Kadir Habibović je 11. jula 1995. uzalud čekao da na Radiju BiH čuje vijest o intervenciji NATO snaga protiv srpske vojske koja je već ulazila u Srebrenicu. Bio je ranjen i ništa mu drugo nije preostalo osim da se sa čitavom familijom skloni u bazu UN-aq u Potočanima. Ali tu, pod zastavom UN-a, događa se velika izdaja i holandski bataljon predaje narod Srebrenice na milost i nemilost Ratku Mladiću koji ulazi u grad samo sa jednim ciljem – da se osveti Turcima za 500 godina njihove vladavine. Znamo što je slijedilo - organizirana egzekucija i genocid nad preko 8.000 Bošnjaka tog kraja.

Kadir Habibović je nekako preživio. O tome govori njegova upravo odštampana knjiga „Živogt protiv smrti, Srebrenica“. U bazi UN-a, gdje su se bili predali, srpska je vojska razdvajala muškarce od ostalih, Kadir se uspio sakriti u autobus pun žena i djece ali su ga blizu linije razgraničenja našli i odveli na streljanje sa grupom drugih zarobljenih Bošnjaka. Ali Kadir je, dok je trajalo streljanje drugih, iskočio iz kamiona i pobjegao u šumu, i u noć. Danima je sam hodao šumama i planinama od Srebrenice do Kladnja, potom je naletio na jednu manju grupu Bošnjaka i zajedno sa njima krenuo prema slobodnoj teritoriji. Samo su neki od njih, među njima i Kadir, preživjeli taj put.

Ta tišina je za Kadira bila nepodnošljiva, ali ju je trpio. Znao je da dobri glas mora stići, kao što mu je glas iz planine, u bijegu iz Srebrenice, rekao šta treba da radi kako bi spasio golu kožu.

Danas Kadir Habibović živi negdje između dijaspore u Švedskoj i BiH. O svome bijegu od smrti ispisao je uzbudljivo štivo pod naslovom „Život protiv smrti, Srebrenica“ koje je dugo čamilo u mraku i tišini koja je prikrivala veliku evropsku i svjetsku sramotu koja se dogodila na samome kraju 20 stoljeća, kada se već mislilo da je stari kontinent prevazišao vrijeme ubijanja zbog pripadanja drugom narodu ili religiji. 

Slao je svoj rukopis na razne adrese ali nije imao odgovora. Ta tišina je za Kadira bila nepodnošljiva, ali ju je trpio. Znao je da dobri glas mora stići, kao što mu je glas iz planine, u bijegu iz Srebrenice, rekao šta treba da radi kako bi spasio golu kožu.

Taj glas je stigao iz Brede u Holandiji. Tamo danas živi jedan od najvećih bosanskih fotografa i direktora fotografije na filmu, ali i reditelj nekih od ponajboljih dokumentarnih filmova naše kinematografije (Margina, Planet Sarajevo), Šahin Šišić. U to vrijeme je Šahin uzalud pokušavao doći do realizacije svog scenarija „Second Hand Life“ i radio je sa Abdulahom Sidranom na scenariju njegove drame „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“. Ali je Habibovićev rukopis promijenio sve Šišićeve planove. 

I upravo je uradio sve da knjiga Kadira Habibovića ugleda ovih dana svjetlo dana. Uložio je dio svog novca, zarađenog na snimanju jednog dokumentarca u Bejrutu, za štampanje ove knjige. Izdao je za sebe umjetničku fetvu – što više ljudi treba da pročita ovu knjigu i gleda film koji će snimiti po ovoj knjizi. Upravo ovih dana Šahina Šišića možete vidjeti u Sarajevu, najčešće na Ferhadiji gdje razgovara i promovira Kadirovu knjigu, onako jedan na jedan.

Ni najbolji majstor scenarija i filmske dramatrugije ne bi mogao bolje ispisati priču od one koju možemo naći u knjizi nekadašnjeg utovarivača boksita iz Srebrenice. A Kadir je samo ispričao priču o petnaestak dana svog života u julu '95.

Sa Šahinom Šišćem se znam dugo, zajedno smo radili film „Sevdah za Karima“; on je tu bio direktor fotografije, a ja scenarista i reditelj. Često razgovaramo o pričama koje mogu da budu filmovane i dobro poznajem strast koju on ima prema filmu, ali toliku posvećenost ideji da se od Kadirove knjige pravi scenario za film nisam dosad nikada vidio.  Pune dvije godine mi je punio glavu tom pričom, a onda sam i ja prije nekoliko mjeseci dobio priliku da pročitam sređeni i lektorirani Kadirov rukopis. I uvjerio se kako je Šahin u pravu.

Zaista, ni najbolji majstor scenarija i filmske dramatrugije ne bi mogao bolje ispisati priču od one koju možemo naći u knjizi nekadašnjeg utovarivača boksita iz Srebrenice. A Kadir je samo ispričao priču o petnaestak dana svog života u julu '95. Tu imamo priču o kolektivnoj izdaji pod zastavom UN-a, o tehnologiji pokolja i genocida kojeg je srpska vojska primijenila nad bošnjačkom zajednicom, o čovjeku u borbi za preživljanje u prirodi, te o grupi koja se iz dubine neprijateljske teritorije probija ka slobodnoj, ali i katarzničnim krajem kada se Kadir nađe sa familijom u školi u Živinicama, dok stotine drugih dozivaju svoje najbliže. One koji nikada neće stići.

Baviti se danas genocidom u Srebrenci kroz umjetničku praksu krajnje je odgovoran javni čin. Znamo i to u da su u ovih dvadeset godina ovdašnji bošnjački političari i vjerska lica koristili ovu temu za svoju jeftinu demagogiju i manipulaciju bošnjačkim masama, kao i da danas postoji određena instrumentalizacija srebreničke priče za potrebe dnevne politike ali često i razvijanja „industrije genocida“ i građenja umjetničkih karijera na kostima pobijenih Bošnjaka u Srebrenici. Zbog takvih su i svjedočanstva i priče, poput ove koju nosi Kadir Habibović, bile zatomljene i praktično sakrivene. 

Sada, zahvaljući Šahinu Šišiću, imamo knjigu „Život protiv smrti, Srebrenica“. Nadajmo se da ćemo uskoro imati i film po ovoj životnoj priči preživjelog Kadira Habibovića.