Bez kisika, odijela, dovoljno vode, pored molotovljevih koktela koji padaju svuda oko nas tijelima štitimo historiju naroda BiH. Ne možemo napolje po kolege, ne možemo ni po aparate za gašenje, blokirani smo. Demonstranti nam ne daju izaći iz vatrom okovane prostorije.
Slike se vrte pred očima, uzimam novine i čitam: “Mediji će pokušati obezglaviti ljude. Jučer su objavili da je kompletan Arhiv BiH spaljen. To je bila laž kojom su pokušali građane okrenuti protiv demonstranata.” Jasmila Žbanić, subota, 08.02.2014.
Poštovana gospođo Žbanić, iako uvažavam Vas i Vaš umjetnički renome kao vrhunskog umjetnika, osobu koja je u svojoj, do sada, veoma uspješnoj karijeri prepoznala i kroz filmski umjetnički izraz iskazala neizmjernu bol Bosne, ne mogu preći preko Vaših politikanskih istupa u javnosti u posljednje vrijeme, pa Vam se zato i obraćam ovim otvorenim pismom.
Politikantstvo o kojem govorim posebno se odnosi na Vaše, neprimjereno Vašoj umjetničkoj reputaciji, “marškanje” visokih zvaničnika Republike Hrvatske, Republike Srbije i Republike Turske. Ovakvim čaršijskim riječnikom i dnevno-političkim istupima uveliko ste srozali do sada mukotrpno građeni i izgrađeni ugled filmske umjetnice svjetskog glasa.
Uopće mi nije jasno šta Vas je ponukalo da se spustite na nivo “ulice” i obraćate se takvim riječnikom nedostojnim jedne dame, visokim zvaničnicima država s kojima, htjeli ne htjeli, voljeli ih ne voljeli, moramo imati fer i korektne odnose. Vrijeđanje njihovih zvaničnika u svakom slučaju nije doprinos tom cilju.
Poštovana gospođo Žbanić, vrhunac Vašeg, ničim izazvanog, politikantskog angažmana jeste plasiranje svjesno konstruirane dezinformacije “da je laž da je Arhiv BiH spaljen”. Sram Vas bilo gospođo Žbanić. Pred očima svekolike domaće i strane javnosti spaljen je Arhiv BiH! I cijeli svijet je vidio ono što Vi niste. Ili, izgleda, niste željeli da vidite, a što se desilo tog nesretnog 7. februara 2014. godine. Cijeli svijet je vidio samo Vi ne.
Šta Vas je to zaslijepilo? Da li opet neka ideološka, (Naša)stranačka mrena, koja Vam nije dozvolila da vidite te grozne scene, tu surovu istinu – paljenje dokaza bosanske historije, dokaza naše prošlosti i dokaza naših korijena.
Sjetite se ko je i zašto zapalio Vijećnicu, sjetite se ko je i zašto zapalio Orijentalni institut, sjetite se ko je i zašto palio i rušio sakralne objekte, prije svih džamije, ali i druge spomenike našeg kolektivnog pamćenja. Svi znamo da su to radili oni koji žele da ispišu novu historiju, historiju koja će odgovarati njihovim scenarijima za razbijanje ove države. Zato oni žele ubiti dokaze o našoj historiji, zapaliti dokumente, srušiti spomenike, ukratko, ubiti i izbrisati i najmanji dokaz o našoj dugogodišnjoj historiji, izbrisati kolektivnu memoriju o našoj prošlosti i ispisati “novu historiju”.
Ali, zbog čega im Vi pomažete u tome?! Pa, Vi ste svojim djelom, najprije svojom “Grbavicom”, pokazali izuzetnu umjetničku hrabrost i svu raskošnost svoga talenta i svoj umjetnički i osobni odnos prema agresiji na našu domovinu. Zašto ovim novijim politikantskim istupima prljate svoj istinski umjetnički nerv i, u ova teška vremena, prijeko potreban društveni angažman svakog, a naročito vrhunskog umjetnika?
Zašto Vam se baš ja obraćam, gospođo Zbanić? Pokušaću, ukratko, da Vam odgovorim. Ja sam jedan od desetina vatrogasaca ovog grada koji je cijeli život posvetio tom humanom poslu. Tokom agresije na moj grad i moju domovinu, po profesionalnom i patriotskom zadatku, od požara sam čuvao neprocjenjivo vrijedne dokumente Arhiva BiH smještene u zgradi Predsjedništva BiH.
Tu zgradu sam i tada doživljavao, a i sada je doživljavam kao našu svetinju, kao jedan od najvećih simbola države Bosne i Hercegovine iz njene najnovije historije. I nisam dozvolio, zajedno sa mojim kolegama, da se ta zgrada zapali i uništi. Da je bilo potrebno moj život i život mojih kolega sarajevskih vatrogasaca bi bio položen u spašavanju te zgrade i dokumentacije pohranjene u toj zgradi. Zato sam i tog 7. februara 2014., bez trena dvoumljenja, krenuo u spašavanje zapaljene zgrade Predsjedništva BiH i u njoj smještene vrijedne arhivske građe. I što je do nas vatrogasaca bilo, mi smo i učinili.
Zato smatram da imam moralno pravo da Vam se na ovaj način obratim i postavim Vam neka pitanja, ja, sasvim obični građanin ovoga grada, obični vatrogasac, Vama umjetnici svjetskog glasa. Ja sam živi svjedok paljenja Arhiva BiH 7. februara 2014. godine i živi sam svjedok bezgranične želje i napora, nas sarajevskih vatrogasaca, da Arhiv BiH spasimo od uništenja.
Zato, još jednom, neka Vas je sram gospođo Žbanić. Neka Vas je sram što ste pokušali svjetsku javnost obmanuti o tom gnusnom činu. Pitam se šta bi Esma i Jelena, Muhammed i Ivan, sva ova djeca koja rastu i žele znati historiju naroda sa ovih prostora imali reći o tome? Valjda ću za svog života saznati odgovor na pitanja koja sebi svake noći, od 7. februara, postavljam.
Mahsuz selam, Mustafa Čutahija