Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

VIDEO PRILOG: Gorana LONČAREVIĆ           

FOTO: Matej ŠREPFLER

Pogledajte FOTO GALERIJU sa izložbe i video-prilog                           

Na kamenu skakači od žice. To izložbu u Počitelju ima Fikret Libovac, umjetnik iz Sarajeva. Pored skakača, na bijelom zidu stoji i rad „Campo gleda Bantbašu“. A to je sve unutra, u galeriji „Mlaz“ našeg prijatelja Zlaje i njegove žene, Amerikanke Gine. Njih dvoje pokrenuli umjetničku koloniju odmah ispod stare počiteljske kule. I pozvali Fikreta Libovca da izloži nešto od svojih radova.

Kod Libeta ima svega za pogledati. Donio je on svoje skakače, rahmetli Campu, ali i svoje ptice, također od žice. Eno njih u hladu ispred kuće; pokisli na jurjevskoj kiši, ali jednako gordi i ponosni, kao i onda kad ih je Libovac prvi put  izlagao, u onim „sjajnim danima opsade Sarajeva“, a  koji su trajno obilježili memoriju i umjetnost ovog velikog bosanskog slikara i skluptora novog vremena.

Skakači, Campo i ptice. Ovim radovima,  o kojima su već ispisanih ozbiljni redovi kritika i recenzija, nekako pristaje da budu baš ovdje, u ovoj novoj likovnoj koloniji podno Počitelja. Okolo ovih radova skupilo se raznog svijeta; jedni su tu zbog Fikreta, drugi zbog Zlaje i Gine, treći zbog Počitelja, četvrti zbog proljeća koje je konačno stiglo. Slovo drže Fikret Novalija i Admir Mahić, pjesničko nadahnuće naleti i Ahmedu Buriću, pa i pročita i on nešto što je već ranije prijateljski posvetio Libetu.  Za ukus većine nešto previše govorne poezije, ali stvar spašava kiša, pa se i taj zvanični dio programa završi bez previše patetike, svojstvene ovdašnjim otvaranjima kulturnih i umjetničkih događaja.

Upravo su Fikretu Libovcu patetika i malograđanska uljudnost strani. Na pamet mi pade njegova izjava šta će reći nekima od malograđanske gamadi koja posjećuje izložbe po sarajevskim umjetničkim prostorima. „Dočekat  ću ga lično na vratima i reći – kud si kren'o, koju pičku materinu“ – zna reći Fikret Libovac sa cigarom izmeđe sijede brade i brkova. Može neki neupućeni poznavatelj njegovog lika i djela sad pomisliti da je ovdje riječ o kakvom neotesanom jalijašu u umjetničkoj odbori. Jok, on jest ponosni Krajišnik, ali ne nimalo neotesan i grub. Ako ćemo pravo govoriti, Libe je jedan od najnježnijih  umjetnika koje sam ikada upoznao; njegova već sijeda brada sve govori o njemu, kao i boja njegovog glasa kad o nečemu važnom zbori.  Pa, čak i onda kada galami i psuje na svijet oko sebe.

A tek njegovi radovi od žice – koliko tu ima emocija, srca, krvi i znoja . Upravo tako, žica puna emocija, srca, krvi i znoja. Ima i drugih dobrih majstora, mada ne tako dobrih kao što je Libovac, koji znaju raditi sa materijalom poput žice, ali umjetnika koji znaju u materijal, u žicu, unijeti ljudsku emociju i krv, nema puno. Njegove ptice imaju emociju, tugu, memoriju na ta nesretna bosanska vremena koja su iza iza nas (jesu li?), dok njegovi skakači od žice imaju krv u sebi dok lete prema Miljacki, Neretvi ili pravo u asfalt, kao nevine žrtve u pokušaju da izbjegnu poniženje, silovanje ili smrt bez otpora. Zato Fikretovi radovi od žice, njegove ptice i skakači, imaju ostaju zauvijek zabilježni u memoriji (post)opsadnog stanja u Bosni koje nažalost još uvijek traje i trajat će, onako andrićevski, ko zna do kada. Tu je i Campo koji sve to gleda i čudi se otkud se izmili ovoliko gamadi oko nas posljednjih dvadesetak-tridesetak godina.  Zato je odlučio i da ode od nas, ali eto, ne da mu Fikret Libovac, nego ga drži tu da ostane nekako sa nama. Makar i u slici od žice.

„Campo gleda Bentbašu“ je rad  u kojem vidimo Libovca kao umjetnika koji zapaža detalj poput Abdulaha Sidrana, daje mu poetsku snagu ali i humornu, vic dimenziju.  Ta vrste intervenije u naslovu govori i o vitalnosti duha kod ovog umjetnika; one vrste vitalnosti koje pametni teoritičari umjetnosti najrađe zovu posmodernistički damar ili senzibilitet.

Ne voli Libovac patetiku i slavljenje njegovog djela u njegovoj blizini. Zato je prvi napustio svoju izložbu i odmah pobjegao za Sarajevo. Navodno, bole ga bubrezi. Možda ga i bole, ali nije on otišao za Sarajevo zbog toga. Otišao je jer mu je bilo neprijatno; da je bila izložba nekog od njegovih kolega koje on poštuje ostao bi posljednji. Tamo gdje su pravi radovi, umjetnik  je suvišan.

Nama nakon svega nije preostalo ništa drugo nego da odemo kod Mute, na jednu-dvije.

(DEPO)