Piše: Nermin BAJIĆ, dipl. uir

Evo dočekasmo još jednu presudu za genocid u Bosni i Hercegovini. Zdravko Tolimir, načelnik bezbjednosti u generalštabu VRS, zamjenik generala Ratka Mladića, osuđen je većinom glasova dvoje sudija, uz protivljenje jednog, za genocid, udruživanje radi počinjenja genocida, istrebljenje, ubistva i progon Bošnjaka Muslimana iz Srebrenice i Žepe od jula do novembra 1995. Vijeće je odbacilo kao nedokazanu optužbu za deportaciju.

Uz neku moralnu satisfakciju preživjelim šta još možemo očekivati od ove presude? Pa hipotetički i nakon osuđujuće presude Mladiću i Karadžiću šta očekivati? Da li će se šta suštinski promjeniti u Bosni i Hercegovini? Hoće li to zaljuljati temelje Republike Srpske? Da li će preživjele srebreničanke bolje živjeti i mirnije spavati? Da li će biti više Bosne i Hercegovine a manje entiteta?

U Bosni i Hercegovini poslije rata se pokušava agresivna kampanja jednake krivice za rat. Amaterizam, neznanje, nesposobnost i nevjerovatna površnost „bosansko-bošnjačkih“ političara da artikulišu i praktično kapitaliziraju nepravdu nanesenu narodu koji je najviše propatio u ratu, kao i da insistiraju na jednoj i pravo objektivnoj istini o ratu u BiH, dovelo je Bošnjake i Bosance u situaciju da jučerašnja presuda za genocid ne znači danas, niti će (ako se nastavi kao do sada) značiti za 10 godina, ama baš ništa.

Odgovor na sva ova pitanja je vrlo kratak i vrlo jednostavan. Ništa se neće promijeniti, Bosne i Hercegovine će, pogotovo sa ovakvim patronizirajućim odnosom brojnijih Bošnjaka prema malobrojnim Hrvatima u Federaciji BiH biti sve manje, a Republika Srpska će preko svojih predstavnika, prvenstveno Predsjednika RS-a Dodika kalkulisati, galamiti i nastaviti insistirati na individualnoj krivici, što je i zvaničan stav međunarodne zajednice. 

Ima, doduše, tu jedna nelogičnost (pravna, moralna, etička, retorička, pa i jednostavno ljudska), koja se ogleda u činjenici da je neshvatljivo i sa pravne strane neutemeljeno, a u istoriji država i prava nepoznato da se čitav vrh jedne strane u ratu, (vojni i civilni) osudi ili sudi za zločine genocida ili za nešto blažu kvalifikaciju zločina protiv čovječnosti i slično, a da se u isto vrijeme priznaju, verifikuju, ozvaniče i proglase pravnom konstantom rezultati tih i sličnih zločina.
 
Republika Srpska je nastala zahvaljujući individualcima koji su osuđeni zločinci. Da nije bilo ovih osuđenih ratnih zločinaca, ne bi bilo ni Republike Srpske. Individualci su ubijali, pojedinci su naređivali ubijanja, treći (pojedinci) su učestvovali u genocidu, četvrti u protjerivanju, peti u pljačkanju i silovanju i sve su to pojedinci koji su sada ili mrtvi ili u zatvoru ili na suđenju, ali ratni plijen, tim individualcima, niko ne smije da dira. To je nedavno i velika prijateljica BiH, Amerika, poručila preko svog omalenog ambasadora u Sarajevu. 

E, pa, ja ne znam za vas, ali ovo je vrijeđanje inteligencije svakom ko može da razmišlja. Ovo je u stvari nečuveno i neviđeno u istoriji, modernoj i onoj srednjovjekovnoj, ako hoćete.  Pa ova i ovakva Amerika (SAD), Evropa i sud u Haagu svim Bosancima ili Bošnjacima (kako li se već taj narod zove), piša po leđima a govori im da to u stvari pada kiša. Možda kontaju: “Pa, vi i ne znate kako se zovete, kako li će te skontati ovo što vam radimo“. Da, licemjerno i cinično, ali vrlo vjerovatno istinito.

Na kraju, za one koji ne kontaju, ispada da su za sve što se desilo u ratu odgovorni famozni pojedinci. Pa je tako „pojedinac“ i Karadžić, Krajišnik, Biljana Plavšić, zatim generali Mladić, Tolimir, Krstić, i ostali generali, visoki i ostali oficiri VRS, stotine drugih od predsjednika „država i opština“, pa sve do onog nesretnog Dražena Erdemovića koji je priznao da je ubio najmanje 500 ljudi strijeljajući ih. Elem, "pojedinci" su ubili i preko 11000 ljudi u Sarajevu, pojedinci su ubijali Srebreničane, pojedinci su granatirali i Tuzlu i Mostar i Bihać i protjerali preko milion ljudi iz BiH.

