Naslov mi se nametnuo nekako sam od sebe, iako je postajala čista namjera da se piše o nečemu sasvim drugome. Ta planirana tema otpala je usljed etičkog imperativa da se kao javne ličnosti oglasimo ako i kada pročitamo nešto što se ne može braniti niti jednom vrstom argumenata u javnom prostoru.Te vrste je bila informacija da naš pisac i scenarista Abdulah Sidran nije ponovo izabran u članstvo PEN Centra u BiH. Vidim, ta odluka je već izazvala reakcije: ugledni profesor i intelektulac Esad Duraković je zbog ove odluke napustio PEN Centar BiH, ljut je Ivan Kordić, problem moralne naravi sa ovim ima i Vladimir Premec... Prije toga su PEN Centar napustili Dževad Karahasan i Ugo Vlaisavljević.

Vrlo je sporan argument zbog kojeg Sidran nije primljen u PEN Centar. Kažu, zbog njegove „sporne ratne prošlosti“. Vrlo čudno. A upravo je Sidran i bio jedan od osnivača PEN Centra BiH u ratu.  

Hajde prvo da vidimo, za one manje informisane, šta je to PEN Centar. Osnovan je, kao međunarodno udruženje pisaca, davne 1921. godine, a sjedište mu je u Londonu. Samo ime je skraćenica od kovanice Poet-Essayist-Novelist i u svoje okrilje prima istaknute književnike i publiciste neke sredine; važna dimenzija u njegovom djelovanju je etički kodeks samih njenih članova. Danas postoji blizu 150 centara u oko 100 država na svim kontinentima. 

Sidran je opće mjesto kulture ove zemlje u posljednjih 40 godina i omiljen lik svugdje. Omiljen je, između ostalog, i zato što nije dosadan u društvu, za razliku od nekih njegovih kolega od kojih treba bježati glavom bez obzira kada ih slučajno sretnete na ulici ili u kafani. 

PEN centar BiH osnovan je u oktobru 1992. , a dvije godine kasnije na kongresu u Španjolskoj potvrđeno je njegovo članstvo u Međunarodnom udruženju pisaca P.E.N. Osnivači PEN centra BiH su Tvrtko Kulenović, Zdenko Lešić, Marko Vešović, Ivan Lovrenović, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Veselko Koroman, Admiral Mahić, Ferida Duraković, Dževad Karahasan, Nikola Kovač, Vladimir Premec, Nedžad Ibrišimović, Juraj Martinović, Selim Arnaut, Mirko Marjanović, Stevan Tontić, Enes Duraković, Sead Fetahagić, Muhamed Filipović, Predrag Finci, Alija Isaković, Željko Ivanković, Miljenko Jergović, Ivan Kordić, Ilija Ladin, Velimir Milošević, Muhamed Nezirović, Nenad Radanović, Zvonimir Radeljković, Bajram Redžepagić, Muhsin Rizvić, Izet Sarajlić, Abdulah Sidran, Goran Simić, Ranko Sladojević i Mario Suško... Tadašnja književna elita BiH i Sarajeva. 

Danas je broj članova nekoliko  puta veći, što ne znači je danas puno književno-intelektualna scena BiH nekoliko puta jača nego tih ratnih godina.

Znamo i to da je bh. javna arena svih ovih godina bila poprište velikih sukoba među piscima, a Abdulah Sidran je sam vrlo često bio glavni akter tih sukoba i književno-ideologijskih ratova. Nekako se sve to ovih godina doživljavalo i kao dio kafansko-medijske mitologije.

O svemu ovome je prije godinu dana Sidran pisao u „Oslobođenju“, listu koji je, paradoksa li, najčešće bio jedno od medijskih gnijezda odakle se rafalno pucalo po našem pjesniku i scenaristi. Zbog ovog svog „časa anatomije“ stekao je tuce novih kritičara i neprijatelja.

O Sidranovim partijama šaha sa ministrom policije u ratu zna se gotovo pa sve. I te se partije šaha, uz poneki honorar,  uzimaju kao krunski dokaz njegovog navodnog etičkog posrnuća u ratu. A, uistinu, zašto bi bilo sporno što je Sidran sjedio sa šefom policije u vrijeme kada je ta ista policija branila grad od onih koji su htjeli da ga unište i pokore?

