Izvor: Al Jazeera Balkans
Piše: Muamer Tanović
Historia est magistra vitae (Historija je učiteljica života). Ove riječi rimskog filozofa Marcusa Tulliusa Cicera, koje su se kroz krvava stoljeća koja će uslijediti pretvorila u mudrost koja na najkoncizniji i najsmisleniji način objašnjava uzročno-posljedičnu vezu između saznanja o prošlosti, shvatanja sadašnjosti i pravilne izgradnje budućnosti, na našim trusnim područjima uvijek su imale posebnu težinu.
Učiteljica života na Balkanu se prečesto tumači onako kako kome odgovara – prošlost se prekraja radi stvaranja iskrivljene sadašnjosti, a u cilju kreiranja željene budućnosti, dok činjenice postaju predmetom sporova, opet, kako kome odgovara.
Takve težnje prisutne su i u Bosni i Hercegovini, u kojoj svako ima neku svoju verziju historije, često prilagođenu apetitu širokih narodnih (čitaj: etničkih) masa koje će u njoj pronaći tumačenje za drugačiju sadašnjost. Učiteljica života tako se nerijetko pretvara u zabludu života.
Stoga, svaki pokušaj da se historija interpretira na ispravan i dokumentiran način, s temeljem na činjenicama, vrijedan je hvale, a jedan od takvih je roman gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića "Ljetopis o kralju Tvrtku" koji će uskoro biti pretočen i u pozorišnu predstavu koja će za temu imati zlatno doba bosanske prošlosti i prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića.
Sačuvao zemlju od kandži iz susjedstva
„Napravili smo anketu među mladima i ispostavilo se da ih je više znalo za engleskog kralja Arthura, koji nije niti postojao, nego za bosanskog kralja Tvrtka“, rekao je Imamović kada je govorio o značaju svoje knjige.
„To govori o raspamećenosti u bosanskom trokutu u kojem ljudi svoj identitet traže izvan Bosne i Hercegovine, traže ga u Beogradu, Zagrebu, Ankari, a naš je identitet ovdje“, dodao je.
Tvrtko I Kotromanić bio je posljednji bosanski ban, a od 1377. do 1391. godine prvi bosanski kralj. Mnogi će reći kako je njegov najveći doprinos srednjovjekovnoj bosanskoj državi bio taj što ju je ne samo sačuvao od nestajanja u kandžama predatora iz susjedstva, već i proširio na područja poput Šibenika, Brača, Hvara, Korčule, te dijelova dubrovačkog i crnogorskog primorja, kao i dijelova današnje Crne Gore i Srbije.
No, zaboravit će drugi, podjednako važan dio. Uz njegovo ime vežu se i politička stabilnost Bosne, njen kulturni i duhovni napredak, razvoj gradova, trgovine i rudarstva, kao i prvo uvođenje zlatnog novca. Sve je to Tvrtka I načinilo najjačim vladarom u historiji srednjovjekovne Bosne.
Tako, makar, kažu činjenice, odnosno, historijski dokumenti.
Pozorišna predstava koja će nastati na temelju Imamovićeve knjige, pružit će slikovit pogled na Tvrtka i njegovu vladavinu uspješnom srednjovjekovnom bosanskom državom.
Najuzvišeniji period Bosne
Režiser predstave Dino Mustafić naglašava da je važno imati predstavu o kralju Tvrtku I radi boljeg razumijevanja sadašnjosti. Stava je da se tom vladaru posvećuje premalo pažnje, uz opasku da će on biti predstavljen ovakvim kakav je i bio.
“Moram konstatovati da su ovakve teme rijetko ili gotovo nikako ne postavljaju na naše pozornice. Razlozi su dublje prirode. Malo se o srednjovjekovnom razdoblju Bosne piše i govori u javnom prostoru, nema producentskog niti kreativnog interesa da se to zanimljivo vrijeme umjetnički istražuje i propituje. No, ukoliko ne poznajemo ili ne razumijemo našu prošlost, teško sebi možemo objasniti sadašnjost. Nadam se da će ova predstava ohrabriti autore u svim medijima da kreativno i kritički ispituju našu prošlost i tradiciju, posebno srednjovjekovnog perioda“, naveo je.
„Mi smo kao umjetnici govorili i govorimo koliko možemo, ali to je pitanje pravca kojim ide ova zemlja. To je i političko pitanje. Uvijek sam oprezan kada govorim o prošlosti jer to je ogledalo naše sadašnjosti. Dakle, naše društvo ne govori objektivno i činjenično o prošlosti, već se govori o onome što današnja vlast želi da se misli o prošlosti. A tu nema složne i jake Bosne, zato i nema Tvrtka niti srednjovjekovne bosanske državnosti“, ističe Mustafić.
