskog talenta i angažiranog stava autora naspram burne društvene stvarnosti u kojoj je živio

„Omladinska štampa/tisak“ je bila ozbiljna medijska i kulturološka činjenica u bivšoj Jugoslaviji. Današnjim generacijama to zasigurno zvuči kao nešto anahrono i potpuno nebitno za javni prostor; u tom vremenu bilo je  upravo suprotno – „omladinska štampa“ je u socijalizmu i epohi Titove Jugoslavije najčešće bila udarna pesnica slobode u javnom prostoru.

Čuveni je bio beogradski „Student“ i njegova zabrana u vrijeme demostracija '68. Zagrebački „Polet“ je imao svoja zlatna vremena krajem sedamdesetih i u prvoj polovni osamdesetih; pored praćenja društvene zbilje, ostat će zapamćen i kao vrlo važna karika u razvoju jugoslavenske undergound scene i (post)modernog dizajna, pa je tako tu svoje prve radove objavljavao, između ostalih,  i danas veliko svjetsko ime Mirko Ilić.

Beogradska „Mladost“ je također imala svojih zvjezdanih trenutaka, ali i mračnih faza kada je, zajedno sa „Studentom“, bila medijski jurišnik Slobodana Miloševića, a iznenadili bi ste se kada biste saznali koji su sve bh. novinari bili perjance te politike. Za smrt Jugoslavije mnogi su danas, pak, spremni optužiti ljubljansku „Mladinu“. Bilo je tu puno raznih drugih izdanja sa dužim ili kraćim vijekom trajanja: Tribuna (Maribor), Omladinski tjednik, Pop express, Studentski list (Zagreb), Omladinska iskra (Split), Glas omladine, Stav (Novi Sad), Omladinske novine, NON (Beograd), Prelom (Banja Luka), Spektar, Walter (Sarajevo).

Prve omladinske novine koje sam ja čitao, osim „Poleta“, bili su sarajevski „Naši dani“, jer su ih besplatno djelili po našim gimnazijama. Bile su to godine nakon Titove smrti i nekako je ubrzano izlazio duh slobode iz boce socijalizma. Ali, mi političke strane nismo toliko ni pratili, nama srednjoškolcima izdvajala su se dvojica autora – Dario Džamonja i Julio Parker.  Džamonja je svoju kolumnu pisao na desnoj strani duplerice i pisao je krajnje duhovito o sarajevskim ulicama i kafani, i o ljudima u njima. I za mene tada nije bilo nikakve dileme – nakon Meše Selimovića, Džamonja je bio prvi bosanski pisac vrijedan pažnje, ostali su bili dosadni. Isto, uz poneku iznimku, mislim i danas.

Julio Parker je za nas bio potpuni hit: pisao je hibridne novinske groteske koje smo mi obožavali. Poslije ću upoznati tog novinskog hit mejkera, pravim imenom zvao se Juso Prelo i radio je kao novinar do rata u Sarajevu; sada, kazuje više izvora, živi u Pragu.

Imali su „Naš dani“ još nešto što se meni sviđalo – bile su to jedine sarajevske novine u kojima si mogao da čitaš i saznaš o novim filmovima, knjigama, rock & rollu, stripu i alternativnoj YU sceni. Zato mi je bilo logično da tamo i ja počnem da objavljujem svoje članke. Bilo je to u januaru 1986; tek sam počeo da studiram u Sarajevu i gledao gdje da krenem sa  objavljivanjem tekstova o filmu. Jedini razlog zbog kojeg sam ja došao u Sarajevo – bio je taj da se bavim filmom. U to vrijeme sarajevska akademija nije imala odsjek režije, pa sam u nuždi upisao sociologiju na FPN-u. Za mene je to bila samo privremena opcija. Do dolaska u Sarajevo bio sam već napisao preko 2000 kritika o filmovima. Zapravo, teško bi se to moglo zvati kritikama – bili su to moji zapisi sa ocjenama o filmovima koje sam gledao u djetinstvu – od kung fu filmova Bruce Leeija, njemačkog  Winnetou-a i jeftinih italijanskih komedija sa Bud Spencerom i Terencom Hillom do De Sice, Fellinija, Bunela, Hitchcocka, Kubricka, Coppole i drugih velikih svjetskih autora u kasnim gimnazijskim danima.

Prva prilika za pisanje brzo je stigla – na ASU je prikazivana retrospektiva filmova Andreja Tarkovskog, uključujući i njegov tada novi film „Nostalgija“ snimljen u Italiji. Napisao sam članak o tom filmu, ali i o Tarkovskom kao autoru, i poslao uredništvu „Naših dana“. Tamo je urednik bio Midhat Ajanović i u popratnom pismu sam ga iznapadao jer , po mome sudu, to što su oni dotada pisali o filmu je čista bezvezarija, te evo im konačno jedan tekst da vide kako treba da se piše o filmu. Začudo, tekst o Tarkovskom je objavljen, samo me je urednik lucidno ismijao u opremi teksta. Naime, naslov kritike o filmu je bio početak pisma uredniku koji počinje sa „Druže uredniče, evo jedan tekst...“.  Vrijeme stroge etikecije komunističkog tipa je za omladinsku štamu bilo prošlo i za njih je to već bio predmet sprdnje i ironije. Ali je većina novinara „Oslobođenja“ sve do samog raspada komunizma i Jugoslavije živjela u ovoj vrsti mentalnih okova.

