U intervjuu na Federalnom radiju generalni direktor Radio-televizije Federacije BiH Bakir Hadžiomerović govori o razlozima zbog kojih je u proteklom desetljeću javni medijski servis srozavan i zbog čega su izgubljeni ugled i povjerenje. Hadžiomerović se osvrnuo i na prioritete u konsolidiranju RTV-a Federacije u kojem će posebno mjesto imati uposlenici te najavio sistematizaciju radnih mjesta. Vraćanje na proizvodnju vlastitih programskih sadržaja, također je jedan od prioriteta. Moramo biti odgovorni prema građanima koji nas plaćaju te im pružiti kvalitetan program koji zaslužuju - kazao je Hadžiomerović.

Upravni odbor 30. juna jednoglasnom odlukom imenovao Vas je za generalnog direktora Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine. Vjerujem da Vam je stalo da Federalna radio-televizija bude javni servis svih građana, a ne glasilo nečijih interesa, bez obzira na to koji su interesi u pitanju. Da li ste se zbog toga prijavili na konkurs, prije svega, da vratite, nažalost, izgubljeni dignitet ove tako važne medijske kuće?  

Prije svega, hvala na pozivu da gostujem na Federalnom radiju i pozdravljam sve slušatelje Federalnog radija. Naravno da je društvena odgovornost bila nešto što me je rukovodilo u čitavoj ovoj priči. Ja ću Vas podsjetiti da sam praktično prekinuo svoj mandat u Javnom preduzeću Sarajevo, gdje sam imao, barem tako kažu svi podaci i statistike, prilično uspješan mandat koji je trebao trajati  do februara naredne godine sa velikim izgledima da produžim još četiri godine. Međutim, prije svega, ovo je moja kuća. Dakle, ja se ovdje osjećam kao riba u vodi, u ovom Sivom domu, kako ga mi zovemo. I smatram da društvena odgovornost svakoga od nas jeste da zaista pokušamo promijeniti stanje u ovoj zemlji. I da na neki način ove rovove, koji su iskopani 30 godina nakon rata, na neki način zatrpamo i da vratimo povjerenje među ljude u BiH. O političarima ne govorim. Oni uvijek imaju svoje interese, uvijek imaju razloge zbog čega nešto rade. Ja zaista želim da se među ljudima vrati povjerenje. Dakle, među običnim narodom. Svi smo mi na neki način obični ljudi. Danas si tu, sutra ko zna gdje. Ja sam prošao razne faze u svom životu. I bio sam i na birou za nezaposlene. I vrlo dobro osjećam šta građanima ove zemlje treba. Tako da smatram da moj dolazak i motiv za Federalnu radio-televiziju jeste upravo društvena odgovornost. Mislim da smo propucali previše šansi, promašili smo previše prilika. A vrijeme ne stoji. Ja sam u čitavu ovu priču ovih nacionalnih previranja, raspada bivše države, ratova, ušao kao tinejdžer. Danas sam srednjovječan čovjek. Ja ne želim da moja djeca ostanu u tom kanalu. Ako su već naši životi uništeni zato što smo se prebrojavali sve ove godine, a to nije malo, 35 godina. To je ogroman period života, ko ga doživi na taj način. Smatram da je krajnje vrijeme da zaista pokušamo nešto uraditi. Znam da je težak put. Znam kakvo je stanje u ovom preduzeću. Znam da nije dobro, ali to ne znači da je beznadežno.

Otišli ste iz Sivog doma ne zato što ste željeli, evo sad ste rekli, Sivi dom je Vaš dom, nego zato što ste dobili otkaz ugovora o radu. Čini mi se da je to bio 1. juni 2012. godine, kad Vam je uručena odluka o smjeni sa mjesta urednika televizijskog programa. Općinski sud je potvrdio ugrožavanje Vaših prava iz radno-pravnog postupka. I iako ste dokazali da pravna država postoji, nemoguće je da niste bili rezignirani, razočarani, ljuti. Nekako, to mi je prirodno. Ali ipak ste uspjeli da reorganizirate svoj privatni život. Kako to posmatrate sada sa ove vremenske distance?