Pravno pravilo pojedinačne ili individualne odgovornosti ne bi bilo sporno da se posljedice te odgovornosti ne odnose na nekoliko miliona ljudi i jednu državu, nove granice i entitete, kao i na faktičko stanje koje je rezultat štetne posljedice „individualne odgovornosti“. S obzirom da se odnosi (na državu i današnje faktično stanje), onda princip individualne odgovornosti u samoj svojoj definiciji, a pod navedenim okolnostima, ima više nego neprihvatljive konsekvence i reperkusije i ne bi se smio upotrebljavati na način na koji se upotrebljava u Haagu, posebno kod suđenja optuženim kalibra Karadžića, Mladića, pa i generala Krstića i Tolimira. Po mom mišljenu u obrazloženju presude trebalo bi da stoje određene preporuke Ujedinjenim nacijama (kao osnivaču suda) u vezi sa štetnim i nepopravljivim posljedicama nedjela osuđenog zločinca, a uzimajući u obzir ozbiljnost i sveobuhvatnost počinjenog zločina genocida. 

Ipak je ovo Međunarodni krivični sud, osnovan od strane Ujedinjenih nacija i malo više senzibilnosti i praktičnih preporuka zasnovanih na dokazanim činjenicama sigurno ne bi bilo na odmet. Mogli bi pravo i pravda nekada i ruku pod ruku.

Posebno je pitanje kakav „pravni“ potencijal krije obrazloženje ovakve (Tolimirove) presude, a sutra Mladićeve ili Karadžićeve? Bojim se da BH pravnici to nikada neće otkriti. A znate zašto neće? Zato što to niko neće da plati. Dobar pravnik zlata vrijedi, i može donijeti hiljadu puta više nego što mu se plati. Posebno u ovakvim slučajevima. Sjećate li se, naravno u negativnom kontekstu, Sakiba Softića i tužbe BiH protiv krnje Jugoslavije? Ako se sjećate, samo će vam se kazati...

Ali u Bosanaca i Bošnjaka je važnije dati 200.000 maraka za novog Audija desetorici od stotinu ministara i nekoliko puta po 300.000 maraka za novi stan poslanicima od kojih zavisi hoće li ili neće koalicija biti formirana, nego platiti nekom 10 puta boljem pravniku od Sakiba Softića da detaljno analizira ovu presudu i da svoje preporuke.          

UKRATKO:    
U Drugom svjetskom ratu je u ubijeno preko 6 miliona Jevreja, uglavnom u koncentracionim kampovima ili izgladnjivanjem, kao u Varšavskom getu. Ubice su u većini slučajeva bili njemački vojnici – pojedinci. Iako je vođena oštra, rasistička i ksenofobična kampanja protiv Jevreja u prijeratnoj i ratnoj socijalnacionalističkoj Njemačkoj, čisto sumnjam da je više od 10% Nijemaca znalo šta se ustvari dešava sa Jevrejima tih strašnih godina genocida i holokausta. 

Ipak su na kraju rata Nijemci kolektivno kao nacija kažnjeni, jer se zločini mogu činiti i činjenjem ali i nečinjenjem. Nijemci i danas, 67 godina nakon tog zločina, plaćaju za robovski rad u koncentracionim kampovima, odštetne zahtjeve, a državu Izrael podržavaju i kad treba i kad ne treba na međunarodnom planu. Prave im najsavremenije podmornice i drugo „njemački precizno“ oružje. Dužni su im do sudnjeg dana, i to ne individualno nego kolektivno.

  U Bosni i Hercegovini poslije rata se pokušava agresivna kampanja jednake krivice za rat. Amaterizam, neznanje, nesposobnost i nevjerovatna površnost „bosansko-bošnjačkih“ političara da artikulišu i praktično kapitaliziraju nepravdu nanesenu narodu koji je najviše propatio u ratu, kao i da insistiraju na jednoj i pravo objektivnoj istini o ratu u BiH, dovelo je Bošnjake i Bosance u situaciju da jučerašnja presuda za genocid ne znači danas, niti će (ako se nastavi kao do sada) značiti za 10 godina, ama baš ništa. 

To je moguće samo u zemlji apsurda, gluposti, grabljivaca, lopova, i poniženih kakva je Bosna i Hercegovina. 

I zato kažem: I poslije Tolimira – Tolimir.   

Tako će i poslije Karadžića biti Karadžić, a poslije Mladića – Mladić. I pojeo vuk magarca.

(DEPO PORTAL)

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.