Piše: Slavo KUKIĆ

Željko Komšić, potpredsjednik SDP i član državnog predsjedništva – kojem na zadnjim izborima glas povjeri oko 340 tisuća građana FBiH – više nije član najjače bh. partije. Tako ovih dana odluči Politbiro Partije. Predsjednik je, kako i doliči, izrazio žaljenje zbog odluke njegova partijskog druga, ali mu, hvalim te Bože, nije preostalo ništa drugo nego da je primi k znanju i s Partijom krene dalje – sve dok, rekao bi jedan „partijski kadar“ nakon onog rata, u Partiji ne ostane on sam.

Iz martovskog zapleta Lagumdžija je, po ocjeni mnogih, izišao kao pobjednik. Privrženost Komšića ideji socijaldemokracije s jedne, te izražena sposobnost manipulacije njegova partijskog šefa presudili su u odluci da se ostavka povuče – i na toj su odluci Komšiću zamjerili mnogi. No, onima koji se bave analizom političke zbilje i tada je bilo jasno kako time nije prevladan i koncepcijski jaz na vrhu SDP-a.

I tako, da se ne lažemo, prvi u najjačoj stranci, poput Džugašvilija nekoć, ukloni još jednog političkog rivala. A da bi takvo finale moglo biti dalo se naslutiti još prije nekoliko mjeseci. Sredinom ožujka, prisjetimo se, potpredsjednik SDP-a podnese ostavku na sve partijske funkcije. Mnogi su se pitali – zašto? Za detaljnije objašnjenje javnost je uskraćena i danas. Spekuliralo se tada kako je razlog neslaganje s Lagumdžijinim autokratskim vođenjem stranke – da ga se o važnim političkim pitanjima i odlukama uopće ne konzultira, da za mnoge od njih, posebice one koje se tiču kadrovske politike, saznaje iz medija i tako redom.

Iz martovskog zapleta Lagumdžija je, po ocjeni mnogih, izišao kao pobjednik. Privrženost Komšića ideji socijaldemokracije s jedne, te izražena sposobnost manipulacije njegova partijskog šefa presudili su u odluci da se ostavka povuče – i na toj su odluci Komšiću zamjerili mnogi. No, onima koji se bave analizom političke zbilje i tada je bilo jasno kako time nije prevladan i koncepcijski jaz na vrhu SDP-a. Naprotiv, dobiveno primirje Lagumdžija je, posebice nakon Komšićeve najave kandidature za prvog čovjeka partije, iskoristio kako bi ga sustavno marginalizirao, a potom i zadao završni udarac s ciljem da definitivno zapečati njegovu političku karijeru.

Ali, završni udarac je, treba priznati, kod najvećeg dijela javnosti izazvao iznenađenje – ne zato što ga se nije očekivalo, nego jer je došao prije no što je itko ozbiljan mogao i pretpostaviti. Ovaj put, pak, nije bilo dvojbi u vezi s tim što je razlog Komšićeva odlaska. Jer, on ga je sam saopćio. U pitanju je, podsjetimo, sporazum kojeg Lagumdžija potpisa s Čovićem – i kojim se, da ne duljim, uništava i ono malo građanskog duha, koji je sačuvan zahvaljujući isključivo SDP-u. A sada mu je ta ista partija, kakve li ironije, zadala i posljednji udarac. I stoga su u pravu svi koji podsjećaju na sudove HNV-a kako su od dva entiteta jedino gore rješenje tri entiteta. Ma kakvi! Ima, kažu, i gore – rješenje iz sporazuma dvije najjače etničke partije, SDP-a i HDZ-a.

A da narodno ćaskanje nije bez temelja upozoravaju i najnoviji javni istupi „prvog“ u Hrvata. Naglašavajući da mu je Komšićevo ponašanje „već dulje vrijeme čudno“, Čović primjećuje kako član državnoga predsjedništva, nakon što je na tu funkciju došao „preko SDP-a i bošnjačkih glasova“, sada „vjerojatno ima zadatak oslabiti poziciju SDP-a u daljim aktivnostima“. Poruka je, koje li ironije, i više nego jasna – SDP se tome mora suprotstaviti na sve moguće načine. Ha, ha, ha – dočekasmo, eto, da je za SDP zabrinut i branitelj Hrvata od opasnosti esdepeovske asimilacije. I to, ni manje ni više, nego javno ga upozoravajući na najnoviji Komšićev zadatak – kojeg, tako ispade, ovaj dobi' od svojih nalogodavaca iz međunarodnih centara moći i zbog kojeg se već neko vrijeme „čudno ponaša“.

Nastranu Čović i njegove „umotvorine“ – „slučaj Komšić“, ozbiljno govoreći, još uvijek nije zaključen. Pri tome mislim na barem dva detalja koja bi mogla zaokupljati pažnju javnosti. Jedan se tiče sudbine samog Komšića. Može li se on, recimo, na sličan korak odlučiti i u Predsjedništvu BiH? Iako bi mu to bila nova greška, ni takvu mogućnost ne treba isključiti. Prisjetimo se, uostalom, da je promjenom vlasti prije desetak godina napustio ambasadorsku poziciju i vratio se u Sarajevo. Jer, pojašnjavao je tada, ta nova vlast ga nije ni imenovala bh. ambasadorom. Tko kaže, prema tome, da sličan korak Komšić ne može napraviti i sada? Te je činjenice, bez velike filozofije, svjestan i Čović i baš zato igra na kartu kako je, eto, Komšić na funkciju člana Predsjedništva došao „preko SDP-a“ pa bi mu, poruka je, i dobiveni mandat trebao vratiti. A onda bi tamo zasjeo onaj koji će, Bože moj, interese Hrvata znati braniti – kao što ih „veliki meštar“ – ha, ha, ha – znade braniti u svim drugim institucijama sistema.

