Piše: Indira Kučuk-Sorguč

Volio ju je k’o Boga, tobejarrabi. I nije moglo ishajrit’. Tako kažu oni koji više i bolje od mene znaju dokle čovjek u ljubavi smije ići. Kažu: Ne smije se voljena osoba poistovjećivat’ s Bogom. Čim joj daš te osobine, bit ćeš iskušan od iste te osobe. Ona će ti biti i kadija i katil. Takva kazna strefila je mog dobrog prijatelja.
Ispovijedio mi se, jer hoće da pomogne onima sa sličnom situacijom, da ne nagrabuse k’o on. Zato i prenosim njegove riječi u originalu.

- Bili smo ludi od ljubavi. Ona i ja. Prolazili su dani, mjeseci, našoj sreći nije bilo kraja. Kada sam joj predložio da se vjenčamo, odmah je pristala. Poljubila me u kosu i rekla da sam njeno blago. Trebalo joj je vremena da ubijedi svoju gospođu mamu da ja nisam tako loš i da me ona voli. Naime, njena majka i ja nikako se nismo mogli. S visine me je gledala, mjerila, ispitivala ko sam, ko su moji, kojeg smo porijekla... Onda je počela nabrajati njihove loze, nekadašnje titule, gdje su sve ljetovali, kako ona pravi zimnicu, kako sve njihove cure u porodici heklaju, vezu, pletu, rade goblene, najbolje na svijetu kuhaju, same sebi po šnitu šiju iz Burde, imaju sve fakultete... Čini mi se da još vidim ta širom otvorena usta koja melju, drobe... Onda je došla ona famozna rečenica kako bi bilo najbolje da nađem sebi ravnu... Nisam koljenović, kao oni.

Unatoč tome, zakazali smo vjenčanje za septembar, ali smo već u maju našli stan, uredili ga po svojoj mjeri, obilazili... Naše gnijezdo gdje smo znali pobjeći i cijeli dan samo tamo biti... Nas dvoje - neispričana priča... Volio sam je k’o Boga. Sve sam dao za nju. Niko i ništa mi nije bilo preče od nje.

I sve bi bilo k’o u dobrom romantičnom filmu da nisam slučajno jednog dana s posla navratio da pogledam jesu li zatvoreni prozori, jer se spremala oluja. Lagano sam gurnuo ključ u bravu, a vrata su se, čudom, bešumno otvorila... A onda ostadoh bez daha. Na našoj ugaonoj slika k’o sa snimanja nekog hard-core pornića. Moja malena vježba na nekome čija sam stopala samo uspio vidjeti... Crne čarape, jake sportske noge... Tiho sam zatvorio vrata i naslonio se na njih. U nevjerici. U šoku... Moja ljubav je bila vrlo živahna, očito da joj je jako lijepo.

Lagano sam prišao, uvukao ruku u njenu dugu kosu i omotao je oko svoje šake. Skinuo sam je s njega, i vukao sve do ulaznih vrata. Vrištala je, molila, preklinjala... Nisam se osvrtao. Valjda čovjek zna na trenutak poludjet’. Izbacio sam je u haustor i zaključao vrata. Ni danas ne znam sigurno šta je bilo s njom. Mislim, ipak, da je pozvonila komšinici da je drugi iz zgrade ne bi vidjeli k’o od majke rođenu...

A, on... na moje još veće zaprepaštenje bio je moj najbolji prijatelj. Zajedno smo proveli cijeli život, on se nedavno oženio... Ništa mi nije bilo jasno. Ležao je onako go, rukama pokrio lice i molio da mi objasni... Sjeo sam na stolicu do njega i zamolio ga da se obuče. Brzo se obukao i počeo valjati gluposti. Kao, šatro, slučajno navratio, misleći da sam možda ja tu, našao nju samu... Znate tu priču. Ostao sam dostojanstven i samo mu rekao da ćemo sada zajedno do njegove žene da joj preda mnom sve prizna. Kumio je, molio, plakao... Bio sam nepopustljiv. Pozvao sam njegovu ženu da dođe do nas. Došla je, jer smo se godinama poznavali, zajedno izlazili, odlazili na vikendicu, na more... Tek danas mi je jasno zašto su njih dvoje znali otići u šumu po drva, pa da beru jagode, smreku... Sada znam kakvo je to bilo branje. Tada nisam znao, jer sam joj slijepo vjerovao. Njegova žena je umalo umrla kada sam joj ispričao. On je samo držao glavu dolje, gledao u pod i šutio. K’o kamen. A, šta je imao i reći?

Njegova žena je jecala. Bilo mi je žao, ali... bio sam povrijeđen i želio sam mu se osvetiti, uzvratiti istom mjerom, istim bolom... Oni su se vrlo brzo razišli.
A, moja ljubav? Danima je opsjedala moju majku samo da je primi da razgovaraju. Naravno, moja majka to nije htjela. Novi namještaj iz stana na Ciglanama poklonio sam jednoj jako siromašnoj porodici. Neka nevina djeca bar imaju udobno spavati i na čemu se grijati.

Kažu da se udala, pa razvela, i da je sada jedna oronula vremešna dama s velikim šeširom na glavi, muči studente. Puši na ćibuk, voda neko pseto po parkovima, zavodi penzionere. Čujem da je počela i slikati. Valjda da umiri nerve, ili na platno prenese bar dio svojih uspomena.

Zaobilazim njen kvart gdje živi, u širokom luku. Samo kolima prođem tuda. A, nije mi svejedno, iako su prošle mnoge godine. Nisam se oženio i mislim da neću nikad. Ova me je trauma obilježila za cijeli život. Sad znam - toliko sam je volio da sam je gušio. I kitio osobinama koje su Božije a ne ljudske. Idealizirao. U zvijezde ukivao. I platio veliku cijenu.

Šteta. A, bila je divna ljubav. Filmska.

Azra/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.