Iskreno, nema nekog jeda u meni. Naravno da je to bio težak period. Kada praviš, a jedan sam od ljudi koji su pravili. Možda, da smo razgovarali 2012. tog 1. juna, možda bi moj odgovor bio potpuno drugačiji. Međutim, smatram da nemamo vremena za osvete. Naravno, svako ko je radio te gadosti, kada govorimo o gadostima, govorimo o bivšem menadžmentu potpuno punih usta. Prvenstveno o dvojcu Jukić - Šabić, šta god ko misli o tome. Na kraju krajeva, i Sud je pokazao da su napravili gadost, upravo kako sam i rekao. Ali to nije nešto što mene rukovodi u životu. Na kraju krajeva, od tada je prošlo jako puno vremena i nemam apsolutno nikakve osvetničke namjere. Niti su ljudi koji rade na Federalnoj radio-televiziji to, nadam se, mogli da primijete u ovih proteklih mjesec i kusur dana.  Jedan od mojih razloga zašto sam došao ovdje je upravo zato što vjerujem u talenat i vjerujem u kreaciju ljudi koji rade na Federalnoj radio-televiziji. Tu kada kažem radio i televiziji, zaista mislim na radio i televiziju, kao i na naš portal, multimedij, federalna.ba. Siguran sam da se to može probuditi. Ono što sam primijetio je da su ta kreacija i talenat godinama protjerivani iz ove kuće, ali ohrabrilo me to što sam shvatio da postoji iskra još uvijek kod ljudi koji su preživjeli sve te godine i preživjeli taj jedan, rekao bih, sumorni period Federalne radio-televizije, evo konkretno ovdje, na Radiju Federacije koji izuzetno cijenim. Na kraju krajeva, nisam bez razloga došao ovdje da razgovaramo, upravo da bih skrenuo pažnju na važnost Radija Federacije, jer ono što su moje informacije, da je ovo bila nekakva rupa za ljude koji dolaze tu po kazni i tako dalje, to je stravično. Dakle, ja ne mogu da shvatim da neko apsolutno može u tim kategorijama razmišljati, pogotovo što sam ja, ali ja sam malo tu i subjektivan, ja sam zaista veći fan radija nego televizije.

Evo ispričaću jedan detalj. Ja sam zapravo došao u Sivi dom 30. 11. 1995. godine, kada sam se demobilisao iz Armije BiH. To je bio onaj period uoči potpisivanja Daytona. Bio je oglas gdje se traže spikeri za tadašnji Radio Bosne i Hercegovine. I ta neka naša raja, bili smo zajedno u vojsci, vidjeli smo oglas i onda skontali, pošto idemo svi u demobilizaciju, hajde da vidimo što ćemo raditi dalje i dogovorili smo se prijaviti na konkurs za spikera. I sjećam se, rahmetli Tarik Helić je bio šef, onda Damir Branković koji je, mislim, vodio taj sektor spikera na Radiju Bosne i Hercegovine. I primljen sam na audiciji, zajedno sa koleginicom Džeraldinom Dotlić.
I praktično moji prvi koraci, moj prvi ulaz u televiziju, mimo onoga kad sam snimao neke spotove, muzičke numere u toku rata u Studiju 1, popularnom Kecu, zapravo ja sam tada ušao u Sivi dom. Poslije sam prešao na televiziju, ali imam ozbiljnu, posebnu emociju prema ovome. I zaista mislim da ono što je bilo je iza nas i da ne trebamo previše da se osvrćemo. Jer, kao što bi rekao Zoran Đinđić, kad stalno gledaš u rikverc, ne ideš nigdje, ideš samo nazad.

Šta se promijenilo, otkako ste Vi otišli, u komunikaciji Federalne televizije spram javnost, prije svega, u distribuciji informacija i proizvodnji sadržaja? Možda je prikladnije pitanje, zašto se promijenilo i šta ste zatekli?

Ono što je u principu najvažnije, izgubila se potpuno hijerarhija unutar firme. Meni je neshvatljivo da se Poslovodni odbor, koji bi trebalo da rukovodi procesima unutar Radio-televizije Federacije BiH, nije sastajao godinama. Da je praktično sve ovisilo o jednom čovjeku ili najviše dvojici, da je to išlo do te mjere koje će se čaše kupiti za studijske emisije, da su se dijelili ugovori, smjenjivali ili vraćali ljudi telefonskim pozivom. Dakle, to su nedopustive stvari za jedan Javni servis, jer mi smo odgovorni prema pretplatnicima koji izdvajaju novac za funkcioniranje Federalnog javnog servisa i BHRT-a, tako da mislim da moramo vratiti struku u igru, moramo vratiti hijerarhiju u igru i moramo vratiti dostojanstvo uposlenicima Federalne radio-televizije. Ja stalno govorim Federalne radio-televizije, radio je stariji medij nego televizija, zato i treba da bude na prvom mjestu. Iskreno, prilično sam šokiran stanjem ovdje u Vašim prostorima. Dakle, ne mislim samo na izgled kancelarija, na zapuštenost, za koje nije kriv nijedan uposlenik ovdje, nego naprosto se nije vodilo računa. S druge strane, i u tehničkom smislu pretpostavljam da ima stotine problema koje ćemo pokušati da rješavamo u dogovoru sa našim kolegama sa BHRT-a.

