Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Muzej savremene umjetnosti u Banjaluci. Profesor Ugo Vlaisavljević drži slovo o izložbi  „Depotografija Evropa“; filozofski i tačno razlaže estetku umjetnika Jusufa Hadžifejzovića. Tri „kralja kulture“, ministri Nović, Kasipović i Grahovac slušaju ovaj profesorski čas, kao i ostali prisutni, nas nekoliko stotina.

Veliki muzej je prepun posjetilaca, uglavnom mlađeg svijeta; tu su gosti iz Zagreba, Beograda, Novog Sada i nas oko tridesetak iz Sarajeva. Osjećaj da se prisustvuje pomalo historijskog izložbi se naprosto treperi u zraku;  radovi Jusufa Hadžifejzovića čine prostor muzeja umjetnički spektakularnim. Slijedi performance u kojem umjetnik demistificira još jednom mitove i traume svijeta u kojem živi; u Rimu je to prije nekoliko mjeseci bio rad sa kloniranjem Musolinija, sada je to u Banja Luci destruiranje mitova postkomunizma, kiča i noža-kame. Upravo je to Hadžifejzović u najboljem svijetlu – uvijek reagira iz sredine u kojoj trenutno radi.

Hadžifejzovića se sjećam iz vremena predratnog; organizirao je svoje i tuđe art evente. Bio sam na više takvih. Jedan na tadašnjoj Akademiji; dok su Raša Teodosijević, Marina Avramović i ostali važni umjetnici jugoslavenske postmoderne avangarde zadavali  dileme svojim radovima, Jusuf je prodavao sokove od narandže koje je sam pravio. I tada mi je objašnjavao da je umjetnost potencionalno najveće tržište. Jedna je to od Jusufovih opsesivnih tema; umjetnost kao tržište najviše klase, kao berza za high society. I danas se on bori za taj princip; posve legitimno, jer umjetnost kojom se on bavi je i njegov jedini život. Izvan tog života ne postoji ništa više; zato su sokovi koje je Jusuf podavao tadašnjoj publici bili art roba prve klase.
 
Bio sam i na performanceu ispred Narodnog pozorišta, zvao se „Posljednja večera“; tad je Hadžifejzović nahranio desetke sarajevskih taksista koji su bili gosti te eksluzivne art večere. Pojedena hrana se ipak vremenom zaboravila, ali je u ovdašnjoj historiji umjetnosti ostala rečenica koju je, čini mi se, baš te večeri izgovirio umjetnik – Od kiča do krvi samo je jedan korak. Bio je početak devedesetih i mali je bio broj onih koji su shvatili u čemu se tu radi; godine koje su došle samo su potvrdile surovu istinitost tog nizgled banalnog eventa ispred hrama sarajevske kulture, zgrade Narodnog pozorišta.

Oduvijek mi se sviđala Jusufov „depot art“; kako od materijala koji su oko nas, ostavljenih, bačenih ili sklonjenih, stvarati nove radove, nove simbole, novi svijet. Ideju „depotografije“ možda nije Jusuf prvi upotrebio u svom umjentičkom djelovanju, ali ju je malo ko tako umješno i majstorski razdradio. U tome je on istinski majstor, gotovo nenadmašiv. Njegove depo-instalacije su umjetnost za sebe – nekada izgledaju kao teatarski performance, nekad od nih nastaju nove forme, recimo – grafike, nekada su to svojevrsne skulpture; faktor iznenenađenja je neizbježna karakeristika njegovog rada.

Depotografija Jusufa Hadžifejzovića započeta je osamdesetih i nastavila se devedesetih. Ovaj put u estetici exila; dok je njegova izjava: „Najbolje što mogu učiniti za BiH je da spasim umjetnika Jusufa Hadžifejzovića“ smrtno uvrijedila ovdašnje patriotske hulje i pseudo-umjetničke autoritete; oni normalni su izjavu shvatili samo kao nastavak one rečenice sa „Posljednje večere“. Jer, on je prije drugih uradio ono što je morao – upozorio na dolazeći fašizam i krv u kojoj on nije htio da zaprlja svoje ruke. Dok su drugi spavali, Jusuf je bio budan; zato se sklonio sa poprišta balkanske klaonice koja nije bila za njega.

