Priredila: Belma Pećanin   Gracija

Zlatan Ibrahimović je već odavno ušao u historiju evropskog i svjetskog fudbala, ali se odnedavno za njega veže i rekord u švedskom izdavaštvu: njegova autobiografija Moja istorija: Ja sam Zlatan Ibrahimović za samo je tri mjeseca u Švedskoj prodata u više od 520.000 primjeraka! Prije nekoliko dana proglašen je najboljim fudbalerom Italije u 2011. godini, skoro istovremeno s objavljivanjem prevoda knjige na talijanski. Na internetu je pokrenuta peticija kojom fanovi zahtijevaju objavljivanje engleskog prevoda, dok će čitaoci na jeziku kojim govore Zlatanov otac Šefik i majka Jurka, po svemu sudeći, morati pričekati. Osim Zlatanovih fanova, u knjizi će uživati svi ljubitelji fudbala, ali i milioni emigranata širom svijeta

Zlatan Ibrahimović (3. oktobar 1981., Malmö) odrastao je u Rosengårdu, predgrađu Malmöa, punom Somalijaca, Turaka, Jugoslavena, Poljaka i Šveđana. Živio je u skromnom stanu na četvrtom spratu u brojnoj porodici: Sanela, njegova jedina prava sestra, dvije godine starija od njega, dvije polusestre, mali sin od brata Aleksandar zvani Keki. Mati Jurka je puno radila da bi imali šta da jedu. Čistila je 14 sati dnevno i bila je pravi borac. Ponekad su i oni išli da joj pomognu. Bila je gruba žena, često ih je tukla drvenim kuhačama. Nije znala da ih pomiluje, niti kaže lijepu riječ.

Zlatan nije imao ni dvije godine kad su mu se roditelji razveli, i ničega se ne sjeća iz tog perioda. Samo zna da nisu imali dobar brak. On i Sanela su oca viđali svakog drugog vikenda i uživali su u vremenu provedenom s njim. U stanu u kome je živio s majkom i ostalim ukućanima bilo je mnogo problema, pa su socijalni radnici 1990. odlučili da Sanela pređe kod oca, a Zlatan ostane kod majke. Ali, nije mogao bez Sanele i jednog dana prešao je kod oca, koji je u međuvremenu počeo mnogo piti. Nakon novog ispitivanja u martu 1991., socijalni radnici odlučuju da Sanela pređe kod majke, a Zlatan ostane kod oca. Sanela je danas frizerka, prekinula je kontakt s ocem zbog njegove ovisnosti o alkoholu, i ponekad joj mušterije znaju reći: “Bože, kako ličiš na Zlatana!”, a ona odgovori: “Ne, nego on liči na mene.”

Zlatanov otac Šefik Ibrahimović bio je domar u jednoj zgradi, i kada bi se vratio s posla želio je mir. U dobrom raspoloženju bio je pravi zabavljač, zaljubljen u muziku s jugo-prostora. Zlatan je živio s ocem i njegovim sinom iz prethodnog braka, Sapkom, koji je rođen u Bijeljini, ali su se poslije jedne teške svađe razišli. Šefik i Zlatan ostali su sami, bez ikoga, praznog frižidera, s mnogo piva kojeg je otac nekontrolirano salijevao. Zlatan navodi da je često bio gladan kao vuk. Kako je bio frustriran zbog praznog frižidera, Heleni, sadašnjoj nevjenčanoj supruzi, uvijek govori da frižider mora biti totalno pun. Kada njegovi klinci, Vincent i Maxi, plaču jer hrana nije još gotova, često pomisli: “Samo kad biste znali koliko vam je dobro!”

“Rat je bio čudna stvar. Nisam znao ništa o njemu. Nije mi bilo jasno zbog čega su mama i sestra obučene u crninu. To je bilo zbog bake koja je poginula u jednom bombardiranju u Hrvatskoj. Svi su bili tužni osim mene, koga nije bilo briga je li neko Srbin ili Bosanac ili šta god.” Jedna Zlatanova polusestra počela se drogirati, a mati je patila. Povremeno je išla na odvikavanje, ali se uvijek vraćala drogi i na kraju su majka i ona prekinule odnose.