Odlučili ste da prvi intervju date Federalnom radiju koji je, nažalost, godinama na margini i koji su zapostavili upravo oni koji su trebali da rade na njegovom razvoju, a ne na umiranju. Mi smo svjedoci, sad spominjete i odnose sa BHRT-om. Svjedoci smo već godinama zaista ozbiljno narušenih odnosa sa BHRT-om, između BHRT-a i Federalne radio-televizije. Javna obračunavanja mendžmenta oba emitera zaista su utjecala na proces rada. I, prije svega, na dostojanstvo uposlenika o kojima ste maločas govorili. Usudit ću se reći da su uposlenici bili taoci veoma nelogičnog i veoma nepotrebnog odnosa.

Slažem se apsolutno sa takvom konstatacijom. Odnosi zaista jesu bili grozni. Ono što pokušavamo u proteklih mjesec dana, ne samo ja nego i Upravni odbor Federalne radio-televizije, pokušavamo da uspostavimo neki normalan odnos sa BHRT-om. Pokušavamo da vratimo dijalog u priču. Za sada nam dosta dobro ide. Imamo hiljadu zajedničkih problema. Federalna radio-televizija na neki način direktno je ovisna o BHRT-u. BHRT je, nažalost, u jako lošem stanju. Mi ćemo učiniti sve da svojim angažmanom takvo stanje nikad ne ugrozimo, naprotiv, da pokušamo da budemo od pomoći kolegama sa BHRT-a da i oni izađu, što se kaže, na zelenu granu. Moja saradnja i poznanstvo sa generalnim direktorom BHRT-a Belminom Karamehmedovićem traje od 1995. godine, tako da od tog mog dolaska za spikera na radio, pa poslije na televiziju, mislim da smo mi dio iste porodice i naprosto sama činjenica da smo u istoj zgradi, da smo u istom prostoru, tjera nas da razgovaramo i moramo da razgovaramo. Nedostatak te komunikacije, bez obzira na to ko je bio krivac, nekad jedna strana, nekad druga, nekad neka treća, iskreno, to jeste problematično. Međutim, ono što ja smatram da je važno, da se vrati međusobno povjerenje. Mi smo već u ovih nekoliko sedmica uspjeli da napravimo neke iskorake koji su bili ponekad nezamislivi. Ne samo na nivou BHRT-a i Federalne radio-televizije nego i na nivou kabel operatera. Ovdje se godinama pričalo, Telemach nas je prebacio na 55. mjesto. Ja sam malo prije ulaska u studio dobio informaciju da su nas, nakon jednog sastanka s rukovodstvom Telemacha, vratili na treće mjesto. Ja im se zahvaljujem na tome, ali to je dijalog, moramo korektno razgovarati, normalno, ljudski i mislim da smo u svakoj toj varijanti svi na dobitku. Na kraju krajeva, građani nas finansiraju trenutno, naravno, te stvari treba i unaprijediti, pretplatnici Federalne radio-televizije preko Elektroprivrede i nešto malo preko inkaso službe finansiraju praktično dva medija u ovom trenutku, dva javna servisa, i BHRT i Federalnu radio-televiziju. Znamo za odnos sa Radio-televizijom Republike Srpske, znamo da tu postoji hiljadu nesporazuma, međutim, nisam baš siguran da u ovom trenutku, s obzirom na političku situaciju u Republici Srpskoj, možemo očekivati neke pozitivne pomake u smislu regulisanja tih zajedničkih prava. Ono što me ohrabruje su ove presude koje je BHRT dobio protiv RTRS-a, koje su potvrđene na relevantnim sudovima, državnim, čak i na Vrhovnom sudu Republike Srpske. Nadam se da će biti dovoljno razuma da se vratimo na fabričke postavke i da u zajedničkom cilju, vlastitom interesu svih nas, pokušamo da riješimo te stvari.

