www.upoznajtesvijetokonas.com

U Dubrovačkom arhivu su sačuvani mnogi dokumenti o odlasku medika u srednjevjekovnu Bosnu, kada je vlasteli zatrebala ljekarska pomoć. Sačuvana je i žalba Hercega Stjepana Dubrovniku,  zbog toga što  je u gladnim godinama izbjegli narod iz Hercegovine  brodovima prevozio u Italiju i tamo ostavljao. Dubrovački liječnici su često dolazili u Bosnu i na poziv osmanskih velikaša od 1467. do dolaska Austrije.

U Dubrovačkom arhivu je takođe zabilježeno i narodno liječenje lijekovitim biljem koje su donosili ljudi iz zaleđa gdje su se razni lijekovi poznavali i upotrebljavali. Bilo je poznato i otrovno bilje čija je trgovina bila zabranjena i zakonski kažnjavala. Prvi zakonici i propisi o trgovini biljem su poznati još u 13. stoljeću. Brdovito zaleđe je oduvijek bilo poznato po subalpinskom bilju koje je bilo poznato još iz antičkih vremena. U jednom notarskom spisu iz 1328. godine, spominje se Rade, udovica Marina travara, a 1447. godine, spominje se Vladna Dobrašinović iz Župe dubrovačke, koja liječi i daje trave. Veliki broj narodnih lijekova je sačuvan u ljekarušama tj. uputama kako i za koju svrhu se upotrebljavaju prirodni lijekovi.

Tako je naravno bilo i na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine gdje franjevci pišu prve „ljekaruše“, a u Kreševu djeluju i prvi liječnici.

Historiju farmacije je zadužio Dubrovnik jer je u njemu već 1317. godine, otvorena prva apoteka (ljekarna) u franjevačkom samostanu Male braće. Ona je i danas veoma važna jer još radi, te se sa pravom smatra kao najstarija poznata apoteka u Europi koja u kontinuitetu radi od početka XIV stoljeća do danas. Ona je starija i od dvije poznate najstarije apoteke u Njemačkoj u Hildesheimu 1318. i 1341. godine. Najstarija apoteka u Engleskoj je iz 1345. godine, u Pragu iz 1348. godine, u Splitu 1352. godine, u Zagrebu 1355. godine, a 1409. godine, emigranti praškog sveučilišta osnovali su apoteku u Lajpcigu.

Apoteka je izgrađena odmah nakon što je izgrađen i franjevački samostan u gradu kod vratiju od Pila. Zabilježeno je da se uz samostansku infirmariju (bolnicu) spominje i aromatarium (ljekarna) koja je prvo izdavala ljekove za unutrašnje potrebe samostana i siromahe, a u vrtu se gajilo ljekovito bilje. Poslije je postala javna ustanova.

Dubrovačke trgovinske kolonije su bile širom Bosne. Što su Dubrovčani u njima bili brojniji, to su rudnici bili značajniji. Rudnici srebra, zlata, bakra i olova su u Fojnici, Kreševu, Deževici, Dusini, Srebrenici, Olovu… Vjeruje se da su u blizini današnjeg Ilijaša Dubrovčani osnovali svoju prvu koloniju Dubrovnik, nakon što im je Kulin ban dao na eksploataciju srednjobosanske rudnike.

U Sarajevu se 1514. godine, spominju dva hirurga i prva apoteka što pokazuje grad u stalnom narastanju. Apoteku je izgradio i uvakufio sandžak-beg Junuz-beg (1514/15.).

Od srednjovjekovnih vremena do danas ljudi vjeruju u ljekovita svojstva mineralnih i termalnih voda i čudnovatu moć izlječenja na kultnim mjestima Bosne i Hercegovine.

Kultna mjesta katolika

Crkva Svetoga Ivana Krstitelja u Podmilačju je nacionalni spomenik i od davnina je poznata kao svetište. Crkva je blagoslovljena 1416. godine, u vremenu srednjovjekovne Bosanske kraljevine. Postoje pisani dokumenti o hodočašćima još iz pred-osmanskih vremena.

Koncem XIX stoljeća postoje podaci o 7-8 hiljada hodočasnika koji su stizali uglavnom iz Posavine, Srijema, Hercegovine, Like… za blagdan Svetoga Ive, 24. lipnja/juna.

„Između dva svjetska rata hodočastilo je u prosjeku oko 50-tak tisuća hodočasnika, a pred posljednji rat i nakon njega na svetkovinu Svetog Mučenika hodočasti oko 200 tisuća hodočasnika. U prošlosti je u Podmilačju postojao jedan vid egzorciranja (istjerivanja đavola) u prvom redu da se pomogne pshičkim bolesnicima. Obzirom da je nemoguće utvrditi da li postoji đavao u ljudima, u moderno vrijeme je uvedena jedna molitva za takve bolesnike čiji jedan oblik postoji i u Međugorju, u općoj liturgiji“ – kaže fra Luka Markešić, profesor na franjevačkoj teologiji.

Na dan 24. lipnja (juna) 1981. godine, djeci u malom selu Međugorju u općini Čitluk, se ukazala Blažena Djevica Marija. Od toga vremena hrišćanski hodočasnici ali i vjernici drugih religija, hodočaste u Međugorje koje je postalo svjetski poznato hodočasno mjesto i najveći centar sakralnog turizma u Bosni i Hercegovini.

