Ovo je treći film koji radim s Antom Tomićem. No to je ujedno i moj treći zadnji film. Za 'Karaulu' sam naime rekao da će to biti zadnji film koji ću ikada raditi, pa to ponovio i za 'Neka ostane među nama'. I sada je došlo vrijeme da zatvorim tu trilogiju s 'Čudom u Poskokovoj Dragi'.

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Njegov film iz 1981. godine 'Samo jednom se ljubi', upečatljiva subverzivna priča o jugoslavenkom revolucionaru zaljubljenom u balerinu, pripadnicu neprijateljskog sloja, i danas razara malim ekranima i kovitla strasti. Baš kao i drugi njegovi filmovi koji su nastajali do rata i nakon rata, bilo da su se bavili bivšom zajadničkom zemljom i raspadom zajedničkih iluzija (poput 'Karaule'), ili sukobom erosa i novca, za koje smatra da su dvije sile koje pokreću život na ovim našim prostorima (poput 'Neka ostane među nama').

Rajko Grlić naprosto spada u reditelje čiji se filmovi gledaju, osjećaju i pamte, i ostaju da žive decenijama nakon što su nastajali. Stoga novi filmski projekat na čijoj realizaciji radi posljednjih mjeseci - britkoj satiričnoj priči iz kamenitog Zagorja koja je svojevrsna ironija na skori ulazak Hrvatske u Evropsku uniju - izaziva interes javnosti i golica očekivanja i prije nego što je zaživio i jedan njegov kadar.

Gospodine Grliću, neposredni povod za ovaj intervju je novi film čije snimanje pripremate, a riječ je o vašem trećem zajedničkom projektu koji radite sa poznatim hrvatskim piscem i publicistom Antom Tomićem, ovoga puta po njegovom romanu 'Čudo u Poskokovoj Dragi' - britkom, humornom i nadasve duhovitom štivu o čovjeku iz zagorskih zabiti... A rekli ste da više nećete snimati...

Da, ovo je treći film koji radim s Antom Tomićem. No to je ujedno i moj treći zadnji film. Za 'Karaulu' sam naime rekao da će to biti zadnji film koji ću ikada raditi, pa to ponovio i za 'Neka ostane među nama'. I sada je došlo vrijeme da zatvorim tu trilogiju s 'Čudom u Poskokovoj Dragi'.

Osim što je vaša saradnja na dva prethodna filma – 'Karauli' i 'Neka ostane među nama' - polučila veliki uspjeh u Hrvatskoj, regiji, pa i šire, šta je bilo odlučujuće u odabiru Tomićevog 'Čuda' za Vaš novi igrani projekat?

Prije svega to sto su Antini likovi zaista živi ljudi od krvi i mesa koje on, bez obzira koliko im se rugao, beskonačno voli. S takvim materijalom lako se igrati i od njega mijesiti  film koji će se podosta, kao i uvijek, udaljiti od knjige. Baza je, dakle, zdrava pa se nadamo da će takav biti i film koji na tome gradimo. I druga, ne manja važna stvar, mi se, pišući scenarije zajedno gotovo već punih osam godina, jako dobro zabavljamo dok to radimo.  

Kako biste najjednostavnije i najdirektnije predstavili tu vašu 'zajedničku zabavu', odnosno  vaš novi filmski projekat?

Evo najsažetijeg mogućeg odgovora: Ovaj film posvećen je ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Zajednici Europskih naroda Hrvatska, kraj svega ostalog, donosi u miraz i poskoka, najotrovniju i najopasniju zmiju Starog kontinenta, koja živi u kamenim predjelima naše domovine. U tom kamenu, u zaseoku Poskokova Draga, od pamtivijeka, mimo zakona, u sukobu sa svim državama koje su vladale na ovim prostorima, živi i obitelj Poskok. Godine su ih prorijedile, mnogi su umrli, otišli u gradove u potrazi za nekim lakšim i manje opasnim životom. Ostao je samo stari Jozo Poskok s četiri kršna sina. Najstariji od njih, Krešimir, upravo je odlučio oženiti se. Ispraćen očevim ogorčenim negodovanjem, Krešimir odlazi u grad naći Lovorku, konobaricu s kojom je proveo jednu noć prije petnaest godina. Lovorka je, međutim, baš pred vjenčanjem za policijskog šefa Kapulicu...

Tako počinje ova romantična komedija puna avanture i smijeha. Vesela priča o sukobu starog i novog, o srazu tradicionalnog muškog svjetonazora sa svijetom žena koje znaju što žele i kako će do toga doći.

Ova filmska priča podržana je od HAVC-a sa oko 1.150.000 KM (4.200,000 kn) i trenutno se nalazi u pripremnoj fazi. Možete li nam otkriti neke detalje, glavne uloge, dio ekipe, produkcijske i koprodukcijske partnere... i kada očekujete da biste mogli započeti snimanje?