Čini se, svima nam je potreban reset. Nezvjesnost, finansijska nestabilnost, pritisci, razlog su odlaska brojnih profesionalaca. To je najveći problem. Vas očekuje zaista ozbiljan posao, prvenstveno sistematizacija u smislu efikasnijeg korištenja ljudskih resursa. Ono što se zove upravljanje promjenama je isto tako i pokretanje vlastite proizvodnje Federalne televizije, što u ovom trenutku zaista nedostaje.

Mi, nažalost, nemamo dovoljno novca da bismo kupovali skupe strane programe, pogotovo ne sportske. Pokušali smo neke stvari da uradimo, naišli smo odmah na zid, jer se tu priča o milionima. Dakle, mi te pare nemamo. Ono što nam preostaje jeste da se “uzdamo u svoje kljuse”, pežorativno rečeno. Dakle, suština je da mi zaista moramo pokrenuti vlastitu proizvodnju programa i, naravno, da razvijamo ne samo programe unutar redakcija radija i televizije nego da razvijamo i ono po čemu je Federalna televizija bila zapravo lider, govorim ovdje zaista o televiziji, to je igrani program, domaći igrani program. To je danas skupa igračka, ali nije nemoguće. Tako da ćemo pokušati razgovarati i sa sponzorima, pa negdje ćemo ući, možda i u neki riskantni poslovni iskorak, finansijsko-poslovni, da bismo oživjeli tu produkciju. Naprosto, televizija, ako govorimo o njoj, ne smije biti ono što je, nažalost, bila više od decenije. Dakle, kanta za reprizni program. Imali smo i stotine repriza nekih serija. Mi u ovom prelaznom periodu moramo da popunimo taj program. Mi ćemo već od 1. septembra, što se tiče informativnog, kulturno-zabavnog i dokumentarnog programa, napraviti ozbiljne iskorake. I to će naši gledatelji vidjeti. I nadamo se od 1. 10. da ćemo imati nešto i vezano uz igrani program, barem da započnemo neke stvari. Koliko ćemo imati uspjeha u svemu tome, ja sam optimista, ali se stvari ne mogu desiti preko noći.  

Ono što mi je bitno je da se promijeni čip ljudi. Razumijem kada se neko godinama, što se kaže, ubija u pojam. Ali jedino što mogu da zamolim uposlenike Federalne radio-televizije, prvenstveno Federalnog radija, dajte malo vremena i razmašite vlastiti talenat, da vidimo što možemo da uradimo. Federalni radio je jednako važan kao i televizija. I jednako je važan naš treći medij, portal federalna.ba. Tako da, zaista, molim Vas, znam da ste i kadrovski osakaćeni, da godinama vaši zahtjevi nisu nailazili na plodno tlo, ali dajte maksimalističke zahtjeve, a onda ćemo se pokušati naći na onome, što, objektivno, jeste realno. Ja bih najsretniji bio da mi danas imamo ovdje potpuno drugu situaciju, da sam došao ovdje kod Vas u emisiju i da kažem, sve ćemo mi ovo okrečiti za početak. Možda je to i moguće, ali neke druge stvari moramo da poredamo i da pokušamo da nađemo nešto što je optimalno u situaciji u kojoj smo. Ovdje se radilo o jednom odnosu koji je zločinački, konkretno mislim na radio, ali jednim dijelom mislim i na televiziju. Vi ste govorili o ljudima koji su otišli iz ove firme, preko 50 jako talentovanih ljudi, kreativnih, nogirano je iz ove zgrade, zato što nisu željeli da budu poslušnici. I to je rađeno vansistemskim djelatnostima. Dakle, nije postojao urednik koji predloži da se neko sankcioniše ili na bilo koji način skloni u stranu, nego se to dešavalo na telefon. Ja ne želim uopšte da sada pričamo o svemu tome, ali jasno Vam je što želim da kažem. Dakle, to se mora zaustaviti. Ta praksa je završena za sva vremena i nikad se više neće vratiti. Ljudi koji su to radili sada sjede po bolovanjima, primaju ogromne plate koje Vi lično, a ni bilo ko odavde sa ovog šestog sprata, ne može ni da zamisli. To je ono nešto što je naslijeđe, zaštitili su se kojekakvim ugovorima i tako dalje. Vidjećemo šta će to biti u budućnosti.

