Popularnost heštega "Me Too" (i ja), raste iz minuta u minut. Sve je počelo tvitom glumice Alise Milano i njenog prijedloga da sve žene koje su doživjele seksualno nasilje napišu prosto "me too" kako bi ljudi mogli da pojme koliko je ovaj vid nasilja zapravo rasprostranjen.
Društvene mreže su od tog trenutka preplavljene ovim heštegom - žene širom svijeta, anonimne i javne ličnosti, sve su riješile da podijele svoje priče. A u ovoj globalnoj akciji učešće su uzele i žene sa naših prostora, i hrabro progovorile o onome o čemu većina nas ćuti. Jer u Srbiji se o tome ne priča, ovde si "sama kriva" - zato što si tako obučena, zato što si krenula sama, zato što šetaš noću, danju, po pustoj ulici, u gužvi...
- Sjećam se perioda srednje škole i kako popodne hodam kroz moj mali rodni grad sa drugom, kada me je s leđa neki stariji čovjek dohvatio za dupe i pobjegao. Vidjela sam da je uradio to i drugim djevojkama, prijavila sam policiji ali ne znam šta su uradili s njim i da li je ikada odgovarao. Ali se zato ne sjećam tačnog broja puta koliko su dječaci u osnovnoj školi to isto što i on uradili. Ne pamtim ni tačan broj muškaraca pored kojih sam prošla dok stoje u sačekuši na javnim mjestima sa izvađenim polnim organom. Tek ne mogu da izbrojim koliko puta su mi dahtali za vrat i trljali se u gradskom prevozu, kao ni koliko momaka i muškaraca su me verbalno zlostavljali i uznemiravali dok sam godinama radila u kafićima i klubovima. I dan danas se iste stvari redovno dešavaju. Sjećam se i jednog razgovora za posao u nekom kafiću u Beogradu prije puno godina kada mi je gazda rekao da se kao dio posla očekuje seks sa njim, pa je valjda i veća plata. Bilo je i slučajeva da hodam ulicom i danju i noću i vidim čovjeka kako me prati. Mislim da je maltene svaka treća djevojka/žena koju znam doživjela silovanje, ali nisu smjele ili mogle da prijave iz mnogobrojnih razloga. Uglavnom mi je najtužnije što se sve ovo nabrojano ne percipira kao seksualno uznemiravanje i napad, već kao nešto što je normalno da trpiš kada si žensko, ma kako izgledaš, ma kako se oblačiš, čime god da se baviš, koliko god godina da imaš. Da, i dalje se plašim da idem sama mračnim ulicama ili kada se sama vraćam kasno kući, pa se uvijek osvrćem sto puta oko sebe dok stiskam svežanj ključeva u ruci, prisjećajući se priča drugarica koje su napadnute dok su ulazile u svoju zgradu.
- Prvi osnovne, povela nas nastavnica na Kališ u boravku. Meni se pripiškilo, nastavnica me pošalje u šiblje. U šiblju me dočeka manijak sa kitom u ruci. To je prva kita koju sam vidjela.
Četvrti osnovne. Idem Knez Mihailovom od škole do maminog posla, nije daleko. Sredovječni muškarac uporno ide korak iza mene, ne mogu da ga se otresem. Plašim se, ali to je ipak Knez u sred bijela dana. Odjednom mi kaže 'Imaš lijepu guzu, trebalo bi to provjeriti.' Ja se pravim gluva, strah me da se osvrnem. Kad on 'Šta da radim kad si mi ga digla?'
Peti osnovne, neki odvratan starac se trlja o mene u prepunom autobusu.
Posle, tokom godina, je uslijedila plejada trljača, dobacivača, likova koji idu na neprijatno maloj distanci iza mene kroz mračnu ulicu, likova koji me prate autom oko parka ili ulicom i dobacuju, likova koji bi me kao slučajno ili sasvim namjerno hvatali za sisu, dupe u klubu, likova koji blenu poluotvorenih usta, likova koji blenu na plaži, likova koji nešto promumlaju kad prođem pored njih, jedan koji je pokušao da me ljubi i nešto svašta više dok mi je čvrsto držao zglobove šaka a mene pribijenu uz pod. Jedan poslodavac koji mi je slao poruke iza 10 noću koje su bile na ivici seksualnog uznemiravanja. Gomile neprikladnih komentara...
Ostatak pročitajte OVDJE
(Blic,BLIN MAGAZIN/ljk)