Kultna mjesta muslimana

Ajvatovica sa starim gradom Prusac je nacionalni spomenik i najveće je svetilište muslimana u Evropi. Legenda kaže da je Ajvaz-dedo nedaleko od Prusca rano ujutro molio Bogu 40 dana da razbije stijenu i da voda poteče prema Pruscu koji je zapao u probleme sa vodo-snabdijevanjem. Prusac je tako izašao na glas u cijelom velikom Carstvu po djelovanju Ajvaz-dede koji je došao u Bosnu sa sultanom Mehmedom II Osvajačem (1463.) i koji je uz druge učenjake širio islam na granici Bosanskog pašaluka.

Narod je oduvijek vjerovao da je moć liječenja i vjera kao pozitivni i negativni pol iste sile, i tamo gdje postoji prva, pojavljuje se i ona druga. Ali moguće je čak i obratno: vjera može postati moć za sebe (često se kaže – vjera pomiče planine), koja kao neki vakuum privlači ka sebi sve okolne sile, a onda ih povratno usmjerava na željeni predmet ili osobu.

Iz Prusca je i veliki bosanski učenjak i alim, kadija Hasan Kjafija Pruščak (1544.-1615 ili 1616.) koji je zbog svog poštenja i kompetencije dobio trajni kadiluk (običaj trajanja službe je bilo samo 22 mjeseca). Hasan Kjafija Pruščak je pisao na arapskom djela iz nauke o moralu, logike i lingvistike, a njegovo najpoznatije djelo je „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“. Njegovi logički spisi napisani su i jednako važni, kako ističe prof. Muhamed Filipović, skoro stotinu godina prije logičkog učenja škole Port-Royala (Logique, ou l’ Art de panser) koje je temeljeno (1662.) na istim osnovama. U svojoj autobiografiji Kjafija navodi da su njegovi preci bili bogumili koji su primili islam i to pokazuje granice Crkve bosanske prema katoličkoj Dalmaciji polovinom XV stoljeća.

Kur'an uči da se putovanjem općenito šire vidici. Uzrečica „nije otišao dalje od Baščaršije“ implicira da osoba koja je putovala ima i šire vidike.

U islamu nema svetaca ni njihovih slika ni kipova. Muslimani vjeruju da svetost pripada samo Bogu (Allah). Ni Muhammed a.s. nije svetac, on je božiji poslanik (Resul, Pejgamber a.s.) i ne dijeli svetost sa bogom. Tako je i sa svim poslanicima koji su djelovali prije Muhammeda a.s. Islam kao i druge religije prihvata i shvata uzajamni odnos između vjere i duhovnih sila koje blagotvorno utiču na čovjeka i to je opće ljudsko iskustvo koje je karakteristika svih univerzalnih vjera čovječanstva.

Prirodno-graditeljska cjelina Tekija i musafirhana sa turbetom na vrelu Bune kod Mostara je nacionalni spomenik i predstavlja vrijedan sakralno-stambeni objekat islamske arhitekture sa vrlo izraženim odlikama uticaja baroka na osmansku arhitekturu.

U neposrednoj blizini postoje tragovi iz dalekog prahistorijskog, rimskog i srednjovjekovnog  perioda. U jednoj povelji iz 1454. godine, koja se odnosi na posjede Herceg Stjepana pominju se pećine kao (kum antris) kao svetište Crkve bosanske jer su pravoslavni izbjegavali graditi svoja svetišta uz izvore rijeka. To je važno sjedište i u osmanskom periodu kada je nastavljeno da se razvija religiozni kult, sada islamski.

Rijeka, stijena, klanac ili kanjon, brdo najčešće su oznake mjesta na kojima se tekije podižu, i zavisno od njih dobijaju ponekad značenja kapije grada. Same sufije kazuju da taj izbor nije ljudski. Sveto mjesto bira Bog i kao takvog ga pokazuje ljudima. Krajolik je dio obrednog postupka i, zato, i dio tekije…

Prostor bosanskih tekija početno je određen sa sedam činitelja: kuća, stepenište, voda (mirna voda i slap), stijena, vrelo, grob, pećina. Tih sedam činitelja povezano je putem u sliku kozmološkog reda.” – (Hadzimuhamedovic, 2002). Neki derviški redovi poput bektašija, rifaija, nakšibendija, prakticirali su tzv. islamski egzorcizam (tur. ilmi havas) prilikom kojeg se koriste i zapisi za pojedine mentalne tegobe i bolesti, kao i liječenje travama, blatom, glinom, vodom i mehlemima.

Pjesnici derviši su stvarali poeziju nadahnutu islamskom mistikom koristeći ekskluzivni riječnik kojim su se koristili da bi opjevali ideale sufizma kao što su pobožnost, poniznost, skrušenost, strpljivost.

Tekija u Blagaju je prvobitno vođena od strane bektijaškog reda, a kasnije, u 18. stoljeću, postat će centar okupljanja halvetija (Mujezinović, N., 2000., str. 55-66). Nakon toga tekija služi kaderijama, a potom nakšibendijskom redu. Zikr (obred veličanja Boga) se prakticira četvrtkom, a godišnja manifestacija je u mjesecu maju kada tekiju pohode desetine hiljada vjernika.

U slijedećem nastavku (treći dio): Tri kultna mjesta u starom dijelu Sarajeva, zaključak i preporuke.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)