Film producira producentska kuća Drugi plan iz Zagreba, producenti Nebojša Taraba i Miodrag Sila. No, kako se ovakav film ne može praviti sam, izoliran u svojem dvorištu, uz Drugi plan tu su i koproducenti;  Propeller Film (Felix Blum) - Njemačka,  Les Films D'Antoine (Antoine Simkine) – Francuska,  Filmpartners(Gábor Kovács) – Mađarska, Depo (Jasmin Duraković) – Bosna i Hercegovina, Praha Film (Rudolf Biermann) – Češka, Delirium film (Srđan Dragojević i Biljana Prvanović) – Srbija i FAME (Mike Downey) – Engleska.  

Sada smo u fazi traženja lokacija. Pred-casting je već počeo a finalni casting će se održati u dvanaestom mjesecu. Dakle negdje koncem godine bi trebali znati tko šta igra i s kim se to igra. Samo snimanje je  predviđeno za deveti mjesec iduće godine. 

Za razliku od Vas, mnogi ovdašnji reditelji se u svojim filmovima i dalje bave ratom i raspadom nekadašnje zajedničke države, o čemu ste i Vi progovorili u svom filmu 'Karaula' – bez sentimentalnosti ali i bez mržnje, dok ste kasnije izjavili da je u toj bivšoj državi 'bilo nešto bolesno i da je zato dobro što se raspala'. Šta biste okarakterisali 'bolesnim' i kako danas gledate na ono što je nekad bila Jugoslavija, a kako na prostore koji su njenim raspadom nastali?

Da, zaista mislim da je dobro da se ta dražava raspala. Ako zbog ničeg drugog, a ono da prestane bolna kuknjava kako su svi prevareni i od onih drugih pokradeni. Sada su svi sretni, jer ih varaju i kradu njihovi vlastiti lopovi i ubojice. Ali, to da je u njoj bilo nešto bolesno, moram priznati da se ne sjećam tako izgovorene rečenice. Bolesnog naime ima u svakoj državi, pa ne vidim razlog da se to posebno naglašava za jednu a ne za drugu državu. Ja osobno i onako nisam nešto posebno sentimentalan prema državama i državnim uređenjima. Puno sam sentimentalniji prema stvarnim životima. A on se, u mom slučaju, dobrim dijelom dogodio u državi zvanoj Jugoslavija. Zato i mislim da mi elementarna prsotojnost prema vlastitom životu nalaže da se prema toj državi odnosim s dužnim poštovanjem kao prema prostoru i vremenu svoje mladosti. I još nešto. Sada, kada su se ove države nastale iz nje pokazale malo pre-male i nekako skučene za normalan život i njegovo šarenilo, mislim da je jedna od ljepših odlika te pokojne Jugoslavije bila ta što je bila velika i što se u njoj čovjek imao gdje sakriti.

Iz tog vremena nosite i uspomene na zabrane svojih filmova i svojevrsni politički odstrijel koji vas je pratio na nekim projektima, a najviše oko filma 'Samo jednom se ljubi', da bi na kraju ovaj film završio u zvaničnoj konkurenciji najprestižnijeg filmskog festivala u svijetu – Cannesu i postao jedan od najgledanijih ex-jugoslavenskih filmova svih vremena. Kako danas sve to komentirate?

Nedaće se brzo zaboravljaju i od njih ne valja praviti kredite za budućnost. A sto se 'Samo jednom se ljubi' tiče, drago mi je, i na ovim i na 'tuđim' prostorima, sretati sredovječne dame koje mi, s nekim divnim sjajem u očima, znaju tiho reći kako je to film koji njima osobno....  Da, to godi. Strašno godi kada neki film uspije preživjeti. Nista ljepše se autoru ne može dogoditi.

Koliko su eros i politika, što u vašim filmovima često srećemo kao teme, pokretači najvećih životnih priča, posebno onih filmskih?

Kažu da postoje samo dvije sile koje pokreću priče – eros i novac. A novac je, ili bolje rečeno pohlepa za njim, ono što danas određuje i politiku i one koji se s njom bave. Dakle, ako je politika ono što omeđuje, zatvara, izaziva sve moguće bolesne strasti, nešto što je krajnje ozbiljno i nemaštovito, onda je eros ono sto oslobađa, polje igre, prostor slobode. Tako se meni nekako činilo da se u sukobu ta dva elementa, pogotovo na ovim našim prostorima, događaju životi, posebno oni o kojima sam namjeravao pričati.

Da li je upravo ta sila erosa i novca 'Samo jednom se ljubi' načinila kultnim ex-jugoslavenskim filmom, koji i danas svojom snagom razara tv ekrane kada se prikazuje, ili su za to zaslužni neki drugi momenti?

