Profesore, godinama slovite kao čovjek SDP-a. Danas ste jedan od najoštrijih kritičara i SDP-a i Lagumdžije. Što se to kod Vas događa – politička evolucija ili nešto treće?

Ma, kakva evolucija? Ja sam, jednostavno, „nepopravljivo“ zaljubljen u ideju socijalne demokracije, tako da ne postoji niti trunke mogućnosti za bilo kakvu evoluciju koja bi značila odustajanje od ove ideje. Uostalom, na uzmak me se nije moglo prisiliti ni u vremenima kada su argumenti uvjeravanja bili u „topuzu“, kada me se „uvjeravalo“ fizičkim prijetnjama i rafalima po obiteljskom domu. Razloga za vlastito vrijednosno preispitivanje nema ni danas. Dapače, više nego ikada sam uvjeren da je ideja socijaldemokracije jedina realna alternativa suludom etnonacionalizmu i jedina slamka spasa za BiH kao evropsku državu i društvo. Ništa se, dakle, nije promijenilo kod mene, ali se, zato, promijenilo u filozofiji stranke koja ideju socijalne demokracije baštini. I koja, zbog opijenosti potrebom vladanja odustaje i od ideje i od prakse partije socijaldemokratske tradicije. Da ne griješim dušu, optuživati ne treba SDP kao partiju jer su ljudi koji joj pripadaju zbog ideje izdržali i mnogo teža vremena od današnjih i nisu pokleknuli. Ali, revizionizam je sve prepoznatljiviji kod prvog čovjeka stranke i najužeg partijskog vrha. Taj dio SDP-a je, kako stvari stoje, spreman i s đavolom tikve saditi kako bi se održao na vlasti, pa i praviti dealove koji u podtekstu imaju kriminal i korupciju. I logično je, onda, da se s tom i takvom praksom ne želim identificirati – i to baš zbog moje ljubavi prema ideji socijalne demokracije, pa i SDP-u, zašto ne?

Što točno zamjerite SDP-u?

Ma, ne radi se o SDP-u nego o partijskome vrhu. A, ruku na srce, puno je toga što ljudima iz vrha SDP-a smatram smrtnim grijehom. Zamjerio sam im od početka – iako o tome zbog sklonosti prema SDP-u nisam i javno govorio – odluku da novu vlast grade s partijom koja nosi historijsku odgovornost za procese destrukcije u prethodnih dvadesetak godina. Ako se, naime, htjelo praviti novu vlast trebalo je to činiti s partijama kojima se ta vrsta hipoteka ne može pripisivati. A to je, uz malo više mudrosti, bilo moguće. Moje, pak, javno neslaganje s politikom partijskoga vrha započelo je onog momenta kada je bilo izvjesno njegovo približavanje s osovinom Čović-Ljubić i sve otvorenije koketiranje s dvije frakcije HDZ-a. Zašto? Zato jer je to, da pojednostavim, značilo odustajanje i od svih programskih postulata koje je SDP godinama smatrao aksiomima svoga političkog djelovanja.

HDZ, međutim, i to u obje svoje verzije, istrajava na etničkoj teritorijalizaciji koja nužno vodi stvaranju triju monoetničkih prostora i koja, što se Hrvata tiče, može završiti jedino dovršenjem njihova etničkog pražnjenja na najvećem dijelu BiH – izuzimajući jedino zapadnu Hercegovinu. U skladu s tim je i istrajavanje na Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu s, očito, željom da ga se, u konačnici, etnički „provjetri“, da se iz njega potisne neHrvate u pravcu „njihovih“ etničkih prostora u BiH.

Možete li biti malo konkretniji?

Sa zadovoljstvom. Jedan od aksioma političkog djelovanja SDP-a je, prisjetimo se, bh. čovjek, njegove potrebe i interesi bez obzira kako se etnički izjašnjavao i kako se, ako to već čini, Bogu molio. A HDZ je, suprotno tome, nastupao – a to čini i danas – isključivo s pozicije etničkog kolektivnog interesa. I ne samo to. Pravo na nastupanje u ime tog i takvog interesa smatrao je uvijek, a smatra i danas, ekskluzivno i isključivo svojim.
SDP je, potom, uvijek nastupao s pozicije decentralizirane države, ali zagovarajući decentralizaciju na gospodarskim, prometnim, pa i historijski utemeljenim premisama, decentralizaciju koja bi, dugoročno gledano, mogla biti inicijalna kapisla ponovnog etničkog umrežavanja i revitalizacije povijesnog iskustva po kojemu se svaki dio BiH može smatrati i hrvatskim i bošnjačkim i srpskim. HDZ, međutim, i to u obje svoje verzije, istrajava na etničkoj teritorijalizaciji koja nužno vodi stvaranju triju monoetničkih prostora i koja, što se Hrvata tiče, može završiti jedino dovršenjem njihova etničkog pražnjenja na najvećem dijelu BiH – izuzimajući jedino zapadnu Hercegovinu. U skladu s tim je i istrajavanje na Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu s, očito, željom da ga se, u konačnici, etnički „provjetri“, da se iz njega potisne neHrvate u pravcu „njihovih“ etničkih prostora u BiH. Učinak, dakako, i ne mora biti takav. Dapače. S takvom politikom se u konačnici izgubiti može bilo kakvo pravo i na Mostar – kao što je danas izgubljeno na mnoge druge dijelove BiH.