Pitanja u vezi s Komšićem, međutim, ne završavaju samo na državnom predsjedništvu. Neka druga su, što se mene tiče, i golicavija. Znači li, recimo, napuštanje SDP-a i definitivan odlazak iz svijeta politike nakon okončanja mandata na funkciji koju obnaša? U takav razvoj događaja osobno ne vjerujem. Potpora biračkog tijela, koja za pedesetak tisuća nadmaši i onu koju mu dobi partija, obvezuje. I ne samo obvezuje – ona i motivira. Stoga sam poprilično siguran da će dojučerašnji potpredsjednik SDP-a nastaviti svoj politički život. Ostaje tek pitanje – kako? Ili još konkretnije, hoće li to za posljedicu imati novu partiju ili će se Komšić priključujući nekoj od postojećih? Drugi scenarij je, ruku na srce, vjerojatniji. Jer, nova politička partija je i velika investicija – traži milione – a Komšić ih nema, niti je realno očekivati da netko drugi za ljubav njemu odriješi kesu.

Bilo što, pak, da učini, nema dvojbi da će njegov odlazak na vlastitim plećima osjetiti i dojučerašnja mu partija. Nije sporno, naime, da će bivši potpredsjednik povući i jedan dio članova SDP-a. Još manje je sporno, potom, da će se prema njemu okrenuti i popriličan dio esdepeova biračkog tijela. Ali, ni to nije najvažnije. Jer, pad utjecaja u biračkom tijelu nije nešto s čim se u SDP-u i do sada nije računalo. Međutim, to nije i najvažnije za budućnost ove partije. Puno važnije od toga je, po mojem sudu, pitanje koji put bi SDP mogao izabrati kao put svoje budućnosti.

Razvodnjavanje socijaldemokratske ideje, naime, nije nešto što vam – istina, ne i javno – kao dio realnosti zadnjih nekoliko godina neće priznati mnogi članovi ove partije. Ali, je li to trend koji se može predvidjeti i u budućnosti? Želi li se na tu vrstu pitanja ozbiljno odgovarati, u vidu se moraju imati barem dva, i podjednako izgledna scenarija. I oba su u vezi sa sporazumom Lagumdžija-Čović. Prvi među njima – dijelom i pod utjecajem odlaska Komšića – podrazumijeva sve snažniji otpor odustajanju od temeljnih postulata ideologije socijaldemokracije i etnizaciji SDP-a. Narastanje tog otpora, pod pretpostavkom da do njega uopće dođe, može imati različite putanje – od toga da se ideološkom sunovratu okrenu leđa u županijskim, entitetskim i državnom parlamentu do pobune u članstvu koja bi svoj eho doživjela na partijskom kongresu – redovitom ili izvanrednom. U svim slučajevima, međutim, isti je rezultat – obračun s čovjekom koji je za reviziju ideje i etnizaciju partije i najodgovorniji, a puno bolje, što jes'-jes', prošli ne bi ni najodaniji mu, i reafirmacija vrijednosti koje su prirodni saveznik SDP-a.

Bilo što, pak, da učini, nema dvojbi da će njegov odlazak na vlastitim plećima osjetiti i dojučerašnja mu partija. Nije sporno, naime, da će bivši potpredsjednik povući i jedan dio članova SDP-a. Još manje je sporno, potom, da će se prema njemu okrenuti i popriličan dio esdepeova biračkog tijela. Ali, ni to nije najvažnije. Jer, pad utjecaja u biračkom tijelu nije nešto s čim se u SDP-u i do sada nije računalo. Međutim, to nije i najvažnije za budućnost ove partije. Puno važnije od toga je, po mojem sudu, pitanje koji put bi SDP mogao izabrati kao put svoje budućnosti.

Cijeni li se temeljem šutnje na posljednja dva predsjedništva SDP-a, ovaj se scenarij i u ovom momentu – mada mogućnost iznenadnih promjena ne treba isključiti – ne doima previše realnim. Bojim se, dakle, da je mogućnost drugog scenarija puno izglednija. A on, zbog unutarstranačkog oportunizma, podrazumijeva, prvo, nastavak jačanja autoritarne filozofije – zbog koje bi SDP mogao i dalje zaglibljivati u procesu svoje deintelektualizacije. Procesu, hoću reći, koji je na djelu već čitavo desetljeće. Pogledajte, uostalom, koliko je sveučilišnih profesora uz ovu partiju – a na stotine ih je, po prirodi stvari, jer u pitanju su intelektualci, vezano uz lijeve političke ideje.

Ovaj scenarij, potom, podrazumijeva i dalje razmahivanje makijavelističkih ambicija i njihovo pretpostavljanje socijaldemokratskoj ideologiji – a oni, među inim, podrazumijevaju i kontinuitet u procesu evolucije iz građanske u nacionalnu političku partiju. Što bi to značilo za BiH ne želim ni razmišljati. Što se, pak, mene tiče – ispričavam se prijateljima kojima sam, zarad ljubavi prema ideji, znao okrenuti leđa. Uz dodatak, dakako, činio sam to zbog odanosti ideji, ali i uvjerenja da su je „moji prijatelji“ izdali – i to me uvjerenje, da ne bude zabune, još uvijek nije napustilo. Ali, priznajem, pogriješio sam – odnos prema ideji je privatna stvar i osobno pravo. I, ne treba biti razlog okretanju leđa – ni najbližima, ni od najbližih.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.