Čim se situacija u Kijevu smirila, nasilje prestalo, a ukrajinske prijelazne vlasti počele funkcionirati, u središte pozornosti došao je poluotok Krim – potencijalno žarište mnogo većeg sukoba i stoljećima „tempirana bomba“ na obalama Crnog mora.

Iako je dio Ukrajine, etnički Ukrajinci ne čine ni četvrtinu stanovništva. Procjenjuje se da Rusi čine blizu 60 posto, odnosno otprilike 1,2 milijuna žitelja Krima, Ukrajinaca je manje od četvrtine ili pola milijuna, dok jednu od najvećih manjinskih skupina čine krimski Tatari – pretpostavlja se da je svaki osmi stanovnik tog poluotoka tatarskog podrijetla.

No, u najvećem krimskom gradu Sevastopolju skoro tri četvrtine stanovnika su Rusi. I skoro svi na Krimu, prema istraživanju Međunarodnog instituta za sociologiju u Kijevu, govore ruski kao glavni jezik.

Još od otomanskih vremena, kad je Krim bio dio velikoga carstva, Tatari su u velikom broju obitavali na tom poluotoku bogate povijesti i vladali njime. Krimski kanat stoljećima je bio ključna sila na tom crnomorskom poluotoku, no i dobar dio vremena kao otomanski vazali. Nakon što su 1772. stekli neovisnost, uskoro potpadaju pod rusku vlasti i tako ostaje idućih skoro 300 godina.

Sve do 20. stoljeća Tatari su, zajedno s Rusima, bili dominantna etnička skupina, dok su preostalo stanovništvo činili Ukrajinci, Židovi i druge manjine. Nakon Oktobarske revolucije stvorena je i Krimska socijalistička republika, koja postaje dio SSSR-a, ali pod patronatom Rusije.

Krim je, zbog svoga geostrateškog položaja, prirodnih ljepota i ugodne klime postao važna pomorska luka, ali i omiljena destinacija i inspiracija mnogim ruskim pjesnicima, književnicima i umjetnicima, no Drugi svjetski rat sve je promijenio – prije svega etničku sliku i političke prilike.

„Kad su došli nacisti, Tatari su ih dočekali kao osloboditelje od Rusa. Nikad se nisu pomirili sa ruskom okupacijom, ali su sve to platili 1944. godine, kad su došle ruske snage. Nakon oslobođenja od nacista masovno su deportovani u centralnu Aziju, a na njihovo su mjesto naselili Ruse, čime je promijenjen sastav stanovništva. Aktuelne priče o ruskim starosjediocima su priče o starosjediocima iz 1944. godine. Ono što se tamo sada događa je sukob krimskih Tatara i Rusa, sukob koji ima nacionalni, vjerski, historijski, kakav god hoćete karakter. Pored toga, Tatari su za Ukrajinu i novu vlast, a Rusi za pripajanje Rusiji“, navodi Ibrahim Đikić, bh. veleposlanik u mirovini, angažiran svojevremeno i u SSSR-u.

Progoni Tatara

Iako svjestan „zveckanja oružjem“, Đikić, ipak, ne vjeruje da će „Rusi prijeći granicu“. Smatra da se radi samo o „ruskim manevrima“.

I Mirko Šagolj, u dva navrata dopisnik Oslobođenja iz Moskve, podsjeća na priču o progonu stanovništva islamske vjere s Krima kad su tamo došle Staljinove snage. Progon je opravdan podrškom nacistima, pa je točno 183.155 ljudi, po službenim podacima, deportirano s Krima. Iako su oštre kritike takvog poteza uslijedile dvadesetak godina kasnije, pa je 1967. godine dekretom povučena optužnica protiv Tatara, sve do kasnih 80-ih nije omogućen povratak Tatarima na Krim.

„Kad su se Tatari vratili odmah su počele nesuglasice koje tinjaju svih ovih godina. Krim je tako postao najveća problematična tačka u odnosima Rusije i Ukrajine, a sukobi su tamo već počeli. Uvijek morate znati da je tamo stacionirana velika ruska pomorska flota“, podsjeća Šagolj.

Kad se raspao SSSR, Krim je 1992. godine nakratko bio autonomna regija s predsjednikom na čelu i neovisnom vanjskom politikom, pa predstavnici ruske većine i danas traže povratak u to vrijeme. I prije dva dana, kad je Parlament autonomne regije Krim tražio veću samostalnost, politički predstavnici Tatara pružili su otvorenu podršku novim vlastima u Kijevu i podržali cjelovitost Ukrajine.

Situacija slična onoj na Kosovu

Po mišljenju analitičara Borisa Varge, teško je predvidjeti u kom će se pravcu razvijati situacija na Krimu, no po prethodnim iskustvima Ukrajine i Rusije od 90-ih godina – „do direktne konfrontacije ne bi trebalo doći“.

„Rusija je primorana da se ponovo pozicionira u novonastaloj ukrajinskoj situaciji, ali sam manje sklon da verujem da će to uraditi na mišiće, odnosno silom. I posle sile opet treba živeti, jer je to jedna izuzetno velika država. Rusija će na razne načine pokušati da se u ovom problemu pozicionira, jer smatra Ukrajinu delom svoje geopolitičke sfere, ali će i politički potražiti snage na koje može da se osloni“, smatra Varga.

Prateći situaciju na Krimu navodi kako mu to „jako liči na ono što je Srbija radila na sjeveru Kosova“. „To je pozicioniranje u jednom problemu koji izgleda da jako eskalira, koji će biti praćen jednom krizom, možda povremenim nasiljem, ali ne verujem da će biti direktne intervencije“, zaključuje Boris Varga.

Nekad omiljena turistička destinacija cijelog Sovjetskog Saveza i raskrižje brojnih bogatih kultura, mjesto koje budi nostalgična sjećanja mnogih, postalo je ovih dana poprište sukoba. Nepomirljiva stajališta na više strana, slažu se i analitičari, trebaju hladne i mudre glave, jer i mala iskra može dovesti do eskalacije nasilja.

(Al Jazeera Balkans/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)