Piše: Rijad Durkić, Tačno.net

Dođe tako na red i Atena, tačnije atenska luka Pirej, dođe na red utakmica koja će u mnogome odrediti dojam sa kojim ćemo reprezentaciju ispratiti u narednu godinu, ocijena kojom ćemo vrednovati učinak u ovoj godini Safeta Sušića i njegovih igrača. Scenografija i istorija Atene idealna je za mitske oglede, herojske obračune i sudbinski predodređena za stvaranje legendi. Činjenica da li ćemo se iz Atene u petak navečer vratiti sa štitom ili na njemu u najvećoj mjeri odrediti će kvalifikacije, ovu generaciju učiniti pobjedničkom ili je zauvijek obojiti gubitničkim bojama, te dati predznak trenerskoj karijeri Safeta Sušića.

Utakmica u Ateni ključna je za otvaranje kvalifikacija i zbog toga što udaramo na najjačeg protivnika u grupi, reprezentaciju specifična dizajna, ratničkog morala, iskusnu i opasnu, prepranu u hiljadu voda, reprezentaciju koja dokazano ima sto života, a koja uz sve to za kormilom ima starog fudbalskog vuka. Grčka je najposebnija od svih fudbalskih priča. Njihovo osvajanje Eura 2004. godine spada u red najnevjerovatnijih sportskih priča ikada, njihov način igre nevjerovatana je mješavina znalačkog stava, lovačkog lukavstva i životinjskog instinkta za preživljavanje. Grci su jednostavno rečeno bolno opasni, a niko ih ne voli i svi ih podcijenjuju.

S druge strane mi smo po definiciji reprezentacija koja sama sebe najslabije poznaje i koja proživljavajući sve balkanske sportske stereotipe ni sama nije svjesna šta od sebe može dati. Najbolji kad se to najmanje očekuje, loši kad to ne treba biti, kad niko nije u formi svi zablistaju, kad svima ide, onda zapne negdje drugo. Nasuprot Santosovih grčkih heroja u petak veče stajaće vesela družina Safeta Sušića koja možda neće ni biti svjesna da će joj ta utakmica više nego i jedna druga obilježiti karijeru.

Imat će prkosni kapiten Emir Spahić i najdraži Mancinijev junak Edin Džeko još sto ovakvih okršaja, ali samo će u petak navečer dok u nekim bosanskim čaršijama ni živa roba ne bude na ulicama, imati šansu da već u trećoj kvalifikacijskoj utakmici obezbjede plasman na Svjetsko prvenstvo. Ne trčim namjerno pred rudu, niti zazivam crnog đavla, ali ako Safet pokori Atenu, kao što je Sulejman prije petnaest dana u direktnom prenosu na OBN-u pokorio Rodos, već u subotu Bosna i Hercegovina razmišljat će o Brazilu kao što neki naš ministar razmišlja o budžetu – svoj na svom. Ako pobjedimo u Ateni, rezultatska i psihološka prednost od nas će učiniti čudo da kroz ovu grupu prođemo bez greške i izgubljena boda. Eventualni potop u sjenama Partenona od Safeta i igrača napravio bi klasičnu grčku tragediju, koja bi kroz seriju narednih ispita sama sebe pitala u čemu je problem, a do odgovora dolazila kao naš poljoprivrednik do poticaja.

Do Brazila će u devedeset atenskih minuta trebati riješiti desetke zagonetki i rebusa, naći izlaz iz par zamršenih antičkih labirintova i na kraju pobjediti pokoje troglavo čudovište. Ne pretjerujem, atenski meč za nas je ključni, a izazovi koje treba savladati već sad se naziru.

Vojskovođa Sušić sa svojim timom trebat će na početku definisati šta je za nas prihvatljivo u Ateni, da li napadamo Brazil odmah u petak ili idemo kalkulantski na očuvanje Asmirove mreže i povoljan remi. Od odgovora na ovo filozofsko i životno pitanje zavisi i naš stav na početku same utakmice. Najvažnije je znati po šta se došlo, tek kasnije ide slaganje ostatka taktičke slagalice.

Zamka igre sa dva napadača

Svaki naš navijač, svaka prodavačica sa pijace, da ne kažemo i svaki internet fudbalski ratnik zna da Safet na Karaiskakis stadion izvodi formaciju sa dva top napadača, Edina i Vedada. Svi bez sumnje misle da je to najveća naša snaga, da će Grci pasti na svaki Ibiševićev trzaj trepavicom, da nemaju šanse kad Džeko iz treće odmah prebaci u petu brzinu. Suprotno svima vaš dosadni kolumnista misli da tu leži najveća zabluda.

