Od prije nekoliko dana ovdašnjoj javnosti dostupna je nova knjiga bh. akademika Esada Durakovića, pod nazivom "Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta". Ugledni bh. akademik u ovoj knjizi analizira pojavu brojnih frakcija u muslimanskom svijetu koje krvare u bespoštednim međusobnim ratovima, ali se kroz prizmu tih sukoba bavi i analizom današnjih odnosa Istoka i Zapada.

 
Knjigu je za bh. tržište izdala izdavačka kuća "Tugra", a u narednim danima na DEPO Portalu možete čitati njene pojedine fragmente... U novom nastavku donosimo odlomak koji se bavi uzrocima sukobljavanja "svijeta obilježenog islamskom kulturom i onoga koji bi se mogao nazvati judeo-kršćanskom kulturom", ali i sumnjama o nastanku ISIL-a koji bespoštedno ratuje protiv - muslimana...

Poseban je problem u konfliktnosti našega svijeta to što se, radi zadovoljenja pohlepe korporacija i sistema koji kao takvi vladaju svijetom, sukob prenosi u domen kultura, tako da nije bez osnova govoriti danas o globalnom sukobljavanju svijeta obilježenog islamskom kulturom i onoga koji bi se mogao nazvati judeo-kršćanskom kulturom. Taj aspekt sukobljavanja čini mi se naročito opasnim zato što je riječ o globalnim religijama i kulturama.

O nesposobnosti Zapada, ili o njegovoj nezainteresiranosti (kako njegovih političkih elita tako i upotrijebljene javnosti) već sam govorio. Ovdje valja podvući zašto, odnosno na koji način se globalizira sukob o kome je riječ, s obzirom na to da se prenosi upravo na nivou kultura. Drugim riječima, zašto smatram da je upravo to opasno i da je naročito velika nesmotrenost Zapada, posebno Evrope, štetna za budućnost svijeta u cjelini, za njegov prosperitet.

Kultura ima naročite sposobnosti. Na jednoj strani, ona je po sebi radoznala, u tom smislu je otvorena za druge vrijednosti, ali ona istovremeno ima sposobnost da do izvjesne mjere „homogenizira“ pripadnike iste kulture, ili istog kulturalnog kruga. Ta njena moć naročito se aktivira ako bude ugrožena, ukoliko je izložena agresiji druge kulture. Ovdje je akcent na agresiji koja istrajava na nepriznavanju, čak na poništavanju vrijednosti druge kulture, ili na poništavanju druge kulture u cjelini. Dakle, nužno je razlikovati normalnu otvorenost kulture u interkulturalnim dijalozima i agresivnost jedne kulture prema drugoj, što se zbiva, u pravilu, kada uspiju da ih upotrijebe neke ideologije, čak neke politike. Tada se nosioci određene kulture snažno homogeniziraju u otporu toj naročitoj vrsti nasilnosti.

Ovdje je akcent na agresiji koja istrajava na nepriznavanju, čak na poništavanju vrijednosti druge kulture, ili na poništavanju druge kulture u cjelini

To se događa upravo u naše doba. Islam se proizvodi kao neprijatelj, i to cijelim nizom sinhroniziranih akcija: zabranom burke, zabranom gradnje džamija s minaretima, propagandom o navodno urođenoj muslimanskoj nedemokratičnosti koja se postojano predstavlja kao jedna od najozbiljnijih prijetnji tzv. vrijednostima zapadnjačkog načina života – sve do orijentalističkih tvrdnji o semantičkom preobilju nasilja u arapskom jeziku i do vojnih agresija na zemlje muslimanskoga svijeta. (Iako sam već spominjao “problem burke” u Evropi, moram to ponoviti u ovome kontekstu. Naime, frapantno je s koliko žara i energije tokom više posljednjih godina Evropa se bavi pitanjem burke na njenom tlu. To svjedoči, na jednoj strani, o pometnji u razaznavanju prioriteta, a na drugoj strani – time se na gotovo nevjerovatan način ispoljava animozitet prema drugoj kulturi i religiji, jer je to nekim evropskim zemljama „važan problem“ sa aspekta ideologije, politike, vjere...) 

Dakle, ovdje nije riječ o onoj vrsti interkulturalnih odnosa u kojima se kulture nadmeću stvarajući priraštaj vrijednosti nego je riječ o snažnom antagoniziranju, o naglašeno neprijateljskom odnosu koji će, naravno, proizvesti određene reakcije i kontraefekte.

