Rijeka Sava, moćna i mistična, oduvijek je bila granica svjetova: od austrougarske do turske imperije, ali i granica između života i smrti. Otkrivamo drevna paganska verovanja vezana za Savu, mit o njenom imenu i zašto se u krajevima Posavine i danas čuva ritual pranja pokojnika vodom sa rijeke, kao i legenda o vodenim vilama koje su bile opasnije od utapanja.

Sava je u slovenskoj mitologiji imala izuzetan značaj. Njeno ime potiče od grčke riječi za "jak" ili "snažan", a vjerovalo se da je ona moćna rijeka koja hrani Dunav, samog Zevsa. Ipak, uz nju su se stoljećima vezivali tabui, posebno oni vezani za svijet mrtvih i prelazak duša. U Posavini i Mačvi, gdje je Sava često plavila i odnosila živote, ljudi su razvili složen sistem vjerovanja kako bi umirili rijeku, prenosi Alo.

Jedan od najstarijih i najjezivijih običaja, koji se zadržao do ranog 20. stoljeća, bio je ritualno "pranje" ili simbolično kupanje pokojnika vodom donesenom sa Save. Vjerovalo se da se na taj način tijelo pročišćava od zemaljske prljavštine i olakšava put duši. Pranje je bilo povezano sa paganskim ritualom otpuštanja duše – sprječavalo se da duša ostane zarobljena u kući i da se pretvori u zlog demona. Sam taj čin pokazivao je duboko poštovanje prema rijeci kao elementu života i smrti.

Osim utapanja, najveći strah u Posavini odnosio se na vodene vile (vodnjakinje) i riječne demone za koje se vjerovalo da žive na dnu Save. Ove vile su, po legendi, bile izuzetno lijepe i opasne, a vukle bi muškarce na dno da im postanu muževi. Ribolovci i mornari su se klonili kupanja na neuređenim mjestima i nosili su posebne hamajlije – najčešće metalne predmete ili bijeli luk – kako bi se zaštitili od opasnih riječnih duhova. Sava, sa svojim dubokim, tamnim virovima, ostaje svjedočanstvo drevnog vjerovanja u moć vode i prirode.

(Alo.rs/DEPO PORTAL/au)