SDP je, na koncu, oduvijek istrajavao na poštivanju različitosti, ali i uvažavanju elemenata zajedničkog identiteta bh. građana – a tih elemenata, vjerovali ili ne, ima koliko i razlika, dok HDZ spada u skupinu političkih filozofija koje razlike apsolutiziraju, a elemente istosti potpuno negiraju. Sukladno tome od starta inzistira i na hrvatskom nacionalnom kanalu uz tezu kako svako drugo rješenje znači negaciju hrvatske posebnosti i hrvatske jednakopravnosti. A u stvarnosti, ta vrsta autizma ne može biti jamstvo ni etničke posebnosti ni jednakopravnosti nego sasvim suprotno, put u samouništenje.

Ali što se tu danas promijenilo? Zar to nisu vrijednosti na kojima je SDP i danas?
 
O da, promijenilo se iako još uvijek nema ogoljelu formu da bi ga mogao prepoznati i običan čovjek. Zbog razlika o kojima sam govorio, prisjetimo se, vrh SDP je stalno ponavljao kako mu ni na kraj pameti nije pomisao da vlast gradi s partijama poput HDZ. A onda se od te priče počelo odstupati – prvo na razini države, na kojoj je prihvaćen princip 2+2+2, dakle princip po kojem se SDP tretira kao bošnjačku a ne partiju koja okuplja i nastupa u ime interesa svih bh. građana. Pristajanje na tu vrstu tretmana se, istina, pokušalo prikriti sitnim trikovima – no trikovima koji temeljnu tezu uopće ne dovode u pitanje. Ali, prihvaćanje uloge etničke partije postalo je i više nego jasno u momentu kada se za partnera na županijskoj i federalnoj razini uzima dva HDZ-a, a time definitivno legitimira i njihova teza o ekskluzivnom pravu na hrvatsko nacionalno predstavljanje i SDP-u kao bošnjačkoj partiji.

Osobno molim Svevišnjega da se članstvo SDP-a odupre ideološkom i programskom revizionizmu koji je sve otvoreniji i sve agresivniji, da intervenira dok je još vrijeme i vrati SDP na put partije vjerne idejama socijaldemokratske tradicije. Ne dogodi li se ta vrsta otpora, i to koliko sutra, sve to već preksutra može biti puno teže, ako uopće bude izvodljivo.

A ovaj svojevrsni rat s SDA, što on znači?

Niste mi dopustili završiti. Sva oštrica političke borbe se, dakle, usmjerava na SDA, na obračun za bošnjačko biračko tijelo po uzoru na onaj kojeg je nakon 2006. godine Dodik imao s SDS-om u borbi za srpsko biračko tijelo. Ovdje, istina, na površinu još ne isplivava i etnički obojan vokabular, ali ta vrsta vokabulara nije odjednom eskalirala ni kod Dodika. Drugim riječima, ako sutra doživimo i tu vrstu promjene, tome se neće trebati čuditi. Ona će, zapravo, biti samo prirodna posljedica onog što se, i kopirajući Dodika, u SDP-u pod Lagumdžijinom palicom događa danas – da je makijavelistička žeđ za vlašću i moći pretpostavljena socijaldemokratskoj ideologiji, da će zbog opijenosti vlašću u konačnici promijenjena biti i ideologija, te da bi se umjesto istrajavanja na ljudskom i univerzalnom definitivno moglo zaglibiti u etnonacionalističkom. A tu je onda i definitivan kraj ideje BiH kao evropske države i kao evropskoga društva. I u tome je glavni uzrok i osnovni izvor moga nesporazuma s njima – Lagumdžijom i njegovim „skojevcima“.

Ovih ste dana veoma oštri bili i u vezi s RTV Federacije...

Da. Sve ovo što se događa u vezi s FTV neodoljivo asocira na logiku revolucionarnog prevrata. FTV je, budući je razvijan kao centar građanskog otpora logici etnonacionalističke destrukcije, uvijek bio sklon SDP-u kao metafori takvog otpora i evropskog sustava vrijednosti. No, u posljednjih godinu dana ta vrsta sklonosti je zamijenjena otvorenim služenjem interesima jedne partijske grupe i jednog čovjeka. Kad se FTV odupro svom pretvaranju u grupno-liderski bilten, postao je meta revolucionarnog juriša. Priča, pak, o revolucionarnoj logici koja eskalira danas, a koju priznade i jedan od Lagumdžijinih jurišnika, predsjednik kluba SDP-a u federalnom parlamentu izjavom kako se u preuzimanju FTV ne može poštivati propisane procedure jer bi to dugo trajalo, isto je toliko, ako ne i više opasna i neodoljivo asocira na neka druga vremena, puno više na 1948. godinu nego na dvije tisućite.

