Nakon prvog dijela svog eseja, u kojem se bavi zaboravljenim, a po njemu vrlo značajnim bh. filozofom i intelektualcem Safetom Krupićem i njegovim kritičkim osvrtom na detekciju uzroka zaostalosti bosanskohercegovačkih muslimana u prvoj polovini prošlog vijeka, autor u drugom nastavku iznosi najznačajnije biografske detalje iz Krupićevog života - od rođenja u Bosanskoj Krupi, burnog komunističkog života u Zagrebu i Banjoj Luci, do teške smrti u Jasenovcu na Bajram 1942. godine.

Često neshvaćen i kritikovan zbog svog političkog djelovanja, Safet Krupić bio je jedna kompleksna i obrazovana ličnost, o čemu svjedoče i redovi koji slijede... Živio je tek 31 godinu kada je ubijen, nakon svirepog mučenja od strane ustaša, a prema nekim indicijima izvršilac je bio ustaški satnik - Krupićev poznanik iz Bihaća.  

Piše: Elvir KOPIĆ

Pisati o ljudima koji su svojim radom zadužili, kako kulturne krugove tako i društvo u cjelini, je uvijek zahtjevna ali istovremeno i časna zadaća. Cilj te zadaće tiče se, između ostalog, smještanja biografskih podataka u određeni historijski kontekst, potom osvrta na intelektualni rad, povezivanja ideoloških pozicija sa društvenim i političkim djelovanjem itd. Svaka od navedenih tematskih cjelina je podjednako važna ukoliko imamo namjeru iole ozbiljnije pristupiti prikazu života i djelovanja neke osobe. Jedna takva kompleksna i nezasluženo skrajnuta ličnost bosanskohercegovačke i južnoslavenske kulture, a čiji je život i rad zaista vrijedan pomena, jeste filozof Safet Krupić.

Safet Krupić je rođen 8. marta 1911. godine u Bosanskoj Krupi, pitoresknom gradiću na obalama Une i Krušnice tridesetak kilometara istočno od Bihaća. Porijeklom je iz ugledne muslimanske porodice čiji preci su u kasnom periodu osmanske vladavine na ovim prostorima bili kapetani Krupe, a i sam Krupićev otac, Huseinbeg bio je gradonačelnik Krupe. U rodnom gradu je završio osnovnu školu, a Državnu klasičnu gimnaziju u Bihaću.

U ranom djetinjstvu, koje je obilježeno vrlo turbulentnim prilikama uzrokovanim Prvim svjetskim ratom i poraćem, ostao je bez oca, što će se svakako odraziti i na njegov daljnji životni put. Još kao učenik osnovne škole isticao se marljivošću i inteligencijom, a u gimnazijskim danima, po riječima svjedoka koji su ga poznavali iz tog doba, od početka privlači pažnju kako profesora tako i školskih drugova kojima je nerijetko držao instrukcije iz različitih predmeta kako bi se izdržavao i pomagao porodici. Studij filozofije i francuskog jezika i književnosti upisao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a tamo je slušao predavanja istaknutih profesora i teoretičara tog doba poput Alberta Bazale, Pavla Vuka Pavlovića, Ramira Bujasa, Petra Skoka i drugih.

Grgo Gamulin, njegov prijatelj iz studentskih dana, u svom članku posvećenom upravo Krupiću "Ličnost s velikom vizijom i mučeničkom smrću", navodi: "Već iz Bihaćke gimnazije došao je kao potpuno izgrađen čovjek"

Težak socioekonomski status kako njegove porodice, tako i sredine i naroda kojem je pripadao, ostavit će dubok trag na njegov daljnji razvoj, osjećanje i odnos prema društveno-ekonomskim kao i političkim kretanjima tog doba na ovim prostorima. Iz srednjoškolskog perioda ne postoje sačuvani pisani tragovi o tome kakva su bila Krupićeva razmišljanja pa se o tom periodu njegova života vrlo malo zna i to preko svjedočenja njegovih savremenika, prije svega članova porodice i školskih drugova. S druge strane, oslanjajući se na analogiju, usudili bismo se tvrditi kako su njegovi kasniji stavovi, reakcije i revolucionarna razmišljanja s tendencijom snažnog otpora prema tadašnjim režimskim vlastima, prirodan slijed, utemeljen kao odraz općeg stanja u društvu još u srednjoškolskom periodu. O tome svjedoči i Grgo Gamulin, njegov prijatelj iz studentskih dana, u svom članku posvećenom upravo Krupiću "Ličnost s velikom vizijom i mučeničkom smrću", koji navodi: "Već iz Bihaćke gimnazije došao je kao potpuno izgrađen čovjek".

