Piše: prof. dr. Slavo KUKIĆ

Vijeće ministara nedavno usvoji prijedlog izmjena Zakona o RTV sistemu BiH. A suština predloženih izmjena je, da pojednostavim, uvođenje četvrtog, hrvatskog RTV kanala. Što o tome mislim u prethodnih sam desetak godina izrekao barem stotinu puta – i bilo bi gotovo pa neozbiljno taj stav još jednom, i u detaljima ponavljati. Ukratko, ne mislim da taj projekt može biti u funkciji integriranja bh. društva i države. Naprotiv. Ne mislim, potom, da on može biti i nacionalni interes Hrvata. Sasvim suprotno. Sukladno tome, ne mislim da takvim idejama treba i aplaudirati. Jer, po srijedi su ideje koje se ne može nazivati drugačije no što one stvarno i zaslužuju – kao sumanute, ideje bolesnih umova kojima je interes vlastitog naroda, u ime kojeg tobože sve to i čine, samo paravan za produljivanje vijeka vlastitog trajanja, te prikrivanja kriminala i zlodjela koja u to isto ime čine.

Pitanje opravdanosti takvih izmjena zakona, što se mene tiče, apsolvirano je za sva vremena. To, međutim, ne znači da najnoviji prijedlog Vijeća ministara ne zaslužuje komentar. Dapače. Analitičke pažnje su, po mojem sudu, vrijedna barem dva detalja. Prvi se tiče načina na koji je prijedlog izmjena zakona dobio zeleno svijetlo vlade. Preglasani su, pročitah, bošnjački ministri i u parlamentarnu proceduru proslijeđen prijedlog zakona mimo njih. Je li, međutim, ta informacija i potpuna? I ima li još nešto čime bi je trebalo dopuniti? Je li, hoću reći, na djelu doista ignoriranje ministara jednog etniciteta ili je ono, eventualno, uz prethodni ministarski konsenzus, fingirano? Ne stoji li, drugim riječima, iza javne manifestacije neslaganja prethodno dogovoren deal vladajuće političke klase.

U ovom momentu je, iskreno, svaki izričit odgovor upitan. Osobno, priznajem, posebice zbog oštrine javne reakcije dijela vladajuće koalicije, nisam bio sklon mogućnosti deala i povjerovati. No, isključiti ne treba baš ništa. Na to mi, uostalom, prethodnih dana gotovo pa svakodnevno pažnju skreću moji prijatelji iz SDP-a. Jer, vele, neke „slučajnosti“ upozoravaju.

Ovih sam dana već napisao kako je indikativna, prije svega, činjenica da je točka o hrvatskom kanalu uopće stavljena na dnevni red. Prema Poslovniku, naime, „pripremu dnevnog reda vrše ministri“ – u konkretnom slučaju onaj za komunikacije i promet. A on to, tako pojasni – a isto je priznao i prvi čovjek državne vlade – za spornu sjednicu nije činio. Ako je tako, onda u praksi Vijeća ministara imamo novi moment – sklonost političkom nasilju. Ali, i takvoj se praksi može parirati – na način da se u takvim sijelima ne sudjeluje, da se dignete i odete, a o svemu izvijestite i javnost i institucije međunarodne zajednice.

Zašto to nije i učinjeno? Pretpostavimo da je razlog prosudba kako od rasprave ne treba bježati nego u nju ući i kolege uvjeriti da čine grešku. A ako se u tome nije i uspjelo – i ako je tijekom rasprave bilo jasno za što se dio Vijeća ministara opredijelio? I tada se moglo pribjeći jedino preostalom – da se napusti sjednica i Vijeće ostavi bez neophodnog kvoruma.

Mediji su „provalili“ najnoviji investicijski poduhvat lidera HDZ-a – vilu u mostarskom naselju „Bare“. To zdanje, da budem iskren, još uvijek nisam imao priliku i osobno vidjeti. Ako je, međutim, kritičkom oku novinarske profesije vjerovati – u pitanju je demonstracija moći na kakvu pomišljati nisu mogli ni najveći silnici iz vremena socrealizma... Javno zgražanje, pak, koje prethodnih petnaestak dana postade dio obveznih kavanskih razgovora „stolnog grada“, aktiviralo je sirene za uzbunu. Nečim se raju moralo primiriti jer bi, inače, mogla biti ispostavljena cijena koju bi teško bilo podnijeti.

Dogodilo se, međutim, nije ni to. Članovi Vijeća su, hoću reći, uredno dizali ruke za ili protiv predloženih izmjena Zakona. No, ni time nisu bile iscrpljene sve mogućnosti. Javnost se, hoću reći, i tada moglo izvijestiti kako predloženi nacrt zakona nije podržao niti jedan od ministara iz jednog konstitutivnog naroda i kako, temeljem toga, isti nema minimum pretpostavki da ga se proslijedi prema parlamentu. Ali, ni to se nije dogodilo. Umjesto toga su sijevala saopćenja – i ni jedno od njih se nije doticalo merituma u vezi s postupkom odlučivanja. Zašto? Zbog neznanja, nehotične omaške ili svjesnog previda? Ne znam! Brzo će, uostalom, dešifrirana biti i ta dilema – na prvom zasjedanju državnoga parlamenta. Ali, da je oko samo jednog zakona puno slučajnosti – jeste!