I gdje sve to, što se SDP-a tiče, vodi?

Osobno molim Svevišnjega da se članstvo SDP-a odupre ideološkom i programskom revizionizmu koji je sve otvoreniji i sve agresivniji, da intervenira dok je još vrijeme i vrati SDP na put partije vjerne idejama socijaldemokratske tradicije. Ne dogodi li se ta vrsta otpora, i to koliko sutra, sve to već preksutra može biti puno teže, ako uopće bude izvodljivo.

Zanima nas Vaša procjena razrješenja postojeće političke krize? Vjerujete li u mogućnost prestrukturiranja u izvršnoj vlasti – od županija do razine države?

Ne, takvo prestrukturiranje ne pripada realno mogućem scenariju raspleta postojeće političke krize. Postojeći odnosi moći, i u uvjetima postojećih sistemskih rješenja, jamče bukvalno do vječnosti status quo stanje. Jedini mogući scenarij da se takvo stanje razriješi su izvanredni izbori. Ali, oni kao institut nisu predviđeni Ustavom ni Izbornim zakonom, a i ne odgovaraju akterima današnjeg političkog zapleta, pa se ni ta mogućnost ne treba uzimati ozbiljno. Čekati nam je, drugim riječima, redovne izbore 2014. godine. Dotle će, međutim, kao i svih prethodnih godina, ceh plaćati građani BiH živeći sve lošije i razmišljajući sve intenzivnije kako i kuda definitivno otići i ostatak života proživjeti kao normalna ljudska bića.

Neki ove promjene na političkoj sceni u vezu dovode i s događanjima na Sveučilištu, na kojem je, preko vršitelja dužnosti, kažu neki, uvedena prinudna uprava. U tom procesu ste s mjesta prodekana razriješeni i Vi. Kako to komentirate?

Što je najgore, sve to je izvedeno suprotno zakonu, opet nekom vrstom revolucije. Ali, priča o tome je za neka druga mjesta i o tome ovom zgodom ne bih. Ono, pak, što se ne smije zaobići jeste činjenica da je ovo što se Sveučilištu događa danas najzorniji pokazatelj koliko je moguće govoriti o njegovoj autonomiji. No, znate, i Sveučilište, kao i druge institucije, čine ljudi. I najvažnija stvar za njih je uvijek jedna te ista – tko im je na čelu, tko im je prvi čovjek. Kao što pravi ljudi iz krize izvuku i one organizacije za koje takvu mogućnost malo tko smatra realnom, tako i pogrešni ljudi upropaste i najuspješnije organizacije. Tako je i sa sveučilištima. Imate li, hoću reći, na čelu jednog sveučilišta akademski prepoznatljivu i po ljudskom integritetu snažnu osobu, imati će te i sveučilišnu asocijaciju s kojom se možete ponositi. I obratno, ako ga je zapala nesreća da njime „kormilari“ politički potrčko kojekakvih političkih komiteta i velikih „vođa“, ceh će morati plaćati akademska zajednica, a u konačnici i društvo u cjelini. No, što bi rekli, preživio je ovaj narod i gore, preživjet će i ovo.

Kakav je Vaš odnos prema novoj upravi vašeg Fakulteta? Hoćete li s njom surađivati?

Zašto ne? Ja sam profesor na Ekonomskom fakultetu i posao profesora, što se mene tiče, ne kanim napuštati. Dapače, kanim ga raditi odgovorno kao i svih prethodnih godina.

Ali, u kuloarskim pričama u Mostaru se spekulira da bi se obračun s Vama mogao okončati na način da Vas se suspendira, čak i uruči otkaz, da Vas se, u znak odmazde za kritički odnos prema Čoviću, protjera sa Sveučilišta. Koliko su te spekulacije realne?

Ha, u ovoj zemlji je moguće svašta. Čuo sam za tu priču, ne u mostarskoj čaršiji nego na Fakultetu. No, ne vjerujem da bi se moglo ići toliko daleko. Ali, Bože moj, ako se i pokuša na meni je koristiti institute pravne države kako bi se zaštitio. Ako u tome i ne uspijem opet se ništa neće dogoditi. Uostalom, zakasnili su i Čović i njegovi trabanti s ambicijom da unište moju sveučilišnu karijeru. Da me se može protjerati sa Sveučilišta – može. Ali, to ne znači po automatizmu i smak svijeta. Iza mene je, uostalom, dvadesetpet knjiga i studija – među njima čak deset sveučilišnih i srednjoškolskih udžbenika – više nego su napisali i Čović i njegovi intelektualni trabanti zajedno. I teško mi je povjerovati kako bi mi zatvorena bila baš sva sveučilišna vrata. Ipak, i time bih završio, takav scenarij mi se čini nerealnim – makar on dolazio i od lidera HDZ-a.

(Dnevni list/D. Zorić)