Ako je u polemici s nekim protivnikom angažiran pristalica kontaminacije, a to su pod ovom kapom nebeskom uglavnom ostrašćeni „ljevičari“, ovaj će ga odmah pokositi činjenicama o njegovoj uprljanosti različitim sumnjivim saradnjama: kolaboracijama! Tako ne čudi da je za Krajišnika glavni argument, iz kojeg se jednostavno deducira sva moja moralna kvarnost i ideološko mračnjaštvo, to da sam sarađivala sa Glasom Srpske i RTRS-om. Kao što je za neke druge takva optužba proizlazila iz moje saradnje sa Avazom ili Poskokom ili... dug je spisak mojih eventualnih kontaminacija.

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ

Obradovah se kada ugledah dugački tekst Đorđa Krajišnika na Depo portalu. Pomislih: eto je neko napokon odlučio napisati ozbiljnu analizu moje kritike dominantne moralne i ideološke svijesti u Sarajevu ili makar moje analize Pejakovićevog teksta o jednoj ideologiji i položaju mješovitih brakova u njoj. Kad me dočeka neprijatno iznenađenje: autor je uglavnom svoj cijeli prilog posvetio analizi mene i mojih navodnih motiva pisanja. Po ko zna koji put moji „kritičari” su se bavili mojom ličnošću umjesto mojim argumentima.

Šta je tome ovaj put bio razlog? Zato što sam navodno branila i legitimirala stavove koji se ni na koji način ne mogu braniti. Kakvi su to stavovi? Krajišnik ne štedi kvalifikacije: „škrabotine“, „smak zdravog razuma“, „profašistički napis“, „čisto gebelsovski propagandni pamflet“.

Ako bih sada rekla da nisam branila Pejakovićeve stavove nego ih analizirala da bih pokazala da su čitani na izvjestan način koji je trebao da posluži izvjesnim nečasnim ideološkim svrhama, već znam šta bi mi Krajišnik odgovorio. O tome se izjašnjava već u prvom pasusu svoga teksta: Pejakovićevu kolumnu ne treba ni po koju cijenu „prenositi“, „citirati“, „komentarisati“ ili se oko nje „naglabati“, jer bi se time dodatno „kontaminirao ionako fašistoidnim i diskriminatorskim naklapanjima zagađen naš (?) medijski prostor“.

Dakle, moj „kritičar“ (kojeg ne mogu nazvati niti sagovornikom niti polemičarem) očito smatra da sam „kontaminirana“, jer sam se dotakla, i to svojski, nečega što se ne smije doticati. (Pejaković je tako postao onaj famozni „sveti čovjek“ o kojem piše Agamben!) Bilo bi inače zanimljivo razmotriti ovu ideju kontaminacije, njeno porijeklo i široku prisutnost, recimo na sarajevskoj medijskoj sceni. Ako se ne varam, ideja „onečišćenosti“, s kojom danas mašu mnogi lokalni „neovisni intelektualci“, upravo je svoju najsnažniju političku promociju doživjela sa nacizmom. Kako je oni tumače: svaki dodir sa zlim/nečistim pretvorit ćete u zlu i nečistu; drži se onih koji su dobri; ne objavljuj u novinama i ne nastupaj u medijima koji su „nacionalistički“, čiji je vlasnik tajkun, kojeg drži izvjesna stranka; manje je važno šta imaš da kažeš od toga gdje to kažeš (a po tome se vidi kakva si); jednom kada si u dosluhu sa zlom zauvijek ostaješ ukaljana itd.

