Povodom 30. jula – Svjetskog dana borbe protiv trgovine ljudima – u emisiji Novi dan govorili smo o zastrašujućim posljedicama institucionalnog nemara, nedostatka kapaciteta i izostanka sistemskih rješenja za djecu koja su preživjela trgovinu ljudima, nasilje i zanemarivanje. Slučaj jedne djevojčice, žrtve trgovine ljudima, ogolio je pukotine sistema koji bi trebao štititi najranjivije. Umjesto zaštite, djeca se suočavaju s improvizacijom, neadekvatnim smještajem i dodatnim traumama, prenosi N1.

Kako smo već ranije pisali, djevojčica je navodno u prepirci s vršnjakinjom, u naletu bijesa u Sigurnoj kući za žrtve nasilja i trgovine ljudima razbila TV uređaj.

Nakon incidenta, ta Sigurna kuća (grad poznat redakciji, op.a.) je tražila odmah da se dođe po nju i odvede iz iste. Smjestili su je na posmatranje na Psihijatriju, ali je ljekar psihijatar rekao da djevojčica nije za hospitalizaciju niti bilo kakav tretman. Ipak, Sigurna kuća je odbila da je primi nazad. Po nju je došao privremeni staratelj - staratelj za posebne slučajeve iz Brčkog. Tražil su rješenje, zvali sve moguće socijalne ustanove, ali bezuspješno.

Sistem bez ustanove za zaštitu

Samir Suljagić, pomoćnik direktora Ustanove za socijalno zbrinjavanje, odgoj i obrazovanje Sarajevo, naglasio je da ne postoji specijalizirana ustanova za djecu poput ove djevojčice.

- Radi se o kompleksnom slučaju koji zahtijeva prvenstveno angažman zdravstvenog sistema. Psihijatrijske klinike mogu pružiti tretman, ali uz podršku socijalne zaštite. Trenutno se oslanjamo na improvizacije, što nije održivo. Sigurne kuće nisu opremljene da pružaju liječenje i rehabilitaciju ovakvoj djeci - navodi on.

Mirsada Bajramović iz Udruženja "Zemlja djece u BiH" ističe da ovo nije izolovan slučaj.

-U posljednjih godinu dana stalno dobijamo apele iz centara za socijalni rad koji ne znaju gdje smjestiti djecu – žrtve nasilja i trgovine ljudima – koja imaju poremećaje u ponašanju. Djeca spavaju u centrima dok ne nađemo gdje da ih pošaljemo. To ne smije zavisiti od snalažljivosti pojedinaca - ističe Bajramović.

Djevojčica iz ovog slučaja je, kaže Bajramović, smještena u neadekvatan oblik zbrinjavanja zahvaljujući zalaganju uposlenika centra koji joj je imenovan za staratelja.

Dvadeset godina bez rješenja

Mirsada Poturković iz Kantonalnog centra za socijalni rad Sarajevo ističe da se isti problemi ponavljaju decenijama.

- Centri za socijalni rad nisu krivci, ali su prepušteni sami sebi. Djecu vozimo cijele noći, molimo kolege, zovemo jedni druge da pronađemo krevet. Nema dovoljno sigurnih kuća, nema ustanova za hitne prijeme djece s kompleksnim traumama. Sistem ne postoji - navodi ona.

Dodaje da se dešava da djeca ostanu i u policijskoj stanici preko noći jer nema kamo s njima.

Dr. Nermina Kravić, neuropsihijatar iz UKC Tuzla, upozorava da ovakva djeca dolaze iz duboko traumatičnih sredina i zahtijevaju psihoterapijski tretman.

- Ako im pružimo samo hranu i krevet, bez psihološke podrške, riskiramo dodatnu retraumatizaciju. Potrebna je ustanova za visoko rizičnu djecu, s dovoljno psihologa i individualnim tretmanom. Sve je više djece s ozbiljnim poremećajima ponašanja - kaže Kravić.

Vrijeme za političku volju i odgovornost

Sumka Bučan, regionalna direktorica CARE International Balkans, zaključuje da su potrebna su sistemska rješenja, politička volja i veća uključenost društva.

- Profesionalci već znaju šta treba raditi – samo ih treba slušati. Ako marginalizirane skupine nastavimo ignorisati, ovakvi slučajevi će postajati sve češći - navodi ona.

Dok institucije odugovlače, djeca ostaju zarobljena u začaranom krugu nasilja, zanemarivanja i sistemske nebrige. Svaki dan koji prođe bez konkretnih rješenja je dan kada jedno dijete spava bez sigurnosti, podrške i dostojanstva koje zaslužuje.

(N1/DEPO PORTAL/au)