Bio sam zahvalan Ajanoviću što mi je objavio tekst i nastavio da da šaljem i objavljem tekstove u „Našim danima“. Radio sam to zajedno sa Zenuhom Čizmom, nešto starijim kolegom sa fakulteta i mojim tadašnjih cimerom u stanu na Drveniji. Čizmo je bio odličan student i vrhunski intelktualac, završio je novinarstvo i vratio se u rodno Bugojno. Tamo su ga 1993.  u naselju Vrbanja zarobili i masakrirali pripadnici HVO-a. Nije bio vojnik, bio je samo novinar na Radio Bugojnu. 

Objavljivali smo te tekstove u „Danima“, ali niko od urednika nas nije nikada vidio. Onda su u podnaslovu mog teksta o video art bijenalu u Olimpijskom muzeju pozvali „fantomske saradnike“ da dođu do redakcije. Zenuh je odustao, a ja sam otišao sam u zgradu „Oslobođenja“, tamo je bila smještena redakcija „Dana“. Bio je ponedjeljak ujutro i urednike i novinare sam zatekao na kolegiju; bili su tu Zoran O. Milanović, Radmilo Milanović, Senad Avdić, Fahrudin Đapo, Juso Prelo, Karim Zaimović, Midhat Ajanović, a tu negdje je bio i Vlastimir Mijović.  Odmah nakon kolegija odvedoše me u „Kožno“, tako se zvao veliki kafe klub „Oslobođenja“, i krenuše po pivu. Tako krenu i moja  novinarska karijera...

Midhat Ajanović neposredno pred odlazak iz Sarajeva na svojoj izložbi karikatura '92.

Meni je od svih tih novinarskih veličina bio najbliži Midhat Ajanović Ajan. Bio je novinar i urednik, vrsni karikaturista i reditelj animiranih filmova, pisac i angažirani intelektualac. Kao poznavalac filma i stripa, davao je prostor mlađima, pa je tako upravo on bio taj koji je Karimu Zaimoviću kao dječaku dao prostor da piše o stripu. Kod njega su tekstove o filmu objavljavali Gordan Bobinac, Milan Cvijanović i Rada Šešić, a bio je i moj prvi urednik.

Pošteno govoreći, ja se u „Danima“ nisam nešto previše uspio ni raspisati, jer je ubrzo, nakon što su se studenti potrovali u Studentskom domu Nedžarići pa izašli na ulice da demostriraju, pokrenut list studenata Unverziteta u Sarajevu „Valter“ i ja sam svoj prostor za pisanje našao u njemu.

Ipak, ostat će zabilježeno da sam u „Danima“ objavio tekst „Druže Tito, dok je nas biće i međeda“, koji se kritički bavio tadašnjim vodećim bugojanskim političarima Brankom Mikulićem i Stjepanom Domaćenovićem Kokanom. Da li zbog tog teksta ili ne, činjenica je da taj broj „Naših dana“ sa nekih 10-12  skočio na 35 hiljada prodatog tiraža.

„Naši dani“ su krajem osamdesetih odigrali važnu ulogu u jačanju bosanske javne samosvijesti. Pisali su se tekstovi o bošnjaštvu i srednjovjekovnoj Bosni, kritizirala se politika Slobodana Miloševića prema BiH, u zraku se se osjećali novi duh slobode i jačanja bosanskog identiteta. Uskoro je tadašnji glavni urednik „Naših dana“ Fahrudin Đapo, upravo zbog takve uređivačke politike, smijenjen i list se praktično ugasio. U to vrijeme ja sam bio glavni urednik „Waltera“, pa je ekipa oko rektora sarajevskog univerziteta Nenada Kecmanovića smijenila,k iz istih razloga kao i Đapu, i mene pa je i „Walter“ ugašen. Urednici i novinari koji su radili u „Našim danima“ i „Walteru“ odlučili su se udružiti i osnovali/obnovili su „Bosanske poglede“ koje je financirao Adil Zulfikarpašić.

A „omladinska štampa“ je časno umrla u BiH, kao što je već manje-više bila na izdisaju i u bivšoj Jugoslaviji.

Midhat Ajanović Ajan je negdje '93 napustio Sarajevo i otišao da se poveže sa familijom koja se na početku rata našla u Makedoniji. Skrasio se u Švedskoj, tamo predaje film na tamošnjem vrlo priznatom unverzitetu, jedan je od većih evropskih autoriteta za animaciju, piše romane i scenarije i uglavnom izbjegava Sarajevo.