Nažalost, svjedočili smo sve ove godine višegodišnjem odljevu kadrova, sada govorim konkretno o Radiju Federacije, bez ikakvog plana i želje kako ih nadomjestiti.

Pa vidite, oni su to kvantitativno nadomještavali načinom da dovedu čovjeka s ulice, osobu, bilo koju x, y, i iz nekih svojih razloga, privatnih ili nekih drugih, davali neke uredničke ugovore. Dovođeni su ljudi, preskakali su sve stepenice da bi postali važni. Vi se sjećate, vjerovatno, vlastite karijere, kao što se sjećam i ja svoje. Trebalo je proći, ono što bi se reklo, trebalo si malo pure pojesti da bi došao pred mikrofon. U proteklom periodu se dolazilo, odlazilo, uređivalo i mislim da je to uvijek pogrešno. Ne zbog toga što neko ko kreira želi da napravi svoju neku situaciju, da postavi neke svoje ljude i tako dalje. Ne, ja mislim da je to pogrešno upravo za te osobe koje tako uđu, jer zapravo preskaču sve stepenice koje postoje. Recimo, kad sam ušao u televiziju, meni je bilo kad vidim Ivana Kordića, ja čekam trenutak da mi mahne rukom i kaže, hajde, sjedi, mali, ovdje da ti nešto kažem. Ili Milana Andrića. Dakle, govorim, nažalost, o ljudima koji više nisu s nama. Kad me sretne negdje Hamza Bakšić, Gojko Berić, Mirko Šagolj, da ne nabrajam dalje. Ali to su neki idoli moji novinarski, neki gurui lični, s kojim sam imao priliku da provodim vrijeme, kao vrlo mlad novinar. I ne mislim ovdje konkretno na Federalnu radio-televiziju, nego mislim generalno na mlade novinare. Oni apsolutno nemaju poštovanja ni prema čemu. Dakle, oni nemaju poštovanja prema Vašem radu koji traje decenijama, jer smatraju, pa vidi, da je ona išta valjala, ne bi zaglavila na radiju. A ljudi ne mogu da shvate da je ovo najljepši medij. Ja se ovdje osjećam 300 puta bolje nego na televiziji, iako je televizija atraktivnija, znaju te ljudi, dobiješ bolji paradajz na pijaci i ostalo. Što je jako lijepo, ali u neka doba dosadi. Meni je moje poznatosti previše, zato što naprosto ne možeš da imaš vlastiti mir, što je privilegija radijskih novinara, pa čak i ljudi iz novina. Ali mi moramo vratiti kredibilitet ljudima, odnosno prvo mlade ljude moramo naučiti da ne počinje svijet od njih. Mi smo ovih dana imali neke razgovore, ima tu jako kvalitetnog svijeta, ali ima i ljudi koji pitaju koliko je to para itd. Mislim, toliko sam godina bio u novinarstvu i radio sam razne poslove, ne samo novinarske, ali uglavnom novinarske. Nikad na prvom sastanku nisam spomenuo kolika će mi biti plata zato što je to besmisleno, zato što je to bezobrazno i zato što je to nekulturno, nevaspitano. Međutim, imate danas ove, odmah pitaju koliko je to para. A pritom ti ne nudi ništa. Kad pogledaš taj neki CV, to je tu negdje, za novinara-saradnika. A da ne govorimo o uredničkim pozicijama. Dakle, preskakanje tih stepenica je jako loše i bojim se da se odražava na kompletno bosanskohercegovačko društvo. Zato moramo profesiju da vratimo na prvo mjesto.  

U svakom slučaju, sistematizacija je jedan veliki izazov za Vas...