Najbolji momak u gradu

Prvi klub u kojem je igrao zvao se MBI. Imao je samo šest godina kada je počeo trenirati. Na trening je išao ukradenim biciklima. Kasnije je prešao u FBK Balkan, gdje mu je trener bio Bosanac, koji se prema igračima odnosio očinski. Upoređujući ova dva kluba, Zlatan Ibrahimović kaže: “U MBI Malmö švedski očevi gledaju utakmicu i viču: Hajmo momci. Dobro je! U FBK Balkan očevi su viču: Jebaću ti mater u p...! Mislio sam: “Odlično, baš kao kod kuće. Ovdje mi je dobro!” Kada je imao 13 zaigrao je u većem klubu, Malmö FF. Zbog temperamenta, često je kao dijete upadao u konflikte u klubovima, i tada je razmišljao da prekine s fudbalom, bavi se taekwondoom, hokejom... A otac je želio da mu sin bude advokat. Išao je u gimnaziju u školi Borgar, društveni program, smjer fudbal: “U Borgaru su se nosili Ralph Lauren džemperi, Timberland cipele i košulje. Samo to! Prije skoro da i nisam vidio momka u košulji, i odmah sam shvatio da moram hitno poraditi na tome.” U to vrijeme primao je državnu stipendiju od 795 kruna (oko 80 eura) mjesečno. Od te pomoći kupio je prvi Davis Jeans, koji je bio najjeftiniji, i još nekoliko majica (tri po 99 kruna). Probao je nekoliko stilova, nijedan mu nije odgovarao. “Džaba, iz mene je zračio Rosengård. Ne ide ovo uz mene. Čitav život sam bio mali.”

Prvi ugovor potpisao je s U20, klubom koji je osnovan pri školi Borgar. Često su igrali s B timom, ponekad i s A timom, a treninge je gledao Roland Andersson. “Razmišljao sam: Misli li on da sam dobar ili...? Tada sam još bio razočaran u fudbal, nesiguran, sramežljiv, i često mi je jedini obrok bio ručak u školi.” Na zidu sobe zalijepio je Ronaldov poster, želio je da bude kao on. Smatrao je da je Ronaldo momak koji je promijenio stvari. Bio mu je heroj i proučavao ga je na internetu pokušavajući skinuti njegove pokrete.

“Jednog dana Roland Andersson želio je razgovarati sa mnom. Malo sam se uspaničio i počeo razmišljati: ‘Jesam li uzeo nečiji bicikl? Jesam li šta izvalio?’ Pale su mi napamet najgluplje stvari koje sam radio.” Andersson je bučan tip dubokog glasa, fin ali strog. Dominira prostorom, igrao je na Svjetskom prvenstvu u Argentini. Nije bio samo stara MFF zvijezda, nego i selektor reprezentacije. Na tom razgovoru, primio je Zlatana u A tim. “To me je podiglo 10 metara iznad zemlje, izletio sam vani, zgrabio novi bicikl i osjećao se kao nabolji momak u gradu.”

Očeva transformacija

Trenirao je naporno i konstantno. Čak i u dvorištu ispred majčine zgrade, satima. Imao je jedan trik. Kada bi došao u Rosengård, viknuo bi klincima: “Dajem 10 kruna ko mi uspije uzeti loptu!” Ali, to nije bila samo igra. Dorađivao je tehniku i učio da čuva loptu tijelom. “Kada se nisam zabavljao s klincima, igrao sam fudbalske igrice na TV-u. Mogao sam se igrati 10 sati u komadu i često sam uočavao propuste u igri, te sam to koristio u stvarnom životu. Može se reći da je to bio fudbal around the clock. Sâm sam se o sebi brinuo u djetinjstvu, oko mene nije bilo nikoga, apsolutno nikoga. No, i tata je uradio nevjerovatne stvari, također. Ali, nije bio kao ostali očevi. Nije gledao moje utakmice niti me ohrabrivao sa školom. On je imao svoje cuganje, i svoj rat, i svoju jugoslavensku muziku. Ali sada, nisam mogao da vjerujem! Ovaj ovdje tip bio je pravi otac. Došao je da prati utakmicu, a ja sam bio totalno zabezeknut. O tome sam sanjao i počeo sam igrati s nekom potpuno bolesnom snagom: Sranje, tata je ovdje! To nije mudro. Gledaj ‘vamo, želio sam vikati! Provjeri! Tvoj sin je najokrutniji svjetski igrač. Mislim da je to jedan od mojih najvećih trenutaka. Vratio mi se. Ne baš da ga i ranije nisam imao. Ali ovako... Bilo je to nešto sasvim novo. Nakon igre bih mu pritrčao da ‘nako malo proćaskamo, kao da je sasvim prirodna stvar da mi je otac tu.”