Kralj Tvrtko I se u predstavi, dodaje, neće idealizirati, već će biti prikazan sa svim svojim vrlinama i manama kako bi javnost dobila što jasniju i precizniju sliku o njemu.
“Tvrtko je naš prvi kralj i suveren, izrazita historijska figura koja je svojom mudrošću i pameću, talentom za diplomatiju, ali i vojnom odlučnošću ispisao najuzvišeniji period Bosne. On je zajedništvom pobijedio neprijatelje i sa istoka i zapada. Možemo mnogo toga naučiti iz njegove vladavine. Mi nećemo romantizirati Tvrtka, pokazat ćemo i njegove životne dileme i nemire koji prate vladara sa snom u uspješnoj i jakoj Bosni kojeg je ostvario i u javi“, dodaje.
Opšteprisutni revizionizam
Danas, priče koje kruže u javnosti svode se na svađe, polemike o prošlosti, a nerijetko se poteže i pitanje opstanka države kojoj su oni poput kralja Tvrtka I udarali historijske temelje i ostavljali tragove o njoj.
Državnost Bosne i Hercegovine se propituje, kao i njeno kulturno-historijsko nasljeđe, u nacionalističkom revizionizmu u kojem za nju nerijetko nema mjesta u društvu ostalih balkanskih država, čija se historija i „pravo“ na državnost mnogo rjeđe propituju.
Govoreći na ovu temu, Dženan Dautović, docent i predavač historije sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu tvrdi da se upravo srednjovjekovna historija Bosne pokazala izuzetno fertilnim tlom za uspijevanje raznoraznih mitova, ideoloških narativa, pseudohistorijskih naklapanja, a naposljetku i revizionističkih interpretacija, što ukazuje na značaj jednog projekta koji će taj dio historije prezentirati na realističan način.
„Svjedoci smo da se po bespućima društvenih mreža i bezbrojnih portala pojavljuju i nestaju samoproglašeni stručnjaci koji vole da se bave Srednjim vijekom, te svako malo, dolaze do senzacionalnih ‘otkrića’ koje generacije i generacije medievista nisu bile u stanju da otkriju“, govori Dautović, koji dodaje da su čak i pojedine televizijske kuće u Bosni i Hercegovini od visokog značaja sklone širenju historijskog revizionizma u odnosu na srednjovjekovnu historiju, te da se u nekim slučajevima radilo i o očitoj najprizemnijoj ideološkoj namjeri nipodištavanja bilo kakvog traga Bosne u tom vremenu.
Govoreći o samom kralju Tvrtku, naziva ga „ako ne najvažnijom, onda jednom od najvažnijih ličnosti bosanskohercegovačke historije općenito“.
„Njegov značaj je toliki da se teško može preuveličati. Teritorijalno širenje Bosne, ponajprije na istok konačnim uvrštavanjem Podrinja, Polimlja i područja Trebinja i Konavala u bosansku državu, a zatim i širenjem na zapad, koje je bilo više nominalnog, te daleko kratkotrajnijeg karaktera, svakako je bilo značajno, no ne i najznačajnije. Postupak Tvrtkovog krunisanja za kralja ‘Srbljem i Bosni i Promorj’ iz 1377. godine, odnosno, njegovog prijenosa – translacije kraljevine iz Srbije u Bosnu, ono je što ga izdvaja i postavlja na sam vrh liste najznačajnijih ličnosti bosanske historije“, kaže Dautović.
„Bez ulaženja u brojne historiografske kontroverze oko niza pitanja Tvrtkove krunidbe, ono što je izvjesno jeste činjenica da je Bosna ušla u elitni rang srednjovjekovnih država sa rangom kraljevine – svega njih 15 je u tom trenutku dosegnulo takav rang. Činjenica da je Bosna imala rang kraljevine, bit će od ključnog značaja zadržavanja njene posebnosti, pa makar i samo u opstanku imena, tokom osmanske vladavine, pa i u kasnijim vremenima, sve do moderne nezavisnosti“, dodaje.
‘Razvitak na svim poljima’
Nedim Rabić, doktor historijskih nauka sa Instituta za historiju u Sarajevu, čija je ekspertiza usko vezana uz srednjovjekovnu Bosnu, kaže da je Tvrtkova uloga i u današnjim okolnostima dosta naglašena, ali dovodi u pitanje kvalitet narativa o njemu.