Radimo na tome. Imam zadatak od Upravnog odbora RTV-a FBiH do konca septembra. Sistematizacija je ozbiljan posao. Pogotovo što je anarhična situacija koja vlada godinama u ovoj firmi, Vi ne znate po kojoj sistematizaciji uopšte radite. Imate Javni radiotelevizijski servis, čiji je osnivač Parlament Federacije, koji 13 godina nema Upravni odbor. I onda se jedan član Upravnog odbora, koji ne želi da odstupi, iako zna da mu je istekao mandat, rastaljuje sa bivšim generalnim direktorom koji je isto 12 ili 13 godina van mandata. I ni u jednom trenutku ta dva gospodina, govorimo o Goranu Samardžiću i Džemalu Šabiću, ne obavijeste svog osnivača, ne pokucaju na vrata Federalnom parlamentu. I kažu, vidite, ljudi, nama je istekao mandat, morate naći rješenje, njih to ne zanima. Nego kreiraju, vode to kao društvo dva lica, nije DJL, nego DDL, i vode to i rade onako kako oni misle da treba. Dakle, ja u takvu situaciju ne bih imao hrabrosti sebe da dovedem, a kamoli 500 ljudi koji žive od posla ovdje. Znači, mi imamo preko 300 zaposlenih, imamo još skoro 200 ljudi na kojekakvim ugovorima. Što je meni neshvatljivo, jer sam došao iz jedne uređene firme i ona je bila haotična, ali smo je uspjeli urediti do te mjere da se apsolutno sve zna. I mi smo u zadnjih nekoliko sedmica napokon raspisali konkurse za neke pozicije. Postoje ljudi kojima ističu ugovori, postoje potrebe za nekim radnim mjestima. Raspišeš konkurs i okej. Postoje i te uredbe koje olakšavaju neke stvari, ali ono što je suština je konkurs. I imamo ozbiljan problem što je, opet se vraćam na to, kreacija ubijena. Meni je trebalo sigurno 15 dana da ljude uvjerim da mogu da slobodno misle, da mogu slobodno da rade, da predlažu, pa čak i ako pretjeruju u nekim stvarima, da je to potpuno legitimno i da imaju pravo da to rade. Ovdje se ni Poslovodni odbor godinama nije sastajao. Prikupljaš pretplatu, isplaćuješ plate. Trebalo je podići plate koje su bile mizerne.

Zar je normalno da generalni direktor ima platu preko 6.000-7.000 KM, a da neko ko radi kao novinar, montažer ili tonac, ima 700 KM? To nije normalno, to nije humano, to nije ljudski. Ja nemam problem da to javno kažem. To treba da bude bruka i sramota one koji su to tako radili i načina na koji su to radili, načina na koji su sa ljudima razgovarali, stvarajući vlastiti autoritet funkcijom koju obavljaju. Dakle, mi imamo problem što su ovu firmu 17 godina vodila dva čovjeka i taj Samardžić, treći, koji se s novinarstvom u putu nisu sreli, a kamoli sa radijom. Jukić se ogrebao, očešao se malo o televizijsko novinarstvo, radeći kao priloge za emisiju “60 minuta” koju sam ja uređivao. Vidite, vrlo je zanimljivo da on u svojoj biografiji nigdje ne piše da je radio za “60 minuta”. To je jedino novinarstvo koje je radio u životu. Kakvo takvo, vrlo kratko, ali kakvo takvo. Danas kad sam došao ovdje, mnogo Vaših kolega, mojih kolega, ovdje na Radiju Federacije su rekli, zar je moguće da je direktor došao na radio, što govori da ovi nisu nikad dolazili, što je sramota. Dakle, to nije više stvar šestog sprata. Ja sam nakon Radija sišao u Arhiv, u dokumentaciju na četvrti sprat, u kojem sam proveo jako puno vremena, radeći kao novinar, i ljudi su se iznenadili pozitivno. Dakle, mi moramo da shvatimo da je svaki segment ove firme, ovog Sivog doma, bitan. I da nije bitno samo ko je na nekoj funkciji. Ako ti gradiš svoj autoritet na ucjenama, na prijetnjama, ovoga ću poslati na radio, ili ću mu dati otkaz, ili ću ga poslati, ne znam, na teletekst, to je strašno. Ne možete biti iskompleksirani vlastitom biografijom, a voditi firmu kao što je Federalna radio-televizija.

Nadam se stvaranju novih vrijednosti koje se temelje, prije svega, na neovisnosti, izvrsnosti, o kojoj ste maločas govorili, i konačno, odgovornosti prema javnosti. To zaslužuju naši slušatelji i gledatelji, a i mi, uposlenici.

Zaista mi je bilo važno da upravo taj prvi ozbiljan, veliki intervju dam Federalnom radiju da bih skrenuo pažnju na važnost ovog medija. Razmašite se, što biste rekli.

Snimak razgovora poslušajte ovdje.

(Federalna.ba/DEPO PORTAL/ad)