Piše: Lejla Alimanović

Album Clockwise - Tihomir Hojsak Quartet,  svjedoči kojim putanjama se kreće i razvija jazz stvaralaštvo u Hrvatskoj ali i regiji. Jazz na ovim prostorima više nije 'tapkanje u tami', naprotiv kroz stvaralaštvo i izvedbu autora i muzičara osjetno je prisustvo jasne vizije, tehničke naobrazbe i modernih stremljenja.

Muzičku postavu čine:  Tihomir Hojsak – akustični kontrabas, Kolja Gjoni – bubnjevi, Vanja Kevresan – električna i akustična gitara, Vojkan Jocić – tenor i sopran saksofon, te specijalna gošća na dvije kompozicije Maja Grgić – vokal.

Sjajna ritam sekcija, na ovom albumu, osigurava stabilnu konstrukciju na kojoj se nastavljaju graditi kompozicije. Na stabilnoj ritam sekciji počivaju i momenti ozbiljne improvizacije.  Kroz čitav nosač zvuka, može se osjetiti mnoštvo profesionalnih uticaja, raznovrsnost stilova, ali i ozbiljan pristup tematici, adekvatan odabir motiva i dobro smišljene dionice. Bitno za naglasiti je da se ovdje radi o  mladim muzičarima koji su definitivno uspjeli iskomunicirati sa recipijentima. Tihomir Hojsak pokazuje izazitu muzičku zrelost koja se realizira na planu instrumentalizma, autorskog rada, ali i vođenja banda. Pokraj činjenice da je dobar muzičar, Hojsak pokazuje i oganizatorske sposobnosti (okupio je sjajnu ekipu muzičara oko sebe ). Svojevremeno, po organizatorskim sposobnotima bio je poznat Ray Brown koji je često bio organizator i producent projekata. To je veoma uspješno radio. Kao primjer mogu poslužiti neki projekti Quincyja Jonesa kojima je Brown bio producent.

Album 'Clockwise' sačinjen je iz osam kompozicija od kojih je sedam autorskih i jedan jazz standard. Kompozicija 'Clockwise' zvuči kao mehanizam sata. Dionica saksofoniste Vojkana Jocića, u ovoj kompoziciji, upućuje na kretanje kazaljki, na vrijeme koji uvijek traje i ide dalje (što se može dovesti u odnos  sa realtimeome u muzičkom smislu ). Na coveru albuma kazaljke su prikazane kao gudala, što opet slika jasan odnos kontrabasa sa ritam sekcijom (kontrabas kao instrument koji je jedan od baznih u ritam sekciji pri stvaranju groova ). 

Hojsak kaže da je napisao ovu kompoziciju sa ciljem da preslika i opiše kretanje kazaljki na satu, koje uvijek idu u istom smijeru i ka budućnosti.

Osjetno je da je ovaj album nastao u dvadeset i prvom vijeku. Bogatstvo stilova i eho proteklih stvaraoca prožima rad i ovog muzičkog sastava. Tako kompozicija Blue road odiše cool –om. Sam naziv upućuje na blue, koji se razvija u temi. Vanja Kevresan, na električnoj gitari pridodaje svojim tonom blue atmosferi, dok unis tenor saxa i sopran saxa  ( Vojkan Jocić ) doprinosi misteriji, intenzitetu teme, njenom raspoloženju a ujedno formom predstavlja jazz. Blue road, definitivno slika putovanje u svim svojim fazama: onim statičnim, ali i onim trenutcima koji teku i nagovještavaju nešto novo.