Od tada je Zlatanovo igranje postalo očeva droga. Pratio ga je na svaki trening, njegova kuća je bila kao muzej sinovljeve karijere, izrezivao je svaki članak iz novina, čak i najmanju zabilješku. Od tog dana počeo je da živi za Zlatana i za njegov fudbal.

Kao najskuplji igrač Malmö FF-a prodat je Ajaxu za 85 miliona kruna. “Želio sam igrati fudbal, ništa više. Ali ipak sam bio nervozan kad sam pakovao kofere. Ajax i Amsterdam bili su nešto sasvim novo za mene.” Klub mu je u blizini Amsterdama obezbijedio kućicu u kojoj je u početku samo igrao Playstation i pitao se šta će se desiti. Ubijali su ga samoća, tišina i prazna kuća. Čak je nazvao Hassea Borga, trenera koji ga je prodao, i pitao da ga vrati, da Ajax vrati novac, na šta je ovaj začuđen rekao da to ne može nikako uraditi. Mislio je: “Pa on me prodao. Zar mi ne može pomoći u ovakvoj situaciji.” Na kraju je preselio kod Maxwella, klupskog kolege iz Brazila s kojim se dobro slagao. Sredio je život i stvari su se počele rješavati. Novine su pisale da je vrijedan novca za koji je kupljen. Međutim, trener Co Adriaanse bio je krut prema njemu. Kada je dao dva gola, dao mu je ocjenu 5, od mogućih 10, zato što je imao dva pogrešna pasa.

Uslijedio je Amsterdam Tournament, klasična predsezonska turneja u Holandiji, na visokom nivou, a te godine učestvovali su i Milan, Valencia i Liverpool. Zablistao je, posebno u utakmici s Milanom, kada je cijela amsterdamska Arena bila na nogama i vrištala i kada su ga novinari poslije utakmice prozvali novim Van Bastenom. Pričalo se tada da ga Milan želi kupiti. Međutim, njegov trener Co Adriaanse nije pokazivao zadovoljstvo. Bio je hladan kao led. Ibrahimović je zbog toga mnogo patio. Živio je bijedno. Nije ima novca ni da se kvalitetno hrani: “Bio sam najskuplji momak, a najmanje sam zarađivao.” Tada je shvatio da ga je Hasse Borg, agent koji ga je prodao, pokrao, i sjetio se njegovih riječi: “Agenti su lopovi.” Nazvao ga je i tražio svojih 10 posto, na šta je ovaj rekao da su te pare položene u jedno osiguranje u Engleskoj. Našao je novog agenta, Andersa Carlssona, i tada je shvatio da agenti nisu lopovi i da igrač bez agenta ne može sam ništa.

“Lekciju s Hasseom Borgom neću nikada zaboraviti”, navodi  Zlatan, nakon što je otkrio još mnogo prevara koje su bile na njegovu štetu. Kasnije će shvatiti da ni Anders Carlsson nije pravi čovjek za njega, trebao mu je neko ko ne vodi toliko računa o pravilima i crvenom svjetlu. Nazvao je novinara Thijsa Slegersa, koji je poznavao Zlatana i znao je kakvi mu se tipovi sviđaju. “Slušaj”, rekao je Thijs, “imam dva agenta. Jedan je firma koja radi za Beckhama, a drugi je jedan momak, on je mafiozo.” “Mafiozo zvuči dobro”, odgovorio mu je Zlatan. “Odlično. Dogovori sastanak.” Tako je Mino Raiola postao Ibrahimovićev agent, koji ustvari nije bio mafijaš, ali je furao taj stil. Sa Zlatanom ga je vezalo to što ni jedan od njih dvojice nije dobio ništa džaba. “Očekivao sam nekoga sa zlatnim satom, ušminkanog, a pojavio se momak u džinsu i Nike majici sa stomakom, kao da je jedan od Sopranosa”, opisao ga je Zlatan nakon prvog susreta u luksuznom sushi restoranu pored Amstel kanala. Tu su dogovorili posao, a Mino mu je odmah postavio uslov: “Ako želiš raditi sa mnom,  radit ćeš kako ja kažem! Prodat ćeš sva kola, sve satove i početi trenirati triput dnevno.”