Do osmjeha se u Ateni lakše dolazi igrajući sa jednim klasičnim napadačom i dva brza krila, sa mnogo kretanja u prednjoj liniji, sa napadačem koji igra kao veznjak, sa krilima koji ulijeću kao kamikaze u prostor koji stvara napadač izvlačeći se u veznu liniju i odvodeći sa sobom odlične, ali nešto sporije grčke stopere. Aludiram cijelo vrijeme na Džeku kao centralnog napadača i Lulića i Stevanovića kao krilne opasnosti, na mobilnost i oštrinu u odnosu na statično nadmudrivanje koje naša najavljena formacija 4-4-2 predpostavlja.

Kardiološki problemi

Uz ovu taktičku smicalicu, trebat će uspješno riješiti i kardiološke probleme. Vezni red srce i duša je svakog tima, a baš kod nas EKG snimak ne izgleda obećavajuće. Pjanić je upitan, Misimović dugoročno već klubski problematičan, Rahimić penzionisan, Medunjanin rastrojen, Salihović poharan kaznama. Kako složiti vezni red koji će moći izdržati devedeset minuta paklene trke i nadmudrivanja sa jakim i iskusnim protivnikom.

Posebna opasnost dolazi u slučaju da krenemo sa dva čista napadača, te tako vezni red umanjimo za jedne hitre noge. Poznato je da je naša povratna trka lošiji dio priče, a defanzivno pokrivanje u veznom redu upitno kao ispunjavanje kriterija MMF-a. 

Mehaničar kao kapetan broda

Najviše se ipak bojim Fernanda Santosa. Iza mrkog i preplanulog lica portugalskog stručnjaka krije se briljantan taktički um koji za razliku od nekih svojih zemljaka nikad nije postao zvijezda, ali je radio odličan posao na svakoj adresi gdje je došao. Santos je uspješno studirao matematiku i elektrotehniku, pa od portugalskih sportskih pera brzo zaradio nadimak mehaničar. Kroz portugalske i grčke klubove plovio je forsirajući napadački fudbal, a u reprezentaciji pragmatično nastavio Rehhagelovo trenersko remek dijelo bazirano na opštoj obrani i kontra udarima.

Santos je taktički jači od Sušića i u to nema sumnje, tako da od tog trenerskog duela meni već lagano zebe oko srca kao kad u nekoj decembarskoj noći izađete iz pokvarenog autobusa u sred Bradine i Ivan planine.
 

San je najveća opasnost

Grci sigurno neće napasti od prve minute. Njihov plan se zna, snažna i rezolutna obrana svog gola pod svaku cijenu, naizgled prepuštanje inicijative i sredine terena protivniku, uvođenje utakmice u naizgled konfornu igru koja uspavljuje sve reflekse, te onda vrtoglavi prelom i zmijski ugriz koji obično dođe iz kontre ili nakon prekida. U sjećanju je još svježe kako je na istom ovom stadionu nastradao Slaven Bilić i njegova Hrvatska. Sedamdeset minuta lagane inicijative vatrenih, te slom iz ničega u dva prekida i dvije greške.

Igrati protiv Grka vam je kao voziti kamion na dugim relacijama. Najveća opasnost je umor i mogućnost da zaspete za volanom. Onda vam nema spasa jer sutra završavate u crnoj hronici. Grčka igra tjera čovjeka na pomisao da si siguran, te da ti ništa ne mogu, da možete i lagano drijemnuti na koji minut. Za čas ni sami ne znate kako, više ne kontrolišete ni sebe, ni rezultat i poraz je jedino što imate. Ako vas uspavaju, nema vam spasa.

Kod nas se opasnost multiplicira jer naš mentalitet još uvijek i bez obzira na sve, reprezentacije kao što je Grčka podcijenjuje i omalovažava. Naš je selektor komentarišući ljetos nastup Grka u grupnoj fazi na Evropskom prvenstvu lagodno predviđao potpuni debakl, otkaz Santosu i smjenu generacija. Grci su dva dana kasnije pobjedili do tada sjajne Ruse, otišli u četvrtfinale i tamo junački pali od velike Njemačke tako što su joj zabili dva komada.

U nadmudrivanju koje će uslijediti i koje je sa Grcima neminovno, nadat se da će „trojanski konj“ biti naše oružje, a sve potrebno za slavlje uspješno odrađeno. Posebno se to odnosi na dva uslova. Protiv Grka prilike za gol se teško stvaraju, a samim time one koje se stvore imperativno se moraju realizirati. Drugo i važnije, Grci greške kažnjavaju brzo i nemilosrdno, na tome baziraju svu svoju strategiju. Naš su primili gol u obje utakmice kvalifikacija protiv ekipa koje su višestruko lošije od Grčke, što nije dobar znak. Greške smanjiti na minumum preduslov je bez kojeg nema sretnog završetka.

Trebat će biti hrabar i oprezan, strpljiv i nepogrešiv, trebat će biti bolji...

 (DEPO/BLIN/em)