Sidran je opće mjesto kulture ove zemlje u posljednjih 40 godina i omiljen lik svugdje. Omiljen je, između ostalog, i zato što nije dosadan u društvu, za razliku od nekih njegovih kolega od kojih treba bježati glavom bez obzira kada ih slučajno sretnete na ulici ili u kafani. A u svim tim danas navodno spornim druženjima Sidran je uvijek, koliko me sjećanje služi, a služi, predstavljao i govorio u svoje ime i ništa više. Za razliku od nekih današnjih članova PEN-a koji su bili direktni operativci u političko-vojonom projektu „islamizacije Armije BiH i društva u cijelini“.

 
Sidranu se mnogo toga može prigovoriti ali nikada to da je operativno učestvovao u ovim prljavim intelektualnim operacijama, dok neki od danas istaknutih članova PEN Centra jesu itekako. A to je, uz zločine koje je počinio Mušan Topalović Caco,  najveća mrlja političkog, vojnog i intelekualnog Sarajeva u vrijeme opsade. Imena spominjati neću jer je dovoljno svjedoka i u samome PEN Centru koji o ovome, ako hoće, mogu da posvjedoče.

Poneki patriotski vrisak Abudulaha Sidran u ratu je bio preglasan i zvučao je tada, danas naročito, kao sladunjavi kič. Ali nešto drugo je od toga puno važnije – taj isti Sidran je tokom rata i prvih godina mira napisao neke od najvećih pjesama o Sarajevu, Bosni, ljudima i životu u njoj. Već danas su te pjesme historija i umjetnički vrhunci ove sredine.

Da, članovi PEN Centra BiH su, u vrijeme dok je Sidran igrao šah sa ovdašnjim ministrima i putovao po slobodnim teritorijima, dobijali grijalice i noćne lampe što su ih slali gospodin Soroš i slični donatori  u opsjednuto Sarajevo. I ja sam bio među tim, i hvala im. Ali, iz današnje perspektive gledano, za djecu koja vole ovu zemlju pozitivnije značenje imaju priče o onima koji su direktno branili Sarajevo nego o onima koji su nam dostavljali doziranu humanitarna pomoć iz svjetskih centara moći. Istih centara moći koji su BiH držali pod embargom za nabavku oružja i koji su kumovali genocidu u Srebrenici. I koji su od BiH napravili dejtonskog Frankesteina.

Poneki patriotski vrisak Abudulaha Sidran u ratu je bio preglasan i zvučao je tada, danas naročito, kao sladunjavi kič. Ali nešto drugo je od toga puno važnije – taj isti Sidran je tokom rata i prvih godina mira napisao neke od najvećih pjesama o Sarajevu, Bosni, ljudima i životu u njoj. Već danas su te pjesme historija i umjetnički vrhunci ove sredine. Sidranovo djelo je danas toliko veliko da se trenutno čini većim od čitavog PEN Centra BiH. Ili onoga što je od njega ostalo, budući se dobar dio najvećih živućih pisaca i intelektualaca već ogradio od trenutnog djelovanja uprave ovoga društva.

Zato se nama koji čitavu ovu stvar gledamo izvana čini kako ovu bitku Sidran neće i ne može izgubiti.  A upravo je predsjednik PEN Centra BiH, profesor i prevodilac od ugleda ali i relativno anonimni Zvonimir Radeljković,  morao, citiramo izjavu sa početka mandata, voditi više ručuna o tome u „koje bitke PEN Centar ulazi“.  Sve se ovo više čini ratom „sitnih duša“ protiv književnog autoriteta kakav je Sidran, nego li borba za estetsko-etičku čistotu PEN Centra.

Nije dobro da se vode bitke zbog kojih će Sarajevo nastaviti da  tone u svoj sve veći duhovni i intelektualnii glib. Taj glib je sad ogroman, a klevetanje Abdulaha Sdirana ne smije biti misija PEN Centra BiH. Ta misija morala bi biti nešto sasvim drugo.