Po svemu sudeći, Safet Krupić se od prvih studentskih dana konkretnije upoznao sa lijevo orijentiranim idejama političkog spektra i marksističkom filozofijom, što će u kasnijem zrelijem periodu rezultirati definitivnim opredjeljenjem za ljevičarske stavove i kritičko raspoloženje. Nadalje, njegov politički angažman od prvih godina studija vezan je za KPJ čiji je bio član, kao i za studentske organizacije Sociološki klub, čiji je jedan od osnivača, Komunističku studentsku frakciju i Komunističku studentsku organizaciju.

Naravno, Krupić se nije bavio samo Marxom, a čije je ideje prihvatao izrazito antidogmatski, u svojim govorima i radovima osvrće se i na Sokrata, Platona, Aristotela, Erazma, Spinozu, Kanta, Hegela, Humea, Feuerbacha, Fichtea, Schopenhauera, Nietzschea, Spencera, Diltheya, Durkheima, Plehanova, Freuda i druge. Treba li spomenuti da je još za vrijeme studija, a posebno nakon stjecanja diplome, držao predavanja, vodio diskusije i seminare gdje god se za to ukazala prilika, od Sveučilišne biblioteke, Sociološkog kluba, Novinskog doma, zagrebačkog Zbora (Velesajam) i kavane „Corso“ (kultnog okupljališta zagrebačkih intelektualaca), preko banjalučkog Kluba akademičara pa sve do Kolarčevog univerziteta u Beogradu.

Bio je sjajan govornik. Jasno i argumentovano je iznosio stavove i teze koje je zastupao. Prostorije u kojima bi se vodile debate sa Krupićem kao dominantnim govornikom, bile su krcate desetinama studenata i intelektualaca, a jednom takvom njegovom predavanju, prema riječima savremenika, prisustvovao je i, tada još uvijek relativno nepoznat, Josip Broz Tito. Kao potvrdu navedenom, akademik Ivan Supek će u svojim sjećanjima "Istrgnuto iz zaboravljenog vremena", objavljenim u časopisu Forum, napisati sljedeće: "Divio sam se s drugima govorniku, zacijelo najblistavijem sa sveučilišne ljevice".

Prostorije u kojima bi se vodile debate sa Krupićem kao dominantnim govornikom, bile su krcate desetinama studenata i intelektualaca, a jednom takvom njegovom predavanju, prema riječima savremenika, prisustvovao je i, tada još uvijek relativno nepoznat, Josip Broz Tito

Na sličan način kada je o ovom segmentu Krupićevog djelovanja riječ, govori i pisac Skender Kulenović, također njegov prijatelj i saradnik: "Bilo je briljantnih glava od kojih su mnoge pokošene, da navedem u ovom slučaju samo slučaj Safeta Krupića. Bila je to divna momčina, studirao je u Zagrebu čistu filozofiju kod profesora Alberta Bazale. Čitao je na njemačkom, francuskom i ruskom ne samo filozofiju nego i literaturu, i kad je na seminarima vodio sa svojim profesorima filozofske rasprave, sala je bila tijesna, stajali smo i na vratima, tolika se bujica argumenata i činjenica i takvim jednim jezikom i govorničkom snagom izlijevala iz njega da smo dolazili da ga slušamo i mi sa ostalih fakulteta, puni respekta prema njemu kao i njegov profesor, koji se s njim nije slagao".

Česte su bile i rasprave gdje se Krupić i više nego uspješno suprotstavljao ostrašćenim predstavnicima i hrvatskog i velikosrpskog nacionalizma, što je znalo rezultirati prijetnjama, koje su nerijetko upućivane Krupiću iz uporišta tih grupacija, ali i fizičkim obračunima.
Krupićeva zagrebačka afirmacija tekla je pored javnih nastupa i preko saradnje sa nekoliko tada respektabilnih zagrebačkih i jednog banjalučkog časopisa kao što su: Almanah savremenih problema, Ars, Medicina, Putokaz i Vrbaske novine. U navedenim časopisima je objavljeno njegovih devet članaka i eseja, a još dva članka direktno proistekla iz seminarskih izlaganja ostala su u rukopisu. Pored ovoga, poznato je i da je Krupić napisao i pripremio još nekolicinu radova koji su u burnim dešavanjima 1941/42. godine nestali.

