Piše: Vedrana RUDAN (Rudan.info)

U moje vrijeme dijete nije bilo Dragi Bog. Pred trideset i nešto godina djeca su nosila odjeću koju bi majkama posuđivale prijateljice.

Sve se promijenilo. Moja unuka je uglavnom u ljubičastim kombinacijama, ona japanska mačka bez ustiju nalazi se gotovo na svakom odjevnom predmetu.

Bile smo u Bipi, urlala je, nije me slomila. Nisam kupila rumenilo za djevojčice, sjenilo za kapke za djevojčice, ni sjajilo, ni ruž ni maskaru. Dok sam je vukla vrištala je kako ona ima pravo na šminku jer će uskoro imati godina “tli”

Danas dijete, ako nema ružičasti ogrtač na Kitty a kišobran posut prasicama koje se sve zovu Pepa, bolje da i ne izlazi iz kuće.

Priznajem, znala sam da su iz prošlogodišnje kolekcije, ipak sam u Cicibanu na sniženju kupila tenisice optočene kristalićima. Oko tristo kuna. Ovogodišnji modeli su bar stopedeset kuna skuplji.

Bile smo u Bipi, urlala je, nije me slomila. Nisam kupila rumenilo za djevojčice, sjenilo za kapke za djevojčice, ni sjajilo, ni ruž ni maskaru.

Dok sam je vukla vrištala je kako ona ima pravo na šminku jer će uskoro imati godina “tli”. Ne brinemo što još ne govori r, svi koji mogu izgovoriti l jednom će reći r.

U moje vrijeme prijateljicama i meni naša su djeca bila teret. Nikakav statusni simbol. Bile smo mlade i tako željne života. Onda smo rodile i preko noći postale mame bez muževa. Tada se nije znalo da djeci treba otac.

Kako sam ja odgajala svoju djecu? Ona bi se derala, ja bih ih opalila po guzici. Ona bi se derala, ja bih izvukla kuhaču iz ladice. Nastao bi mir ili kratkotrajno urlanje pa onda mir. Blažena vremena.

Danas… Ove sam subote sa unukom otišla u park od naše kuće udaljen stotinjak metara. Naravno da sam pazila što ću navući na djevojčicu. Crne tenisice, crne tajice, crna majica. Da bih ublažila crnilo navukla sam joj šareni šorc, na glavu stavila ljubičasti šeširić u tonu sa osnovnom bojom šorca.

Krenule smo prema našem omiljenom cilju, topu na Trsatskoj kuli. Sjela je na top, pa se spustila, zajahala top, kliznula sa topa, jedno trideset puta.

Odjednom se topu približio dječak njenih godina, pa još jedan, pa dvije djevojčice i dječak. Kad ih je ugledala uhvatila je top čvrsto za grivu i ni makac.

Roditelji, očito turisti, bijesno su me gledali, svi su u rukama držali fotoaparate.”Ova dječica bi zajahala top, mame i tate će ih snimiti i njima se sviđa top, kratko će biti na topu, kad oni odu top će opet biti samo tvoj.

U moje vrijeme prijateljicama i meni naša su djeca bila teret. Nikakav statusni simbol. Bile smo mlade i tako željne života. Onda smo rodile i preko noći postale mame bez muževa. Tada se nije znalo da djeci treba otac

Ti si dobra djevojčica i velika, već ideš u vrtić, ako siđeš sa topa kupit ću ti ježeka.” Muk. “Siđi pa ćemo otići u kafić, ja ću popiti kavu a ti bebičino…” “Ti odi u kafić, ja ću te ovdje čekati.”

“Ne smiješ biti sebična, evo, ti se malo igraj sa Pepom…” “Ti se igraj sa Pepom!” “Slušaj! Brojim do tri! Ako ne siđeš na tri dobit ćeš po guzici! Jedan, dva…, tri! Slušaj, brojim do pet, ako ne siđeš na pet, dobit ćeš po guzici. Jedan…, dva…, tri…, četiri……., pet!”

Zgrabila sam je, batrgala se poput divlje mačke. Top je zajahao mali Nijemac. Unuka se bacila na pod, mahala rukama i nogama i urlala. Svi koji su do tada u miru blaženome u kafiću ispijali kavu gledali su u nas puni strave.

“Molim te, ustani.” Urlanje, bacakanje, vrištanje. Digla sam je sa poda i udarila nekoliko puta po guzici. Pogledala me i bacila se na pod. Nije ispustila ni suzu, probadala me pogledom. Ruke i noge plesale su u zraku a oprana kosa pokrivala odbačene opuške.

Digla sam je, ovo stvarno neka ostane među nama, i opalila joj šamar. Onako kako sam to radila pred trideset i šest godina. Pogledala me zaprepašteno. Šutjela je. Suza nigdje. Na topu nikoga.

Gledale smo se. Zlostavljačica i žrtva. Žrtva i zlostavljačica.”Ne ideš na top!” “Zašto?” “Zato jer ja tako kažem!” Odvukla sam je doma. Sve je ispričala mami, tati, baki, susjedama i noniću.

“Mama”, rekla mi je kći, “u Hrvatskoj je fizičko zlostavljanje djece kažnjivo. Znam jedan slučaj kad je mama istukla dijete u kafiću, prišla joj je neka žena, izvukla iz torbe iskaznicu i rekla da kazna iznosi…”

Meni niko nije prišao, a ako mi priđe kad mi se unučica idući put prostre po asfaltu kaznu ću platiti u drečavoj trogodišnjoj naturi.

(Rudan.info, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)