Piše: Nermin BAJIĆ

Nedavno sam bio po četvrti put žrtva drskih lopova. U po bijela dana su mi kod Interexa u Slavinovićima (Tuzla) obili automobil i napravili štetu od preko 1.000 maraka. Vjerovali ili ne, sve se dogodilo oko 13 sati radnim danom, dok je oko automobila, u trenutku obijanja i krađe stvari i uređaja iz njega, sigurno šetalo bar desetak ljudi.

Šta čovjek da pomisli nego neki narkoman u krizi koji se ne obazire ni na koga i ni na šta. Ali nije ovo priča ni o narkomanima ni o ljudima koji su tako hladno i nezainteresovano posmatrali ovo drsko obijanje i krađu. Ovo je argumentovana priča o budžetskim korisnicima (policije, tužilaštva i sudova), nekompetenciji, nesposobnosti, neopremljenosti i ravnodušnosti istih da ovakvim sve učestalijim (po njima „sitnim“) djelima stanu u kraj.

Nakon što sam primijetio da mi je automobil obijen, kao svaka budala, pozvao sam policiju. Došli su u dva auta relativno brzo, s obzirom da je Policijska stanica Istok nekih 300 metara od Interexa. Dođoše dva „detektiva“ i dva ili tri uniformisana policajca. Detektivi su se zadržali na licu mjesta neke dvije minute i dvadeset sekundi i za to su vrijeme foto aparatom slikali auto, slomljeno staklo, razvaljenu konzolu gdje je stajala navigacija. Ja, kao naivno, upitah hoće li uzimati otiske prstiju, a oni mi hladno odgovoriše da će dalje preuzeti kolege u uniformi. I odoše „detektivi“.

Nakon što sam primijetio da mi je automobil obijen, kao svaka budala, pozvao sam policiju. Došli su u dva auta relativno brzo, s obzirom da je Policijska stanica Istok nekih 300 metara od Interexa. Dođoše dva „detektiva“ i dva ili tri uniformisana policajca. Detektivi su se zadržali na licu mjesta neke dvije minute i dvadeset sekundi i za to su vrijeme foto aparatom slikali auto, slomljeno staklo, razvaljenu konzolu gdje je stajala navigacija. Ja, kao naivno, upitah hoće li uzimati otiske prstiju, a oni mi hladno odgovoriše da će dalje preuzeti kolege u uniformi. I odoše „detektivi“.

Kako su brzo otišli, rekao bi čovjek da znaju ko je pa odoše da ga uhapse na brzinu...  E onda ide dio sa uniformisanom policijom, na koju ne bih gubio vremena. Uglavnom, ko sam, šta sam, gdje sam, čiji sam i ostale gluposti... Bezvezno i beskorisno zadržavanje. Jedan od tih uniformisanih mi je isprčao da je u jednoj smjeni tri puta privodio istog lopova i tri puta ga puštao na slobodu odmah nakon privođenja u policijsku stanicu. Ono, kao da me razvedri. Ovaj drugi kaže da sam dobro prošao što mi nisu auto ukrali. Ćutim i trpim njihove glupe komentare, odgovaram na još gluplja pitanja svjestan činjenice da sam lakši za jedno hiljadu maraka. Više sam i prestao da ih slušam. Na kraju sam zažalio što sam ih uopšte i pozvao. Beskorisni uniformisani budžetski korisnici. Uz njih i one detektive moj lopov može mirno spavati, pomislih u sebi.

Ovim želim obavijestiti svakog mladog početnika lopova u dilemi, da u Bosni i Hercegovini može slobodno obijati automobile i krasti stvari iz njih, bez bojazni da će se policija (upola ozbiljno) uključiti u istragu. Svako, pod uslovom da je lopov, može slobodno ostavljati i otiske prstiju, jer naša policija čuva forenzičke timove samo za teška krivična djela. Ovo kažem sa punom odgovornošću za napisano. Na kraju krajeva, sam se u to i uvjerio. I to četiri puta. Svaki put kad mi je obijen automobil insistirao sam na uzimanju (vidljivih) otisaka prstiju, ali policija mi ni jedanput nije izašla u susret. Nijednom nisu uradili svoj posao kako treba. Ne trebam ni napominjati da nijednom nisu našli lopova (bar one koji su meni četiri puta obijali automobil). 

Upitate li se ikada kako to da niti u jednom uvezenom automobilu sa zapada nema silne zaštite protiv krađe tipa multi-locka, alarma, i druge vidljive i nevidljive zaštite? Svaki uvezeni automobil je „go“, a čim pređe granicu ove proklete avlije moraš ga načičkati zaštitnim mehanizmima protiv lopova. Ili to ili ti sutra ili najkasnije prekosutra nema ljubimca. To je zato što je na zapadu obijanje automobila mnogo teže krivično djelo nego kod nas. Policija je ozbiljnija, opremljenija, odlučnija i profesionalnija. Počinioci se takođe strožije optužuju, a nakon suđenja i kažnjavaju. Time se „sitni“ lopovi obeshrabruju i samim tim se drastično smanjuje broj ovakvih krivičnih djela. Ali mi u BiH uvijek moramo izmišljati toplu vodu i po pravilu griješiti, naravno i uvijek na štetu građana.

Prije nekih godinu dana sam u restoranu sjedio sa jednim advokatom i visoko rangiranim policijskim službenikom. Počeo sam razgovor na ovu temu. Prema njima to su sitne krađe i tu policija ne može ništa, pa se zato i ne trudi. Po meni, niko nema pravo odrediti da li je hiljadu, ili hiljadu i po maraka sitno ili nije. Ogromnoj većini hiljadu maraka je puno novca, malom broju ljudi nije. I svaka krađa zaslužuje ozbiljno angažovanje policije. Na kraju krajeva, narod plaća i policiju i tužioce i sudije da ga štite od kriminala i kriminalaca.

  E, pa sad, eto, prosudite sami... nije li ovakav odnos policije, otvorena „dozvola za krađu“? Doduše „sitnu“, onu do hiljadu, hiljadu i po maraka...

Nije li skandalozno hapsiti u puštati lopova na slobodu tri puta u toku jedne noći? Nije li takav odnos prema „sitnim“ lopovima od strane tužilaštava i sudova više nego podsticajan? Nije li vrijeme da se nešto promijeni u kaznenoj politici prema ovim drskim prekršiocima zakona.

Ili nam „država“ znakovito poručuje nešto važno svojim (ne)djelovanjem? Možda nešto u stilu: Do tebe je! Brani se!... 

E nećemo tako, Dino...