U maju 2002. zablistao je i spasio Ajax u finalu kupa Holandije, kada je na utakmici s Utrechtom, njihovim najvećim protivnikom, ubačen u igru tek u 78. minuti. Kada su navijači Utrechta već mahali zastavama i pjevali slavljeničke pjesme, uslijedio je produžetak u kome je Zlatan dao odlučujući gol i kada se, nakon dužeg vremena, njegova igra pokrenula s mrtve tačke. “Tada sam se vratio. Svima sam pokazao, cijela Arena je poludjela. Sve je vibriralo od sreće i razočarenja, i živo se sjećam kada mi je Koeman pritrčao i rekao: Thank you very much! Thank you very much! Ta se sreća ne može opisati.”

Evil super bitch de lux

Svoju životnu partnericu, bivši model Helenu Seger, prvi put je vidio u Forexu, na centralnoj stanici u Malmöu, gdje je ušao da razmijeni novac, a ona je izletjela iz nekog taksija, potpuno sluđena i ljuta. Nikada je do tada nije vidio, mada je znao dosta svijeta u Malmöu. Ustvari, mislio je da zna skoro sve. “Gdje je dosad bila ova djevojka? Ne samo da je lijepa... Ko je ona?”, pitao se. Od prijatelja je saznao kako se zove i nije mogao prestati misliti na nju. Viđali su se s vremena na vrijeme, u Stockholmu, Malmöu, čak je dolazila kod njega i u Amsterdam, ali taj susret nije slavno završio. Helena je bila samostalna djevojka, žena kakvu ranije nije sreo. U početku mu nije bilo jasno čime se bavi. Znao je da radi nešto s reklamama i da u svojoj branši visoko kotira. Voljela je kola i vozila je crni Mercedes SLK. Otišla je od roditelja kad joj je bilo 17 godina i radila je da bi se izdržavala. “Za nju sam bio luckasti momak koji se ružno oblačio, bio potpuno nezreo i ponekad me zadirkivala: ‘Hajde, Zlatane, pa nisi baš k’o Elvis koji se spustio na zemlju.’ Bio sam ljut i nazivao sam je Evil super bitch de lux ili Evilsuperbitchdelux jednom riječju, jer je znala okolo špartati u najgorim štiklama i pripijenom džinsu, krznu i sličnim stvarima.”

Poticala je iz fine familije iz Lindesberga, gdje se govorilo u stilu: Draga, budi ljubazna i dodaj mi mlijeko. “Bio sam jedanaest godina mlađi i živio u Holandiji, a u krugu mojih prijatelja bilo je i kriminalaca. Nisam baš bio u idealnom položaju.” Zbližili su se kada je za jedan Božić došao kući u Švedsku kako bi se psihički i fizički odmorio. Bio je kod majke sa Sanelom i Kekijem i nije mu se slavio Božić u tradicionalnoj kućnoj atmosferi. “Ne podnosim ovaj cirkus u kući!”, rekao je Heleni na telefon. Pozvala ga je k sebi. Proveli su zajedno neko vrijeme, što ih je zbližilo, posebno jer se razbolio kao nikad u životu (visoka temperatura, groznica, znojenje), a Helena se brinula o njemu. “Od tada za nju više nisam bio onaj samosvjesni jugović. Bio sam potpuno slomljen, olupina od čovjeka, i to joj se na neki način svidjelo. I dalje nismo razumjeli jedno drugo, i dalje nismo znali šta želimo, i dalje smo bili potpuno različiti i potpuno pogrešni, ali tada je počelo, i kada sam se vratio u Holandiju nedostajala mi je.” Sve češće ga je posjećivala, postali su kao neka mala familija, posebno kada je nabavila mopsa Hoffa (...)

Kompletan tekst možete pročitati na portalu Gracija.ba

DEPO PORTAL - BLIN/a.k.