Bitno je istaknuti da je Safet Krupić imao vrlo važnu ulogu prilikom osnivanja časopisa Putokaz, koji je bio glasilo tadašnje muslimanske inteligencije lijeve orijentacije u Zagrebu. Okosnicu časopisa Putokaz činili su: Hasan Kikić, Skender Kulenović, Safet Krupić, Zija Dizdarević, Ešref Badnjević, Šefkija Huskić i Nazif Defterdarević. Upravo za uvodni tekst ovog časopisa uzet je Krupićev članak "Današnjica i mi# u kojem su izneseni presjek općeg stanja muslimanskog naroda, ali i radničke klase i seljaštva svih nacija te imperativ neodloživog i jakog djelovanja na detektovanju uzroka i borbi protiv sveopće zaostalosti i zapuštenosti naroda na ovim prostorima s posebnim naglaskom na muslimansko stanovništvo. Ovim njegovim člankom precizno je definisana i trasa društveno-političkog i kulturnog angažmana časopisa Putokaz.

Prema zapisima Stanka Dvoržaka i svjedočenju Vlade Mađarevića, Krupić je bio aktivan na uređivanju i pokretanju još nekih časopisa i listova.
Tokom studiranja bio je u teškoj financijskoj situaciji, a pored rada u časopisima i dalje drži instrukcije učenicima i studentima kako bi priskrbio sredstva za život. Stanovao je u neuslovnim studentskim domovima i vlažnim potkrovljima, hranio se u sirotinjskim menzama i javnim kuhinjama zbog čega je i obolio od tuberkuloze.

Safet Krupić imao je vrlo važnu ulogu prilikom osnivanja časopisa Putokaz, koji je bio glasilo tadašnje muslimanske inteligencije lijeve orijentacije u Zagrebu

Po okončanju studija (filozofija 1934. i francuski jezik 1937.) našavši se u prilikama besperspektivne budućnosti uzrokovane nepovoljnom općom društvenom i ekonomskom klimom u zemlji, 1937. godine konkuriše za stipendiju francuske vlade koja je stipendirala usavršavanje u Parizu. Tokom jednogodišnjeg boravka u Parizu 1937/38. godine radi u Nacionalnoj biblioteci i sluša predavanja na Sorboni gdje je i prijavio doktorsku disertaciju o odnosu historije i pjesništva, koju nikad nije dovršio.

Iz tog perioda poznato je da je kao ljevičarski aktivista još od ranih studentskih dana praćen od bezbjednosnih službi Kraljevine Jugoslavije pod sumnjom da je član, u to vrijeme zabranjene, KPJ. Postoje dokumenti koji svjedoče kako je tokom njegovog boravka u Parizu Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije potraživalo od Ministarstva unutrašnjih poslova/Odelenja za državnu zaštitu u Beogradu, a ovo opet od Uprave policije u Zagrebu, podatke o Krupiću gdje se eksplicite zahtijevaju podaci o njegovom političkom držanju. Vrlo je izvjesno kako bi ove aktivnosti bezbjednosnih službi Kraljevine Jugoslavije mogle biti povezane i sa činjenicom da se Krupić tokom boravka u Parizu prijavio Birou Internacionalnih brigada s ciljem odlaska u Španiju gdje je buktio građanski rat, ali je njegov zahtjev odbijen zbog zdravstvenih problema – oštećen vid i tuberkuloza.

Naime, zbog oštećenog vida Krupić je i u Kraljevini Jugoslaviji bio oslobođen služenja vojnog roka pa je ova odluka Biroa Internacionalnih brigada bila sasvim logična. Nakon povratka iz Pariza, priložio je kandidaturu za asistenta na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1939. godine, ali je i pored najviših ocjena i najboljih preporuka sa Sorbone, ipak odbijen, čemu se razlozi mogu naći u njegovom lijevom ideološkom usmjerenju i aktivističkom angažmanu. Nakon toga zaposlio se u jednoj privatnoj gimnaziji gdje je kratko radio, a otpušten je, također, iz ideoloških razloga.

Poznato je da je kao ljevičarski aktivista još od ranih studentskih dana praćen od bezbjednosnih službi Kraljevine Jugoslavije pod sumnjom da je član, u to vrijeme zabranjene, KPJ

Krupić će se naći i na poprištu čuvenog sukoba na književnoj ljevici, a koji svoje začetke ima u napadu Bogomira Hermanna na Miroslava Krležu da bi kulminirao sukobom Richtman – Prica. Ovaj sukob proizišao je iz neslaganja oko poimanja mjesta i uloge književnosti i umjetnosti u društvu. Krleža i njegovi sljedbenici držali su da je neophodno isključivo vrednovanje kvaliteta umjetničkog djela te branili načelo umjetničke slobode dok je inteligencija na strani CK KPJ predvođena Milovanom Đilasom insistirala na strogoj političkoj funkcionalizaciji i kontroli svakog oblika umjetničkog izražavanja.