U prilog stilske raznolikosti ide i jazz standard Vernona Dukea 'Autumn in New York'. Standard je izveden u formi dueta, kao balada. Muzičari pokazuju poštovanje spram kompozicije ne narušvajući njen unaprijed 'zadati' tok. Baladnom maniru Hojsak pridonosi dugim tonovima koje ostvaruje uz pomoć gudala. Neizostavan je i Vanja Kevresan koji na akustičnoj gitari, također, proizvodi ton koji je u službi atmosfere kompozicije. Uvod u kompoziciju izvodi Vanja Kevresan. U jednoj od izvedbi ovog standarda, sa polovine prošlog vijeka, također je riječ o duetu (kontrabas i klavir),  pijanista svira uvod kompozicije. Naravno, riječ je o različitim izvedbama i aranžmanima , ali pri slušanju je neizostavno sjećanje ili reminiscencija koju ne možemo zanemariti, u smislu Hojsakova stilskog usmjerenja. Mislim da je dobro što su muzičari izveli i jedan jazz standard, jer tim putem još jednom potvrđuju da su iz 'jazz svijeta' i sigurna sam da cijela ekipa odlično svira jazz standarde. Za Tihomira Hojsaka i Maju Grgić to provjereno znam. 

Kao što smo već naveli, dubrovačka pjevačica Maja Grgić specijalni je gost u dvije kompozicije. Izvodeći fraze, prvenstveno predviđene za instrument,  svojim vokalom doprinosi dodatnom prisustvu jazz manira. Kompozicija 'What is this', također nosi mnoge moderne elemente. Saksofon i vokal unisono izvode temu, dok je ostatak sekcije u službi pratnje. Tako, simultano sa  solom tenor saksofona, čujemo i kompleksnu pratnju na gitari koja, također, graniči sa solom. Kompozicija Virnius, Vanje Kevresana,  čiji je naziv nastao od dječije 'izvedenice' riječi virus ovdje nam nudi sjajan dijalog između tenor saxa i kontrabasa. U nastavku kompozicije imamo priliku čuti i veoma zanimljivu boju  na Kevresanovom solu koji je izveden na električnoj gitari.

Na cjelokupnom albumu osjeti se Hojsakova ideja, vizija koju je u dobroj mjeri uspio prenjeti i na svoje kolege. Hojsakova višestruka suradnja sa bubnjarem (Kolja Gjoni) i saksofonistom (Vojkan Jocić), osjetna je pri slušanju kompozicija. Naime, čuje se sličan način razmišljanja navedenih muzičara.  Ritam sekcija realizira jazz sa primjesama savremenih muzičkih pravaca, čak i soul –a ( u instrumentalnom smislu ). U izvedbama se može čuti i istraživanje aditivnog ritma. I pokraj toga što se na albumu nazire stilska raznolikost, od prve do zadnje kompozicije postoji tok, jedna estetika, dominantno raspoloženje putem kojeg nosač zvuka Clockwise  možemo promatrati kao cjelinu.

Pravi jazz muzičari, što se može reći i za Tihomira Hojsaka, svojom svirkom ukazuju na tok razvijanja i stremljenja savremene muzike. Najznačajnije je to što ukazuje na zajedničke elemente između apsolutne muzike i jazz izražaja. Duke Ellington, pred kraj života, odbio je upotrebu termina jazz jer, po njemu, taj pojam sadrži veliku raznolikost značenja od kojih su neka kontradiktorna, paradoksalna i suprotna jedna od drugih. Za Ellingtona, jazz je nepotpuni naziv za vrstu stvaralaštva i svrhovitog postojanja koje se ne može obuhvatiti jednom rječju. U tom kontekstu možemo čitati i rečenicu našeg savremenika, trubača Nicolasa Paytona, koji za sebe kaže da je postmoderni muzičar iz New Orleansa. Hibiridne intencije jazz stvaralaštva ukazuju na ogledanje muzičkih žanrova, neiscrpnost izvora, dijalog  i konstantnu evoluciju. Jedan od od mnogih parametara je i spoj afričkog ritma i europske harmonije. Jazz stvaralašvo, svojim konstantnim razvojem, stiglo je do tačke kada se može nazvati (iz ovog vremenskog okvira) vrhuncem apsolutne ili seriozne muzike. Hojsakova kombinacija tehnike, izgrađenog tona i senzibiliteta koji je u stanju anticipirati blue, daju obećanje da će se na ovim prostorima dogoditi mnoge značajne pojave u svijetu jazz stvaralašva. 

(DEPO PORTAL, BL!N MAGAZIN/md)