U subotu, 25. januara, u prostorijama Charlama Depot galerije održan je drugi program "Charlama subotom u 13". Ovaj put prisutnim je predstavljen rad Aleksandra Saše Bukvića kroz osamneastominutni film u sklopu kojeg je prikazana Sašina posljednja izložba, njegov rad u sklopu grupe "Zvono", kao i ostali radovi. O samom umjetniku njegovom radu i djelu govorila je novinarka Kristina Ljevak.
- Moram spomenuti sretne osamdesete, tada su nastala Jugoslovenska dokumenta, manifestacija koja ima niz samoproglašenih osnivača, a jedini pravi osnivači ove najznačajnije manifestacije za predstavljanje savremene vizualne umjetnosti na prostoru Jugoslavije su bili Jusuf Hadžifejzović, Saša Bukvić i pokojni Rade Tadić.
Ljevak je još govorila i o samom umjetniku, njegovim ostalim uspjesima, naravi, odlasku u Kanadu za vrijeme rata, istaknuvši i to da je mogao ostvariti internacionalni umjetnički uspjeh da mu je narav mogla prihvatiti ta intezivna kucanja na vrata galerija i galerista.
- Nakon što se vratio iz Kanade, obnovio je porodičnu slastičarnu Jadranka, obnovio Zvono kao galerijski prostor, osnovao Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono, i nastavio da se bavi promocijom mladih umjetnika i umjetnica, promocijom nezavisne umjetnosti.
O Bukvićevoj strasti prema umjetnosti, Kristina je govorila kroz zanimljivu zajedničku anegdotu.
- Sjećam se situacije u kojoj se zatvara Jadranka, ja dajem otkaz na poslu, jedan u nizu koji sam dala. Saša zabrinuto sjedi i kaže: "Ne znam koju ćemo sljedeću izložbu organizovati u Zvonu". Taj odnos prema umjetnosti je nešto što je, prema mom mišljenju, dragocjeno, da nikakva profana okolnost ne može utjecati na ono što je strast, kontinuitet, dosljednost, odnosno sva ta ključna mjesta koja definišu Sašin i lični i umjetnički put.
Nakon Kristine Ljevak, prisutnima se obratio i Jasmin Duraković govoreći nešto više o performansu "Disciplina kičme", koji je Aleksandar prvi put radio u Torontu, a ponovo napravio remake istog na posljednjoj izložbi u Collegiumu artisticumu.
- Na posljednjoj izložbi Saša je izveo ovaj performans, koji je pokazao da performativna umjetnost može biti veliki društveni događaj. Sam čin i performans unutar kompletne izložbe je vrlo značajan i jedan od najboljih performansi koji se može vidjeti u našoj zemlji u posljednjih deset, petnaest godina. U tom performansu on unutar realnog vremena spaja dvije stvari; klasičnu likovnu disciplinu kiparstvo i performativnu umjetnost. Uz pomoć svojih prijatelja, kipara Stjepe Gavrića i grupe Ambrozija koja je radila muzički background, i zapravo taj performans je bio jedna prava umjetnička drama, sa svim elementima, čak i ta napetost šta će se dogoditi. Sam naziv performansa - Disciplina kičme je pogodio u srž karaktera Saše Bukvića i njegovu postojanost. On zaista radi taj posao godinama, kako kao samostalni umjetnik tako i u sklopu grupa koje pokreću umjetničku scenu i praksu. Naprosto, on taj posao radi već 40 godina i zna u kakvom društvenom metežu i haosu živimo, ali on se ne predaje. Njegov performans je rijedak primjer potpunog sklada i harmoniziranja onoga što je jedan umjetnik i onoga što je prezentirano kao umjetničko djelo.
Poslije Durakovića, prisutnima se obratio i konceptualni bosanskohercegovački umjetnik Jusuf Hadžifejzović, koji je odmah primijetio da je ovaj put došlo više ljudi nego prošli, te im se zahvalio na tome.
- Kada pričamo o Saši, ja bih spomenuo tri njegova puta; jedan je skulptura, drugi je aktivnost u grupi Zvono i treći je aktivnost u kafeu Zvono. Ne poznajem puno ljudi, možda samo još jednog čovjeka koji je cijeli svoj kapital uložio u promociju drugih ljudi. Grupa Zvono je napravila takve iskorake, koji su relevantni i na internacionalnom planu, to je da su izašli na ulice i tamo radili svoje performanse. Od tih performansa bih spomenuo, kao najbolji, performans U izlogu. A što se tiče skluptura, istaknuo bih radove skulptura u kolačima, radio je kolače kao umjetnost, kao skulpturu, što do tada ja nisam vidio da je neko radio. Spomenuo bih i skulpture koje je radio od željeza, koje su bile tako velike, a ustvari su vukle niti iz stripa. Mislim da je to krucijalno reći o Saši, jer ostali su sve drugo rekli.
Nakon obraćanja Jusufa Hadžifejzovića, publika je mogla uživati u osamneostominutnom filmu o radovima Aleksandra Saše Bukvića, koji se i sam obratio prisutnim po završetku filma.
- Rad od 40 godina sam pokušao staviti na video traku i nadam se da sam uspio, osim što nema dosta mojih radova, koje iz opravdanih razloga nisam mogao da skupim. Ja sam ovaj film prvenstveno napravio da mi ostane dokument od nečega čega više nema. Sam film može da se gleda na način da shvatiš kako raditi na svojoj izložbi. Hoću da kažem da je praviti izložbu, pogotovo retrospektivu, zaista težak i kompleksan rad. Prije svega težina problema je bila u mojoj glavi. Hoću još da kažem da mi je mnogo godila priča ovo troje ljudi koji su govorili o meni, oni su moji saborci, mi se borimo za istu stvar, za umjetnost koja ne vraća uvijek puno od onoga što smo uložili u nju, ali nadam se da smo ostali pošteni i vjerni svojim principima i uzorima.
Po završetku svog govora, Saša se još jednom zahvalio svim prisutnim na dolasku i otvorio mjesto za postavljanje pitanja, što je publika rado prihvatila, te se upustila u razgovor s njim.
Za sljedeći program "Charlama subotom u 13", najavljena je prezentacija rada bosanskohercegovačkog redatelja i dramskog pisca/scenariste - Jasmina Durakovića.
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)