Prema tome, ako je u polemici s nekim protivnikom angažiran pristalica kontaminacije, a to su pod ovom kapom nebeskom uglavnom ostrašćeni „ljevičari“, ovaj će ga odmah pokositi činjenicama o njegovoj uprljanosti različitim sumnjivim saradnjama: kolaboracijama! Tako ne čudi da je za Krajišnika glavni argument, iz kojeg se jednostavno deducira sva moja moralna kvarnost i ideološko mračnjaštvo, to da sam sarađivala sa Glasom Srpske i RTRS-om. Kao što je za neke druge takva optužba proizlazila iz moje saradnje sa Avazom ili Poskokom ili... dug je spisak mojih eventualnih kontaminacija. Ovdje bi možda poučno bilo spomenuti priču koju sam čula od svog dobrog prijatelja koji je negdje odmah nakon rata susreo pariškog filozofa Alaina Badioua (asocijacija: Žižek, ljevičari) i prenio mu poziv za gostovanje koji su mu uputili saradnici poznatog beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Badiou je s velikim povjerenjem upitao: „Kakvi su to ljudi? To sa dekontaminacijom, nisu valjda neki nacisti?“ Još važnije je ovim povodom podsjetiti na ugledne naučnike koji su se bavili „etničkim čišćenjem“: oni tvrde da je model takvog genocidnog projekta istrebljivanje insekata i dekontaminacija terena.

Dakle, saznala sam da sam kontaminirana i to ne bilo kakvim zlom, nego onim najvećim: fašizmom. Onaj ko analizira „gebelsovski propagandni pamflet“ ne može biti čovjek, samo nečovjek i moralno dno. Čak i ako naglašavam da sam se držala samo suhe analize, da sam držala „škrabotinu“ pincetom a ne rukama, ništa ne pomaže.

Opet se pokazalo da je za domaće ljevičare važnije ko kazuje nego šta kazuje. Odmah se ispituje kakav je neki autor - kao čovjek. Ako se pokaže da je nikakav (a to ne može proći bez nekog dosjea kojeg ili čaršija ili tajna policija trebaju pribaviti), slijedi mu odstrel ili barem isključenje: da ne bi kontaminirao zdravu sredinu. Ni to me nije iznenadilo: odavno sam isključena iz „zdravih“, „ljevičarskih“ medija Federacije. To su oni mediji čiji saradnici žive u nišama: ni za živu glavu ne bi promijenili sredinu, jer bi to značilo izdaju (čak i ustupanje kojeg slova „protivničkom mediju“ bilo bi kao doniranje organa tuđem organizmu ili, još gore, pristupanje neprijateljskoj vojsci).

I sada, napokon, glavno pitanje pod čijim naslovom piše svoju difamaciju Krajišnik: Zašto Sanja Vlaisavljević brani diskriminatorske stavove Pejakovića?

Ono što sam htjela jeste da raskrijem licemjerje onih koji su se zgražavali nad Pejakovićevim tekstom kao da je to prvi ikada učinjeni atak na „miješane brakove“. Opet sam iza tih reakcija prepoznala neke uloge onoga što odavno označavam kao „perfidni nacionalizam“: zlo uvijek dolazi iz Banjaluke i samo „zdrava“ sarajevska intelektualna sredina je sposobna da ga prepozna i označi pravim imenom. Ako ima fašizma nakon rata, ako ima ksenofobije i rasizma, onda to dolazi iz drugog entiteta.

Dakako, to nije ono što je bila tema ili nit-vodilja moga teksta. Ono što sam htjela jeste da raskrijem licemjerje onih koji su se zgražavali nad Pejakovićevim tekstom kao da je to prvi ikada učinjeni atak na „miješane brakove“. Opet sam iza tih reakcija prepoznala neke uloge onoga što odavno označavam kao „perfidni nacionalizam“: zlo uvijek dolazi iz Banjaluke i samo „zdrava“ sarajevska intelektualna sredina je sposobna da ga prepozna i označi pravim imenom. Ako ima fašizma nakon rata, ako ima ksenofobije i rasizma, onda to dolazi iz drugog entiteta. (Ako je to doista tako, onda Bog blagoslovio postojanje rezervata u kojem su smješteni zli ljudi.) Mnogi u mome gradu vjeruju da je to doista tako, jer nikada se i ne čuje da postoji neki Banjalučanin koji je u stanju da se uhvati u koštac sa zlom, da postoji neki Dragan Bursać koji je to prvi glasno učinio. Spominje Krajišnik „dobro oprobanu taktiku Dodikove propagandne mašinerije koja po svaku cijenu nastoji stvoriti homogenost stavova u RS-u, te negirati da postoji bilo kakav disonantan glas“ i mene vidi kao onu koja tu taktiku „igra“. Pa upravo su reakcije na Pejakovićev tekst, ali i na brojne druge stvari prije toga, pokazale da slobodni mediji iz Sarajeva zdušno podržavaju tu taktiku: nema istinskih intelektualaca i naprednih političara s one strane entitetske linije. Pogledajte, na primjer, kako piše G. Katana u Oslobođenju ili kako govori M. Vidović u dnevnicima FTV-a.

