U trećem posljednjem nastavku eseja o bh. intelektualcu, filozofu i komunisti Safetu Krupiću, koji je živio i djelovao u prvoj polovni prošlog vijeka, autor se bavi njegovim najvažnijim djelima i aspektima kulturno naučnog i političkog rada. Nažalost, umro je izuzetno mlad, sa navršenom tek 31 godinom, te njegovo aktivno djelovanje obuhvata svega dvije i po godine.

U svojim radovima se, između ostalog, pomno bavio i sudbinom bh. muslimana te uzrocima njihove sveopće zaostalosti u odnosu na ondašnje tendencije građanske Evrope.

Piše: Elvir KOPIĆ

Iako izuzetno značajno, njegovo djelo je ipak u kvantitativnom smislu malo, ali s tim u vezi odmah treba istaknuti da u trenutku njegove eksplozivne afirmacije i prisustva u javnom kulturnom prostoru na potezu Zagreb – Beograd – Banja Luka, Safet Krupić ima samo 25 godina (preminuo u 31. godini života), te da je njegovo značajnije kulturno i naučno djelovanje svedeno na po prilici dvije i po godine aktivnog rada, od januara 1935. do septembra 1937. godine.

Kasim Prohić će u svom tekstu "Esejističko djelo Safeta Krupića" objavljenom u časopisu Odjek (7/1984) reći: „Ni Safet Krupić, kao ni Veselin Masleša, Ognjen Prica, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, nije uspio da teorijski konsekventno zaokruži svoje misaono djelo. Život mu je prekinut u godinama kada se za sustavan teorijski rad tek startuje i kada se, i u normalnim prilikama, pređena staza mišljenja smatra duhovnom pripremom, nacrtom i grubim grafemom za onu sadržajnost koja tek treba strpljivo da se artikuliše unutar zacrtanog metodološkog, tematskog i idejno-problematskog okvira. No, misliti danas o Krupiću i o čitavoj generaciji naših marksista između dva rata ne znači nikako samo iskazivati vlastito čuđenje pred ozbiljnošću onoga što su uspjeli da teorijski ostvare u vremenu koje je iz osnova zatiralo svaki napor da se sistematski radi i misli, nego još više osnažiti samosvjesnost o tome da je njihovo revolucionarno misaono djelo jedinstveno uzoran i inspirativan moralni čin".

Na to sve, treba imati na umu kako su tadašnje intelektualne veličine kako Zagreba, Beograda, Banje Luke, Sarajeva, poput Oskara Daviča, Ognjena Price, Rudija Supeka, Voje Rajčevića, Veselina Masleše, Božidara Adžije, Grge Gamulina i drugih, pohvalno govorile o Krupićevim briljantnim nastupima i tekstovima, a nije ga sa komplimentima zaobišla ni tadašnja građanska štampa pa se o njegovom radu moglo čitati u Gajretu, Jugoslovenskom listu, Vrbaskim novinama, Književnim horizontima itd. Ovome treba dodati i kako je Predrag Vranicki u svojoj Historiji marksizma (Tom II) Safeta Krupića smjestio među devet najutjecajnijih marksista do Drugog svjetskog rata.

Misliti danas o Krupiću i o čitavoj generaciji naših marksista između dva rata ne znači nikako samo iskazivati vlastito čuđenje pred ozbiljnošću onoga što su uspjeli da teorijski ostvare u vremenu koje je iz osnova zatiralo svaki napor da se sistematski radi i misli, nego još više osnažiti samosvjesnost o tome da je njihovo revolucionarno misaono djelo jedinstveno uzoran i inspirativan moralni čin

Zbog svega navedenog, cijenimo da je nepravedna zapostavljenost kojoj je u Bosni i Hercegovini prepušten, pogotovo u periodu nakon ostamostaljenja 1992., jer definitivno je da se, prema onome što se dosad zna, on svrstava se u red najistaknutijih bosanskohercegovačkih kulturnih ličnosti u periodu između dva rata.

Međutim, zbog opasnosti od hvatanja u šejtansko kolo dnevno-političkih učitavanja i ispraznih polemika, cilj ovog eseja i nije traganje za razlozima odsustva Safeta Krupića u savremenim istraživačkim i kulturnim kretanjima u Bosni i Hercegovini, ali se na prvu loptu čini kako se njegovi oštri kritički osvrti na opće stanje društva između dva rata, prije nego marksistički background, ne uklapaju u poželjnu ostavštinu, u javnom diskursu, rado viđenih historijskih ličnosti danas. Pridodamo li ovome i odbačenost od partijske organizacije i stigmu dezertera, a koja mu je vrlo vjerovatno uskratila priliku da se spasi od ustaškog hapšenja i sasvim izvjesne smrti, navest ćemo sami sebe na pomisao kako je hibridna ničijost Krupićev usud.