Rad „Charlama – strah od pitke vode“, nastao na Cetinju 1994., paradigmatski je primjer Hadžifejzoviće esetetike umjetničke intervencije u stvarnost. Umjetnik odlazi na neprijateljsku (u tom trenutku) teritoriju i  stvara rad koji ne ide niz kožu onome koji ga je tu pozvao. Njegov rad je njegova (bošnjačka) porodica koja je u tom najviše ugrožena; skuplja ih sve zajedno, kreira od njih djelo i od tog trenutka oni su na toj neprijateljskoj teritoriji zaštićeni kao eksponati izuzetne umjetničke vrijednosti. U tome se vidi veličastvenost umjetosti Jusufa Hadžifejizovića.

Depotografija Jusufa Hadžifejzovića započeta je osamdesetih i nastavila se devedesetih. Ovaj put u estetici exila; dok je njegova izjava: „Najbolje što mogu učiniti za BiH je da spasim umjetnika Jusufa Hadžifejzovića“ smrtno uvrijedila ovdašnje patriotske hulje i pseudo-umjetničke autoritete; oni normalni su izjavu shvatili samo kao nastavak one rečenice sa „Posljednje večere“. Jer, on je prije drugih uradio ono što je morao – upozorio na dolazeći fašizam i krv u kojoj on nije htio da zaprlja svoje ruke. Dok su drugi spavali, Jusuf je bio budan; zato se sklonio sa poprišta balkanske klaonice koja nije bila za njega.

Rad „Charlama – strah od pitke vode“, nastao na Cetinju 1994., paradigmatski je primjer Hadžifejzoviće esetetike umjetničke intervencije u stvarnost. Umjetnik odlazi na neprijateljsku (u tom trenutku) teritoriju i  stvara rad koji ne ide niz kožu onome koji ga je tu pozvao. Njegov rad je njegova (bošnjačka) porodica koja je u tom najviše ugrožena; skuplja ih sve zajedno, kreira od njih djelo i od tog trenutka oni su na toj neprijateljskoj teritoriji zaštićeni kao eksponati izuzetne umjetničke vrijednosti. U tome se vidi veličastvenost umjetosti Jusufa Hadžifejizovića.

Malo je umjetnika koji imaju takav dar kao što ima on da lokalnim bojama i mirisima daje univerzalni duh. I tu je nebitno da li se on bavi svojim bosanskim i balkanskim bojama ili svoje radove stvara u Njemačkoj, Belgiji, Italiji, Turskoj ili Južnoj Koreji. On ima tu snagu ali još više i znanje, umjetničko i filozofsko, da prepoznaje i čita svijet oko sebe, pretumbavajući ga u nešto potpuno novo i drugačije. Njegov posljedni rad iz čuvenom rimskom MLAC-u, nastao prije nekoliko mjeseci, zorno zvoni o tome. Mussolini sa „malim mussolinijem“ koji raste iz njegove glave uzbudio je italijansku umjetničku scenu; strah od novi fašizama, pa i od onog novog Berlusconijeg tipa, je problem  sviju nas, a ne samo onih kojima ovih godina neposredno natovario na vrat.

„Mali mussolini“ na glavi velikog Mussolinija je primjer Hadžifejzoviće čarlame (charlame) na djelu. Šta je ta čarlama? Otkud čarlama uopće u umjetnosti? Ljubitelji postmodernizma bi to pripisali sebi, camp estetičari također. U pravu su i jedni i drugi ali čarlama je i nešto više od toga.  Neki bi to nazvali i art catch-om, umjetničkom kvakom, što čarlama jeste, ali je i više toga. Strukturalisti bi to nazvali, pored pojama „depo-a“,  ključem umjetničkog pisma Jusufa Hadžifejzovića. Oni manje ambiciozni u pristupu Hadžifejzovića vidjet će dobar vic ili anegdotu ili čisti bosanski humor; ti su ponajviše u pravu ali su daleko od suštine umjetnosti ovog umjetnika.

Pa, ako nije ništa od toga, šta je onda, da prostiš, charlama? Ni ja još ne znam, ali i da znam, mislite da bi vam to otkrio!?! Otiđite u Muzej savremene umjetnosti u Banja Luci i  proučite sami!