“Tvrtkova vladavina se suviše često i pojednostavljeno, mimo historijskog konteksta, svodi isključivo na dvije stvari: teritorijalnu ekspanziju i proglašenje kraljevstvom. No, kvantitativnu pažnju koja se poklanja kralju Tvrtku I ne prati dovoljna kvalitativna izvedba. Njegova ličnost i historijska uloga zamagljuju se savremenim ideološkim balastima koji ne pripadaju njegovom vremenu. Tvrtko I je pripadao jednom, nama dalekom i veoma stranom svijetu, sa drugačijim vrijednostima i izazovima”, kaže Rabić, koji postojanje današnje Bosne i Hercegovine, uz sva njegova postignuća, ne želi vezati uz kralja Tvrtka I, jer je legitimitet Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države „neupitan“.
„Ona je takav status stekla iz događaja koji su prethodili njenom priznavanju“, kaže.
„Kao historičar smatram da je za današnje postojanje Bosne i Hercegovine irelevantno kakvu je vladavinu imao Tvrtko I, iako je zasigurno bio jedan od najvažnijih bosanskih vladara. Tvrtko je nesumnjivo bio mudar vladar, njegove političke i vojne uspjehe, pratili su urbani, privredni, kulturni razvitak na svim poljima u Bosni njegovog vremena. Obilje građe nama historičarima pruža priliku da taj historijski period istražujemo, analiziramo te da ga na razumljiv način prezentiramo javnosti. Smatram da Tvrtkovo naslijeđe nama danas ne može pomoći u uspostavi standarda civilnoga društva i ljudskih prava niti ukazati put na koji način da kreiramo bolju budućnost. To je ipak naše breme koje moramo nositi. Tvrtko se sa svojim izborio“, naglašava Rabić.
Raširena je ideja o kralju Tvrtku da je bio jedan od prvih vladara koji je svjesno ostvario jedinstvo južnoslovenskih naroda. I Imamović tvrdi da je „bosanski kralj Tvrtko uspio u onome što nisu ni car Dušan ni kralj Zvonimir, a to je da ujedini Srbiju i Hrvatsku pod okriljem Bosne”.
Ako pogledamo u sadašnjost, takvo jedinstvo zaista pripada historiji, zbog raširene politike podjela na našim prostorima.
‘Država jasne vizije i strategije’
Povlačeći paralelu između dva vremena, Dautović dijeli Rabićevo mišljenje da ih je nemoguće porediti, no, da su historijske zasluge Tvrtka za bosanskohercegovačku državnost nesporni.
„Mora nam biti jasno da je Tvrtko bio tipični srednjovjekovni vladar, koji se ponajprije brinuo o moći i slavi svoje dinastije, baš poput njemu savremenih kraljeva. Po svom ponašanju, stilu života i poimanju svijeta, Tvrtko je bio bliži okrunjenim glavama nego vlastitim podanicima. Zato je gotovo nemoguće tražiti paralele između Tvrtkovog vremena i modernog doba. Onda su vladali potpuno drugačiji društveni odnosi, bazirani na vazalnim vezama i obavezama, sa jasno određenom stratifikacijom društva“, kaže.
„Ono što jeste iskoristivo za poduku svakako je činjenica da je bosanska država u vrijeme bana i kralja Tvrtka napredovala i razvijala se, dok je imala jasnu viziju i strategiju, dok su mnogobrojni centri moći unutar nje bili usmjereni u istom pravcu. Čim su se te silnice usmjerile u pravcima kolizije, podržane negativnim vanjskim uticajima sa istoka (Osmansko carstvo) i sa sjeverozapada (Ugarska kraljevina) došlo je i do gubitka zajedničkog cilja, te posljedičnog slabljenja unutrašnje snage države“, dodao je.
Poznato? Itekako. Bosna je tokom gotovo cijele svoje historije bila u raljama pretenzija sa istoka ili zapada, koje su je nastojale iscijepati ili progutati. Suviše često je bila i cijepana i gutana, ali je iznova nastavljala život. Jer, za nju se, kako kaže Mustafić, vrijedi boriti.
„Jedna mala zemlja, okružena sa svih strana neprijateljima, prestala je postojati sa dolaskom Osmanlija radi izdaje i nesloge. Međutim, uvijek postoje ljudi koji vjeruju u ideal Bosne kao skup zajedničkih vrijednosti radi kojih se vrijedi boriti za ovu zemlju kao važan dio evropske civilizacije i kulture“, zaključuje Mustafić.
(AJB/DEPO PORTAL/ad)