No, upravo zbog te egzistencije na granici, odnosno u onom osjetljivom prostoru iz-među, kako ga definiše Homi Bhabha, jedan od vodećih svjetskih teoretičara savremene postkolonijalne misli, Safet Krupić bi trebao biti još interesantniji u pogledu savremenih kulturno-historijskih istraživanja, jer upravo reprezentacija njegovog i položaja njemu sličnih nosi onaj teški teret značenja kulture.

Kada je riječ o radovima Safeta Krupića, kao što smo i naveli, njegovu pisanu zaostavštinu čini nevelik broj eseja. Radi se o jedanaest tekstova, a koji se tiču filozofije, odnosa filozofije i nauke, problematike umjetnosti i umjetničke kritike te socijalnih i političkih odnosa i općeg stanja u društvu između dva rata. Ovdje se uputnim nadaje da hronološki nabrojimo njegove radove i ugrubo se osvrnemo u nekoliko teza na njih prema tematici:

- Izvor i osnov logičkih principa (rukopis/1934)
- Socijalne pretpostavke i socijalno značenje umjetnosti (rukopis/1934)
- Problem umjetnosti I i II (Vrbaske novine/1935)
- Filozofija i nauka (Almanah savremenih problema/1936)
- Nešto o nauci i naučnom radu (Medicina/1936)
- Današnjica i mi (Putokaz/1937)
- Mi danas (Ars/1937)
- Problem umjetničke kritike (Ars/1937)
- Misli uz film Meyerling (Ars/1937)
- Andre Gide (Ars/1937)
- Erazmo Rotterdamski (Ars/1937).

U tekstovima koji se tiču filozofije i odnosa između filozofije i nauke, Krupić se između ostalog bavi diferencijacijom između tih dviju kategorija duhovnog pregnuća. Nauka definitivno proizilazi iz filozofije na način da se u samoj filozofiji pojavljuje određeno područje koje se podrvgava ispitivanju pod posebnim uslovima i unaprijed utvrđenim metodama.

Krupić zaokružuje svoje poimanje umjetnosti, odnosno njene biti koju nalazi sadržanu u ljudskoj slobodi. Njena realizacija jeste osvajanje slobode koje se postiže teškim napredovanjem čovječanstva, a upravo jedno od oružja s kojim se brani od zuba vremena i neslobode, jeste upravo umjetnost

Pitanje odnosa filozofije i nauke je u suštini pitanje njihovog odnosa prema zbilji, odnosno prema životu čovjeka i njegovim praktičnim potrebama. U tom smjeru odnos filozofije i nauke proističe iz činjenice da se one javljaju kao odgovor nekih dubljih sila, odnosno Krupić vidi porijeklo nauke u primitivnoj kulturi pa ističe: „U tom obliku društvene svijesti nalaziće se sada pored onih mistično prelogičnih komponenata još elementi logično naučni pa makar i u najmanjem obimu".

Za filozofiju Krupić kaže da predstavlja svijest epohe koja nastoji obuhvatiti totalitet epohe da ga izrazi u jednom zahvatu koji onda služi historijskom subjektu kao osnova za akciju tj. praktičnu primjenu. Krupić se svakako u ovim radovima kritički osvrće na ekstremni marksizam istovremeno se priklanjajući mladom Marxu i autentičnom marksizmu. Tu je i njegov pokušaj da na osnovu teza iznijetih u Marxovoj knjizi "Teze o Feurbachu" a koje pretpostavljaju kako ljudska spoznaja ima praktički karakter, iznese ideje putem kojih bi se odgovorilo na pitanje o izvorima principa logike i logičnosti ljudskog mišljenja.

Što se tiče eseja o umjetnosti, njihova vrijednost leži u Krupićevom nastojanju da izloži svoje poglede na umjetnost i problematiku odnosa umjetnosti i društva. Prema Krupiću, poštovanja je vrijedan stav Oscara Wildea, kojeg i sam zastupa, kako umjetnost ima garantovanu autonomiju te kako shodno tomu za umjetnost vrijede samo oni kriteriji koji se kreću na liniji te autonomne prirode umjetnosti. Nastojeći da izgradi svoj način kritičkog mjerenja koji bi proizilazio iz same specifičnosti umjetnosti, Krupić se suprotstavlja tada dominantnom mišljenju harkovske linije i sovjetskog marksizma, a koji se primio na ovim prostorima i prema kojem se suština umjetnosti ima tražiti u službi politike i političkih interesa. Krupić umjetnost shvata kao društveno-kulturnu funkciju koja nastaje na temelju specifičnih psihofizičkih sposobnosti pojedinih ljudi koji su u stanju da u čulno-predodžbenom obliku izražavaju duboko društveno motivirane doživljaje, stanja i poticaje. Krupić zaokružuje svoje poimanje umjetnosti, odnosno njene biti koju nalazi sadržanu u ljudskoj slobodi. Njena realizacija jeste osvajanje slobode koje se postiže teškim napredovanjem čovječanstva, a upravo jedno od oružja s kojim se brani od zuba vremena i neslobode, jeste upravo umjetnost.