Ali hajde da čujemo kako Krajišnik objašnjava zašto to radim. Zato što je Pejaković napisao svoj tekst kao kolumnista Glasa Srpske, a ja sam „donedavno bila jedna od vodećih kolumnističkih perjanica ili širiteljica kulture dijaloga“. (Zar se može reći „vodeća perjanica“?) Lako je uočiti svezu dvoje kolaboracionista sa novinom koja se godinama bavi „perfidnim proturanjem gebelsovštine“! Motivi su jasni i nema se tu šta više reći. Ostaje da nas se odstrani po kratkom postupku. Ali zašto Krajišnik onda troši tolike riječi? On ne može ući u polemiku sa mnom, iznositi nekakve protuargumente. Dekontaminacija od pošasti fašizma to ne uključuje. Pogotovo ne nekakvu kulturu dijaloga! Krajišnik se bavi denuncijacijom, difamacijom, stavljanjem na stup srama. Kao na duplerici magazina Dani na kojoj sam nekoliko godina visila zajedno sa svojim (kontaminiranim) mužem. (Kada bih usvojila logiku Krajišnika onda bih i ja lako mogla čitaocima servirati motive njegovog djelovanja: dotični je član redakcije Dana, na plaći tajkuna, u propagandnoj mašineriji određenih političkih krugova itd.)

A ipak se čini da ima nekakva razlika između fašiste i onoga ko je s njim u dodiru. Jer u prvom dijelu svoga teksta Krajišnik mi u onome što mi je bilo najvažnije, u mome ukazivanju na skandalozno prešućivanju izjava sarajevskih intelektualaca o mješovitim brakovima, čak daje za pravo. Samo što to onda brže-bolje razvodnjava: veli da posvuda „postoje slični slučajevi diskriminacije“. Postoje li, doista? Zašto su to sada „slučajevi diskriminacije“ a ne fašizma i gebelsovske propagande?

Hajdemo malo usporediti ono što je posvuda i nije tako strašno i ono što je samo na jednom mjestu i veoma je strašno. Kolumnu „Miješeno meso“ je za Sarajlije koji su gordo digli svoj glas napisao izvjestan anonimac i zasigurno neko ko nema veliku moć. A izjave, pamflete i knjige na koje sam upozorila da su ostale prešućene su potpisali istinski moćnici: ministri, vojni ideolozi, univerzitetski profesori, savjetnici u političkim strankama – i to u doba rata i odmah nakon njega. Tada je samo označavanje nekoga kao nečistog i odrođenog moglo koštati glave. Imajući u vidu nedotaknutu sarajevsku arhivu spisa i djela na račun rasne kontaminiranosti, pitam se koliko nas u ovome gradu ima pravo upirati prstom i zgražavati se nad nekim banjalučkim kolumnistom. Pa i kada bi imali pravo, zar ga ne bi bilo važnije povjeriti nekom dobrom čovjeku iz Banjaluke?

Za kraj pitanje koje bi moglo izgledati kao čisto logičko, a nije. Zamjera mi se da šetam od jednog medija do drugog (nikada nisam ušla niti u jednu redakciju) i da su zbog toga moji motivi nečasni: plaćenik, najamnik, petokolonaš i slično. Ako bi doista usvojili princip da svako mora pripadati svome skupu, pisati samo za svoj medij, zar ne bi onda morao, da bi to bilo održivo, postojati makar jedan „pisac“ za kojeg ne važi to pravilo? Ako se „ljevičari“ diče time da uistinu žele dobro bh. društvu, onda se ne smiju ponašati kao da je riječ o već na neki način integriranom društvu: tek nam trebaju oni koji su u stanju da ga „prošiju“ skraja-nakraj, a to neće biti „kameleoni“, iako će se za njima tako uzvikivati.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)