Ovaj sukob postao je glavno pitanje tadašnje ljevice u Jugoslaviji i predstavljao je prelomni moment intelektualnog razvoja u okviru marksističkog poimanja umjetnosti, a vremenom se pretvorio u sukob između Krleže i partije, ali istovremeno je predstavljao i prelomni moment u životu i radu Safetu Krupića. Krleža i njegove pristalice označeni su kao trockisti, što je u tom trenutku podrazumijevalo partijske neprijatelja. Krupić se u ovom sukobu držao rezervisano i nije se određivao niti u pisanom niti u nekom drugom obliku, ali su o njegovom (nesvrstavanju govorili njegovi prijašnji članci. Naime, u pogledu umjetničke slobode bez svake sumnje je da ju je podržavao. On je bez imalo konformizma u članku Andre Gide o Francuzu govorio u superlativima iako je ovaj po povratku iz SSSR-a i objavljivanju kritika na tamošnje stanje bio označen kao partijski neprijatelj i trockista. Istovremeno u eseju Filozofija i nauka po pitanju prirode tog odnosa bio je bliži stavovima Krležinih oponenata, odnosno partijske linije i Ognjena Price.

U svakom slučaju, u jeku ovog sukoba intelektualci su bili dovedeni na raskrsnicu svrstavanja na principu ili-ili. Definitivno je da je zastupajući svoje mišljenje koje se nije dalo ukalupiti po principu ili-ili, Krupić bio prisiljen na šutnju. Poznato je da nakon povratka iz Pariza više nije surađivao sa časopisima niti je šta objavio. I kao takav bio je napadnut od Krleže i okarakterisan kao partijski i Pricin poslušnik, (Krleža će kasnije priznati da je pretjerao u kvalifikacijama Krupića kao takvog), ali je isto tako poznato da je odbijanjem javnog istupa protiv Krleže pao u nemilost partijskog vrha, jer indirektno će se ispostaviti da je nezasluženo i nepravedno izoliran od partijskih aktivnosti kao i da je izgubio njihovu podršku.

U svom kratkom prosvjetnom stažu predanim odgojno-obrazovnim radom uspio je za filozofiju zainteresirati i dva značajna naučna imena ovih prostora, profesora Gaju Petrovića iz Karlovca i akademika Muhameda Filipovića, kojima je predavao

Tako ničiji Krupić početkom 1940. godine odlazi u Mostar gdje se zapošljava na mjestu suplenta u Realnoj gimnaziji, ali već iduću 1940/41. školsku godinu prelazi u Karlovac u Gimnaziju, a odatle 1941/42. u Gimnaziju u Banjoj Luci, gdje mu je bio i brat Mehmed bio na službovanju kao sudija Okružnog suda. Neka ostane zapisano i da je u svom kratkom prosvjetnom stažu predanim odgojno-obrazovnim radom uspio za filozofiju zainteresirati i dva značajna naučna imena ovih prostora, profesora Gaju Petrovića iz Karlovca i akademika Muhameda Filipovića, kojima je predavao.

Malo po dolasku u Banju Luku Krupić se 1. septembra 1941. vjenčao sa dugogodišnjom djevojkom još iz studentskih dana, Milicom Sekom Marković, profesoricom muzike. Vjenčanje je obavljeno gotovo u ilegali u Sreskom šerijatskom sudu u Banjoj Luci, a Milica je formalno prešla na islam i uzela ime Emina.

Već tada je Krupićevo zdravstveno stanje narušeno tuberkulozom bilo krajnje ozbiljno. Liječio se prvo u banjalučkoj bolnici, a početkom 1942. godine odlazi u Vojvodinu na Frušku goru, tačnije u bolnicu za plućne bolesnike na Iriškom vencu. Nakon povratka u Banju Luku, bolest se opet pogoršala. Kao i u Zagrebu i Karlovcu, zbog ustaškog terora ni Safetu ni Milici situacija u Banjoj Luci nije nimalo išla na ruku. Tako će on pokušati da iznađe rješenje za njih dvoje, a ono se naziralo u prelasku njegovog brata na službovanje u Ključ. Ključ je naime bio manje mjesto, a i mnogo bliže teritorijama koje su kontrolisali pripadnici otpora kojima se Safet namjeravao pridružiti. Krupić će u namjeri da izvidi stanje u Ključu za preseljenje krenuti autobusom i spletom okolnosti bit će to autobus kojeg će napasti ustanici. U tom napadu biva ranjen i transportovan u Banju Luku.