Politička i društvena kretanja i problemi u Krupićevom radu tretirani su u dva njegova eseja od kojih je značajniji onaj pod nazivom "Današnjica i mi", objavljenom kao manifest časopisa Putokaz namijenjenog prije svega bosanskohercegovačkoj publici s naglaskom na muslimansko stanovništvo. Prvi je to časopis lijeve orijentacije koji se obraća muslimanima, ali ne više kao vjerskom nego kao nacionalnom korpusu.

Krupić u svom radu ne polazi od svakodnevnih jadikovki nad sudbinom bosanskohercegovačkih muslimana kako je to bilo ustaljeno u dotadašnjoj praksi niti im podilazi pribjegavajući subjektivnim osjećanjima i razbacujući opća mjesta. Naprotiv, on hirurški precizno i jasno otkriva neke od uzroka sveopće zaostalosti i sve teže opće društvene klime te upozorava na posljedice ukoliko se nešto ne poduzme. Krupić uzroke stanja stvari kod bosanskohercegovačkih muslimana i njihovog vođstva vidi u društvenim odnosima i ostacima feudalnog uređenja te nespremnosti da se odgovori izazovima vremena.

Također, on smatra da buržoazija kao odgovorna snaga nije bila sposobna da muslimane kao narod dovede do evropske emancipacije u građanskom poimanju, a kamoli da, kad je ta emancipacija došla pred vrata kao posljedica historijskih gibanja, zada koordinate, detektuje probleme i izvrši pripreme za njihovo rješavanje. Krupić sugerira kako muslimani nisu nikakve žrtve nečijeg zaborava odnosno izdaje ili prevare, nego isključivo žrtve svoje historije i njenih vodećih društvenih, ideoloških i političkih subjekata.

 
Tako on kaže: „Svakako da  tome svemu leži uzrok (socijalnoj bijedi i zaostalosti muslimana i njihovoj političkoj inferiornornosti) u društvenom uređenju, begovatu, koje nije dozvoljavalo da se upozna evropska stvarnost koja je neminovno morala i k nama doći. I što smo mi nju kada je 1918. već došla tek površno, nejasno baveći se tek trećerazrednim i sporednim pitanjima šešira ili fesa, pitanjima otkrivanja muslimanke itd., a ona osnovna ekonomska, društvena, politička i prosvjetna pitanja ostala po strani. (...) Svijest o čovjeku, o slobodi, i demokraciji koju osjeća još mutno, nejasno, naša izrabljena sredina mora razviti do kristalne jasnoće koja će je snažnije ponijeti u borbu za punu političku i ekonomsku demokraciju. Današnjica stoji pred nama kao niz pitanja koja mi moramo rješavati, jer to je smisao našeg života".

Krupić sugerira kako muslimani nisu nikakve žrtve nečijeg zaborava odnosno izdaje ili prevare, nego isključivo žrtve svoje historije i njenih vodećih društvenih, ideoloških i političkih subjekata

Prividno i imitativno evropeiziranje te karikaturalnu modernost naše sredine, Krupić će slikovito opisati ovako: „Trećerazredni duhovi Zapada nastupaju sa onom blještavom politurom Zapada, polubožanski su likovi u dušama primitivaca koji čulima žive i skloni su opsjenama. Uz jednu trbušasto-parvenijsko-rakijsku atmosferu širi se jedan lažni patos, znak jednog gnjilog umiranja koje graniči sa paklenskim nemogućnostima".

Krupićeve ideje o filozofiji, nauci, umjetnosti i umjetničkoj kritici, korespondiraju sa njegovim presjekom ekonomskog, društvenog, kulturnog i političkog stanja na ovim prostorima. Filozofija i umjetnost za njega predstavljaju zamajac napretka kada izražavaju svijest epohe i kada se napajaju sa subjekata društvenih promjena epohe.

*Literatura
Filipović, Muhamed (1986): Safet Krupić. Marksistički filozof, kritičar i estetičar. Život, revolucionarni rad i djelo. Sarajevo: Veselin Masleša.
Kandić, Boris (1981): Safet Krupić. Prema čovjeku. Banja Luka: Glas.

- kraj -

(DEPO PORTAL/ad)