Čitav taj „instrumentarij“ negativiziranja u funkciji je – kao što sam već kazao – opravdavanja one agresije čiji cilj je zaposjedanje privrednih resursa. Međutim, ta strategija previđa jednu stvar koja se tiče kulture a koja svijet izlaže opasnostima globalno. Naime, agresija na neke zemlje u muslimanskom svijetu, pri čemu se sistematski ponižava cijela njegova kultura, i to u najbitnijim aspektima, doprinosi homogenizaciji i solidariziranju muslimana u svijetu, i to najprije na emocionalnoj osnovi, a potom, iz te “baze“, do krajnje ekstremnih oblika – kao što su terorističke akcije, ili mobilizacija za ISIL i druge slične vojno-terorističke formacije.

Agresija na neke zemlje u muslimanskom svijetu, pri čemu se sistematski ponižava cijela njegova kultura, i to u najbitnijim aspektima, doprinosi homogenizaciji i solidariziranju muslimana u svijetu, i to najprije na emocionalnoj osnovi

Taj faktor homogeniziranja muslimanskog svijeta previđa se u strategiji agresije na muslimanski svijet. Moguće je, zapravo, da se on i ne previđa nego da stratezi naprosto ne mare za njega. No, u svakom slučaju taj faktor solidariziranja i „kulturalne homogenizacije“ ključni je za proizvođenje terorizma u onim dijelovima svijeta gdje nije moguće formirati klasični front (kao na Bliskom istoku). Zato je u zabludi svijet koji misli da može vršiti agresiju na drugi dio svijeta i njegovu kulturu i da će pri tome biti pošteđen odmazde zato što je predaleko front na kome on vrši agresiju. To su neki od paradoksa modernoga svijeta u globalizaciji: on se čini globalnim, ali se istovremeno razaraju cijele njegove oblasti, u uvjerenju da to ostaju strogo izolirane, lokalne akcije; atakuje se na neke kulture u uvjerenju da su one također regionalno izolirane, ili lokalizirane, ali se ispušta iz vida da će pripadnici te kulture reagirati i u vašoj „avliji“.

Tako nasilje postaje beskonačno. Njega je nemoguće lokalizirati upravo onda kada se zasniva na sukobu kultura, i zbog toga u ovome radu posvećujem tako mnogo prostora kulturi. Kulture nadilaze političke sisteme, režime i sl., jer su one internacionalne, rasprostiru se na više kontinenata, i td. Zato su sukobi na tim osnovama opasniji nego sukobi na osnovama različitih politika, ili političkih sistema. U tom svjetlu treba se ovdje osvrnuti na još jednu zabludu, ili na svjesno pogrešnu strategiju, onog dijela Zapada koji danas vodi ratove u muslimanskom svijetu, a tu svakako spada i Evropa, odnosno neke njene zemlje.

ISIL u tome bespoštednom ratu ne ugrožava vitalne interese Zapada, posebno ne interese Izraela. Naprotiv, ISIL ratuje s muslimanima na Bliskom istoku, uništavaju jedni drugima infrastrukturu i proizvode mržnju jedni prema drugima za stotine godina u budućnosti

Zemlje Zapada pokrenule su širok internacionalni front za navodno uništenje ISIL-a. Nakon dužeg vremena, pridružila im se i Rusija. Postoje indicije da je ISIL – koji je nastao fantomski, gotovo preko noći,  kao moćna i dobro organizirana sila na Bliskom istoku – zapravo konstrukt nekih zemlja Zapada i cionizma, jer je nastao odveć „iznenada“ i vojnički je odveć dobro organiziran da bi u tome bliskoistočnom haosu mogao nastati, kao takav, spontano.  Osim toga, a to se čini najvažnijim indikatorom, ISIL u tome bespoštednom ratu ne ugrožava vitalne interese Zapada, posebno ne interese Izraela. Naprotiv, ISIL ratuje s muslimanima na Bliskom istoku, uništavaju jedni drugima infrastrukturu i proizvode mržnju jedni prema drugima za stotine godina u budućnosti.
 

Vrlo pojednostavljeno i isto tako očigledno – ISIL, kao i sve frakcije s kojima ratuje, rade upravo na onom „projektu“ o kome sam već govorio, a to je temeljita destrukcija muslimanskog svijeta iako ISIL misli – a i to bi mogao biti dio projekta – da se upravo on bori za jedinstvo Ummeta i za spas muslimanskog svijeta. O tome sam opširnije pisao u knjizi Međumuslimanski ratovi danas: krivo shvaćanje islama i zato ću se ovdje usredsrediti na drugi aspekt odnosa ISIL-a i Zapada, a koji se u krajnjem tiče agresije na kulturu.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)