Mislim da da. Da je to taj sraz koji je odredio živote naših roditelja, a njima je ta priča o rađanju i prvim znakovima raspada utopije bila i posvećena.

I Vaš posljednji film 'Neka ostane među nama' komunicira sa erosom, kao ironijska priča o tome kako je živjeti 's erosom građanski život u Zagrebu'. Neki kritičari su ga okarakterizirali i kao 'ženski film', dok ga Vi nazivate jednostavno - erotskom melodramom. U kolikoj mjeri se, ipak, slažete sa kritičarima, s obzirom da su ovaj Vaš film žene (posebno srednjih godina) savršeno razumjele, osjetile i zavoljele? Znate li zašto?

Ja zaista vjerujem da su žene jedina ozbiljna filmska publika i da za njih treba raditi filmove. Ali ponekad se dogodi i obrnuto mišljenje. Evo vam samo dio e-maila koji sam jučer primio iz Argentine od Mariane, moje bivše studentice:
“I just wanted to tell you that your film has been playing in Buenos Aires for over a month now. My mom and her husband went on Saturday and they told me that the movie theater was full and people laughed a lot. They really liked the film and the fact that it's still playing -on an independent film circuit- tells a lot about your film. Right on! My mom, of course, as a good feminist, said she felt it a little too "machista" for her taste. Hahaha... But her husband loved it! ;-) ….” (Želim samo da vam javim da se vaš film prikazuje u Buenos Airesu više od mjesec dana. Moja mama i njen muž su otišli u subotu u kino i rekli su mi da je bilo puno ljudi. Svidio im se film, a činjenica da i dalje igra – u okviru nezavisne produkcije, govori puno o vašem filmu. Moja mama, naravno, kao dobra feministkinja, rekla je da ga je doživjela kao malo previše ‘muški’ za njen ukus… Ali njenom mužu se film svidio!)

Ta vrsta 'državotvornog ćudoređa' koje ovdje povremeno pokušavaju plasirati neke desne rodoljubne snage, nisu ni pretjerano snažne a ni pretjerano rodoljubne. Jer da jesu, šta bi mogle imati protiv erosa. Ukratko mislim da je to više bio njihov pokušaj samoreklame no neka stvarna želja da uspiju u nakani da zabrane film.

Međutim, neke hrvatske udruge su ovaj film, i prije nego što je zaživio na platnu, etiketirale kao 'uvredu javnog morala i diskriminiranje žena', tražeći njegovu zabranu. Kako ste se osjećali dok ste javnosti morali objašnjavati da se ne radi 'o porniću' i ponovo se, nakon više decenija, boriti protiv zabrane svog filma? 

Ta vrsta 'državotvornog ćudoređa' koje ovdje povremeno pokušavaju plasirati neke desne rodoljubne snage, nisu ni pretjerano snažne a ni pretjerano rodoljubne. Jer da jesu, šta bi mogle imati protiv erosa. Ukratko, mislim da je to više bio njihov pokušaj samoreklame no neka stvarna želja da uspiju u nakani da zabrane film.

Jednom prilikom ste izjavili da ste se kao dijete 'građanskih ljevičara' naučili 'rugati svemu čak i kada je nož pod grlom'. Kako danas jedan umjetnik može da se bori protiv predrasuda društva, religijske patetike, vjerskih i nacionalnih iluzija..., koji dominiraju ovim prostorima i često guše sve progresivne ideje?

Boriti se pričanjem priča. Smijehom. Protiv smijeha niti jedan režim još nije našao protuoružje. Smijeh je, sve više u to vjerujem, najjače što imamo u borbi s glupošću i tiranijom bilo kojeg oblika.

Kako ocjenjujete savremenu hrvatsku kinematografiju za koju država, naspram nas u BiH, izdvaja zavidna finansijska sredstva i i te kako shvata koliko je važno ulaganje u nacionalni film? Da li bi rezultati mogli biti bolji?

Hrvatska zaista ulaže u svoju kinematografiju i mislim da joj se to i vraća. Ako moj zadnji film, da se malo samohvalimo, igra u kinima tridesetak zemalja od Japana do Brazila, ako se otvara u Francuskoj u četrnaest gradova istovremeno, a u Španiji u dvanaest.... To je fantastična propaganda jedne kulture. Tu filmu vrlo teško nešto može parirati. A da li su ovdašnji filmovi dobri ili loši? Ne znam, nije moje da sudim. Neki dan sam vidio Šmitov „Ljudožder vegetarijanac“ i moram priznati da sam bio impresioniran. To je film koji može poroditi samo zrela kinematografija. A da li bi rezultati generalno mogli biti bolji, odgovor je naravno - da. Pogotovo kada bi se netko u toj kinematografiji bavio ozbiljnim radom na scenarijima. Njihovim razvojem i strukturiranjem.