Vjenčanje je obavljeno gotovo u ilegali u Sreskom šerijatskom sudu u Banjoj Luci, a Milica je formalno prešla na islam i uzela ime Emina

Krupićevo ponašanje, odnosno bijeg za vrijeme napada u partijskoj organizaciji biva okarakterisan kao dezerterstvo. Ljudi iz partijske organizacije koji su odlučivali o Safetovom statusu nakon tog događaja nisu uzeli u razmatranje sve okolnosti pri donošenju odluke o izolaciji Krupića od partije i partizanskog pokreta. U tom smislu, vrlo je izvjesno da se Safet u trenutku napada nije mogao pridružiti napadačima, a s druge strane ustanici s tog područja Manjače, Sitnice i Čađavice su inače bili pod jakim uticajem četničkog pokreta, kasnije su smaknuli sve komuniste, muslimane i Hrvate u svojim redovima. Nema sumnje da je na stav i odluku partijskih ljudi utjecalo i Krupićevo držanje tokom čuvenog sukoba na intelektualnoj ljevici u Zagrebu koju godinu prije, a o kojem je već bilo riječi.

U svakom slučaju, s ove distance je vidljivo kako je partijska odluka bila neutemeljena, ishitrena i pogrešna, jer je izoliranjem Krupića i dokidanjem svih aktivnosti na iznalaženju za njega povoljnog rješenja i eventualno prebacivanje na slobodnu partizansku teritoriju, potpisala njegovu smrtnu presudu. Bilo je samo pitanje dana kada će ustaše doći po njega.

Njegovo djelovanje i identitet u Zagrebu i Banjoj Luci nikad nisu ni mogli biti tajni. On je bio javna ličnost koja je držala predavanja, vodila diskusije, učestvovala u debatama i svima su bili poznati njegovi ljevičarski stavovi. Tridesetih godina bio je jedna od popularnijih zvijezda na zagrebačkom intelektualnom nebu, samim tim i više izložen neprijateljima. Njegov status i politički aktivizam nije bio sveden samo na članstvo u KPJ. On je u javnosti važio kao marksista i komunista, a što je u tom dobu mnogo utjecalo na njegovu građansku reputaciju te svakako ugrožavalo njegov život.

Na konto ovoga Grgo Gamulin je iznio i opasku kako "Safet nije bio za politički rad, ali je u teoretskom radu bio nenadmašan". Upravo to, njegovo polje djelovanja je bilo javno, Univerzitet i odgojno-obrazovni rad za šta se i školovao. Međutim ne treba zanemariti ni svjedočanstva koja govore o njemu kao zagrebačkom ilegalcu koji je održavao kontakte sa uhapšenim drugovima, prenosio poruke, pakete itd.

Svirepo je mučen i na koncu ubijen u III C Logoru u Jasenovcu između 11. i 14. oktobra 1942. na Bajram, a izvršilac je bio ustaški satnik Enver Kapetanović, po nekim indicijama, Krupićev poznanik iz Bihaća

Ivan Supek u članku Pismo jednoj starici objavljenom u Vijencu 1995. godine kaže sljedeće: "Kad sam se odlučivao za Bečko sveučilište, zamolio me student filozofije Safet Krupić, istaknuti marksist, da odnesem neke stvari nekom prebjegu u Beč. Kako sam rado svima pomagao, pristadoh i tako upoznah u Beču Josipa Broza u kolovozu 1934". Jasno je da nikad nećemo saznati šta je Safet Krupić poslao Titu u Beč ili šta je neko treći preko Safeta poslao Titu, ali u svakom slučaju nepravedno bi bilo zanemariti njegovu nesebičnu požrtvovanost i hrabrost te njegove revolucionarne aktivnosti i doprinos antifašizmu svesti isključivo, iako je tu bez svake sumnje najviše dao, na intelektualni rad.

Prema svjedočenju Ahmeda Filipovića i Milice Seke Krupić, Safetove supruge, uhapšen je 9. juna 1942. u Banjoj Luci u bolnici. Kao zatvorenik od visoke važnosti, a po nalogu Dide Kvaternika, zapovjednika Ustaške nadzorne službe, odmah je prebačen u Zagreb na Zatvorski odjel bolnice Rebro, odakle je uspio prokrijumčariti i svoje posljednje pismo supruzi. Zna se da je nakon toga neko vrijeme proveo u Istražnom zatvoru na Savskoj cesti odakle je deportovan u Logor u Jasenovcu.

Svirepo je mučen i na koncu ubijen u III C Logoru u Jasenovcu između 11. i 14. oktobra 1942. na Bajram, a izvršilac je bio ustaški satnik Enver Kapetanović, po nekim indicijama, Krupićev poznanik iz Bihaća.

- kraj drugog dijela -

(DEPO PORTAL/ad)