Piše: Marko Antonio Brkić

Pa šta Vam je, što ste se prepali našeg Slave?! Ovo pitanje mi ne izlazi iz glave već nekoliko dana. Pa zar je moguće da su se najmoćnije stranke i lideri koji odlučuju o stotinama milijuna javnih fondova, i otprilike isto toliko vlastitih, privatnih, prepali jednog profesora.

K tomu ljevičara?! Pa barem se dosada u jako puno navrata dogodilo da noć pojede političku karijeru (a ponegdje i profesionalnu jer im je to jedina) neopreznih pojedinaca. Nije sporno da je profesor Kukić evidentno neoprezan, ali valjda zato što smatra da mu je savjest čista.

Nije sporno da je dr. Kukić prihvatio žrtvovati svoje najbolje godine da se ponudi ozdraviti sve naše nacije, i njihove susjede građane. Ma na koncu, nije sporno da ga je njegov po pozivu kolega, dr. Lagumdžija, na određeni način žrtvovao, kao i mnoge druge, u šahovskoj igri natezanja političkih živaca. Ali u toj igri svakodnevno, i to bez mnogo vlastitog izbora, stradaju mnogi i bivaju prineseni na oltar stranke, kao žrtve paljenice, iza kojih dugo, dugo dimi…

Međutim, dr. Kukić nije stranački čovjek. Tamo još od 2000. ili 2001. godine, pouzdano znam. I ne radi ništa zato što mora ili što je netko drugi odredio. Slobodan čovjek, slobodnom voljom, slobodno stupa na političku pozornicu oko koje se već dugo vrti, i koja mu nije posve nepoznata i strana. Mnogi misle da će mu žarka svjetla reflektora na toj političkoj pozornici u prvom trenu spržiti leptirolika krila. Ali varaju se.

Dr. Kukić je čovjek koji je i posljednjim manevrom pred povjerenstvom državnog parlamenta u kojemu je uspio skočiti na vrući kamen i odskočiti čitavih tjedan dana, visoko iznad glava najmoćnijih ljudi u državi, pokazao da je dobar skakač i solidan plivač.

Naravno, ostaje još da vidimo kako roni. Ali kako god da izroni sljedećeg petka, izronit će na ponos svih onih koji vjeruju da su nam u bosanskohercegovačkom društvu najnužnije promjene.

Da je puno važnije načelo promjenjivosti i demokratskoga limita, kontrole političke moći, od rastegljivoga i mutnoga načela legitimnosti, pogotovo kada se koristi kao etiketa za prikrivanje nerada ili nedjela. Legitimnost kao takva, nije moguće svesti na izborne postotke, kako to jedan profesor nedavno mudro reče.

Na koncu, tko se boji Slave još? Svi oni kojima „snaga u topuzu leži“ i „tragovi mu smrde nečovještvom“… I što god da bude, ljudi će moći reći: I bi Slavo. Kakav god da jest. Politički David koji se nije bojao izići na megdan golijatima, na koje je praćka već odapeta … Čekamo konačni rezultat. (neznase.ba)