Drugi detalj se tiče pitanja – zašto aktiviranje priče o nacionalnom kanalu baš sada? Ako je, naime, kako tvrdi predsjedavajući Vijeća ministara, to obveza koju mu u amanet ostavi prethodni saziv vlade, zašto je na dnevni red nije stavljao na početku svoga mandata? Zašto je, drugim riječima, s tom vrstom obveze čekao preko godinu dana? Ima li, hoću reći, nešto zbog čega je priča o nacionalnom kanalu iskorištena kao joker – i baš sada?

Osobno držim da se o razlozima te vrste može govoriti. I zbog tih razloga bi, po svemu sudeći, moglo biti da su prethodnih dana iz rukava potezani i još neki aduti. Podsjetimo se, uostalom, pažnju javnosti trenutno privlači još jedan događaj – podmetanje eksploziva pod jedan od spomenika u ratu poginulima pred gradskom vjećnicom u Mostaru. Je li taj događaj potpuno odvojen od najnovije halabuke o nacionalnom kanalu? I može li i njegova pozadina biti ista – da se pažnja s načina demonstracije moći Vođe, i zgražanja koje je zbog toga ovladalo masama, usmjeri na druge sadržaje, na opasnosti, primjerice, kojima su ponovo izloženi Hrvati.

Osobno sam, da ne duljim, sklon uvjerenju isključiti ne treba baš ništa. I kako u podtekstu svih tih „slučajnosti“ može biti isti cilj – da u drugi plan potisnu javno zgražanje u vezi s onim što se tiče „prvog u Hrvata“. A što bi Njemu u konačnici moglo i naškoditi.

Prisjetimo se, uostalom, što se prethodnih tjedan-dva izdogađa. Mediji su „provalili“ najnoviji investicijski poduhvat lidera HDZ-a – vilu u mostarskom naselju „Bare“. To zdanje, da budem iskren, još uvijek nisam imao priliku i osobno vidjeti. Ako je, međutim, kritičkom oku novinarske profesije vjerovati – u pitanju je demonstracija moći na kakvu pomišljati nisu mogli ni najveći silnici iz vremena socrealizma. U pitanju je, prije svega, gradnja na prostoru na kojemu je ista zabranjena bila svo vrijeme druge Jugoslavije. U pitanju je, potom, nasilje nad prirodom, skretanje toka Radobolje, rječice koja tim dijelom Mostara protiče, kako bi se njezin šum mogao osjetiti i u spavaćoj sobi. U pitanju je, na koncu, obiteljski objekt od, kako jedan novinarski „cinik“ primijeti, pedesetak sobičaka koji se tumačiti može, ne realnom potrebom nego jedino osionošću kakva se identificirati može jedino kod silnika koji su izgubili bilo kakav osjećaj za mjeru.

Javno zgražanje, pak, koje prethodnih petnaestak dana postade dio obveznih kavanskih razgovora „stolnog grada“, aktiviralo je sirene za uzbunu. Nečim se raju moralo primiriti jer bi, inače, mogla biti ispostavljena cijena koju bi teško bilo podnijeti. A jedini uspješan, i u prethodnih petnaestak godina više puta oproban način je potezanje aduta koji silinu javne diskusije može odvući na drugu stranu. I potegnuta je uvijek aktualna demagoška floskula – pitanje hrvatskog RTV kanala kao pretpostavka nacionalne ravnopravnosti najmalobrojnijeg naroda. Priča o nacionalnom kanalu je, drugim riječima, samo paravan, a s druge strane njega je ono zbog čega je ona baš u ovom momentu ponovo aktivirana – nabrušena hrvatska javnost, u Mostaru i diljem BiH, zbog najnovijih nestašluka „prvog u Hrvata“.

I potegnuta je uvijek aktualna demagoška floskula – pitanje hrvatskog RTV kanala kao pretpostavka nacionalne ravnopravnosti najmalobrojnijeg naroda. Priča o nacionalnom kanalu je, drugim riječima, samo paravan, a s druge strane njega je ono zbog čega je ona baš u ovom momentu ponovo aktivirana – nabrušena hrvatska javnost, u Mostaru i diljem BiH, zbog najnovijih nestašluka „prvog u Hrvata“.

Time se, međutim, krug još uvijek i ne zatvara. Dapače. Priča o nacionalnom kanalu je, još konkretnije, samo jedan od iskorištenih aduta. Bojim se, međutim, da je u konačnici procijenjeno kako on neće biti i dovoljan. I kako bi ga uputno bilo dopuniti i lokalnom pričom – onom koja će lokalnu javnost, kavanu prije svega intenzivnije okupirati. A rezultat su, ako sam na dobrom tragu, eksplozije kojih su danas puni mediji, ali i kavanski razgovori.

Znam, intelektualna spekulacija, koju s javnošću odlučih podijeliti – posebice njezin dio u vezi s najnovijim mostarskim događanjima – može biti i najoštrije osuđena. Jer, Bože moj, ovih dana su mostarske eksplozije osudili baš svi. Slažem se – jesu! Ali, ostaje činjenica da su razgovori o njima u drugi plan potisli Vođine „graditeljske poduhvate“  – i, kako se već prizivani novinarski „cinik“ izrazi, njegove kućerke od pedesetak sobičaka. Kao što su, po svemu sudeći, za izvjesno vrijeme odgodili raspravu i o još nekim poduhvatima istog aktera – investiranjima u hotelske i ine komplekse, sve zarad hrvatskog puka i njegove sreće.

Cilj je, prema tome, postignut. A sve ostalo je, tako i tako, poslužilo samo kao instrument.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)