S druge strane, kako tumačite podatak da je u hrvatskim kinima, a slično je bilo i u BiH, obiteljsko-populistički film 'Larin izbor: Izgubljeni princ' izazvao pravu pomamu, koji je gledalo preko 150.000 gledalaca? Šta nam to govori o današnjoj publici i kako se jedan prekaljeni filmski reditelj odnosi prema ovakvim činjenicama?

Moram priznati da ja nemam ništa protiv toga. B i C filmovi, bez obzira koliko su ponekad kičasti i glupi, uvijek su bili zdrava baza svake kinematografije. I u bivšoj Jugoslaviji. Ti filmovi prave novac i gledaoce, održavaju dvorane, oni otvaraju polje na kome se onda, ako je puno sreće, svakih par godina dogodi neki pravi A film.

Danas živite i radite u Americi, ali se u svojim filmovima i dalje bavite fenomenima balkanskih prostora... Koliko Vas Amerika uopće filmski inspiriše i imate li želju da se kao reditelj 'okušate' u Hollywoodu? Ili Vas to ne zanima?

Imao sam tu mogućnost kao mladi režiser, nisam to učinio i nisam za tim nikada kasnije žalio. Moji osobni razlozi pravljenja filmova, ostavljenje tog malog kamena kraj puta kojim prolazim, dosta su drugačiji od onih koji vladaju u tamošnoj industriji. Ali i ta nama omražena industrija, budimo pravedni, ponekad proizvede fantastične filmove.

Nedavno je jedan poznati scenarista izjavio kako mu se čini da „Ameri finansiraju evropski art film kako bi kod publike u potpunosti ogadili evropski film“... Neki to nazivaju terorom „festivalskih gurua“ koji proganjaju „normalni bioskopski film“, te da art i filmska publika ne mogu ići zajedno. Da li je to razlog što danas na sve strane imamo art filmove, a nigdje publike, pa čak ni samih autora? Kako Vi na ovo gledate i kako ocjenjujete savremeni evropski film?

Meni se čini da u toj 'artizaciji' filma, tom ponekad tužnom silovanju trake, prste uveliko imaju kritičari, ali još više selektori filmskih festivala. Oni, poput muzejskih kustosa, upoptrebljavaju film kako bi potvrdili neku svoju tezu, iznijeli neki svoj 'koncept'. A mladi režiseri i režiserke, gladni početnog uspjeha, pokušavaju zadovoljiti tu glad, i tako u tom srazu dvaju podosta ne-filmskih ambicija, najviše gubi film. S druge strane, mislim da su mnogi mladi autori, u strahu od suda publike, od te igre koju u mračnoj dvorani treba odigrati u troje (autor-film-gledaoc), odustali i odlučili igrati na sigurno, na tzv. 'art'. A taj i takav 'art' s pravim 'art' filmom ima vrlo malo zajedničkih točaka. On je ziheraški a pravi 'art' je čin hrabrosti, kreativnosti, zaigranosti. Nije, naime, svaka loše ispričana priča odmah time i art film.

O Sarajevo Film Festivalu se naveliko piše i govori, no pojedini hrvatski filmski kritičari (Polimac, Pavičić...) u posljednje ga vrijeme kritiziraju i tvrde da je zvanični program otišao u filmsku ezoteriju i art getto. Šta Vi mislite o tim tvrdnjama? Ili ne želite da odgovarate na ovo pitanje budući da ste i sami osnivač jednog drugog regionalnog filmskog festivala, onoga u Motovunu?

Sarajevo i Motovun su kao festivali počeli kao dvije krajnosti iste igre. Zato nikada nisu, ni jednu sekundi, bili jedan drugom konkurencija. Mi smo bježali od crvenog tepiha i ozbiljnosti koliko god smo to mogli, a Sarajevo je htjelo i postalo ozbiljan festival s crvenim tepihom. Istovremeno, oni su iza sebe imali državu koja je u njih obilato ulagala, a mi smo bili vanbračno i krajnje neželjeno dijete Tuđmanovog, ali i ostalih ovdašnjih režima. Jedno vrijeme, a mislim da je to bilo vrlo mudro, Sarajevo je shvatilo da je nestankom prave Pule ostala velika rupa u regionalnoj kinematografiji i vrlo se pametno pozicioniralo u taj zrakoprazni prostor. Zadnjih su godina, koliko ja to mogu vidjeti iz daljine, odustali od toga regionalnog koncepta. Ne znam zašto je tako, ali vjerojatno za to imaju svoje 'duhovne' i 'materijalne' razloge.

(DEPO PORTAL)