Da li je vijest da Breivik želi da se pojavi u sudnici isključivo u Lacoste džemperu zaista vijest koju treba objaviti? Da li zaista porodice ubijenih u masakru koji je počinio Breivik trebaju da se spaljuju ispred sudnice u znak protesta. Da li zaista sudija koji kaže da Breivik zaslužuje smrtnu kaznu treba da se isključi iz procesa suđenja? Da li nas zaista treba da zanima zdravstveni bilten Mladića i Šešelja? Da li je zaista sve ovo bitnije od svega što su ti ljudi uradili?

Javno suđenje - show osmišljen početkom 21. stolječa!

Posljednjih par mjeseci uveo sam praksu šturog čitanja članaka na news portalima, a često samo naslova koji se procesuiraju u mom RSS pregledniku. TV ozbiljno ne gledam već 6 godina - od kada sam kupio svoj prvi LCD TV naučio sam da cijenim vrijeme za entertainment, kao i novac kada sam ga prvi put zaradio.

Sinoć baš o tome razgovaram sa prijateljem preko Skype-a, koji čita iste te vijesti u Zagrebu kao i ja u Sarajevu.

"Počelo suđenje Ratku Mladiću", "Čovjek se spalio ispred suda u znak protesta suđenja Breiviku", "Fatmir Alispahić, bi doktorirao", "Facebook izašao na Berzu", "Evropa se raspada ekonomski i duhovno" i tako dalje i tako bliže. Skenirajući tako nove-stare vijesti, shvatam da zapravo vijest nije priča sa svojom radnjom već suptilna kapitalistička poruka sa besprijekornim bullshitom koja nam se servira kao post-paid obrok, koji varimo dokle god nas zabavlja i stvara osjećaj zadovoljstva i sitosti.

Šta je moderno suđenje svjetskog značaja? Poslije Drugog svjetskog rata uspostavljen je nirnberški sud gdje se kratko i jasno osudio fašizam. A da li je za to bio potreban vojni poraz jedne strane da se pravda zadovolji? Historija piše da je trebao. No, fašizmu nije presuđeno, ni 50 godina poslije,a ni 70 godina poslije; razlog je vjerovatno što nema pobjednika u novim fašističkim pohodima.

Jučer je počelo suđenje Ratku Mladiću, Karadžiću se već sudi, Šešelj svoju predstavu u devet činova možda skoro i okonča, a donedavno nas je i Milošević zabavljao. Breivikov show možemo pratiti na sedmičnoj bazi.

Da li iko od nas uviđa koliko ponižavajuće, bolno i sramno se omalovažavaju žrtve u vijestima koje dobijamo? Suštinu sudskog procesa za najstrašnije zločine, koje čovjek ne može zamisliti dok ih ne doživi, zamijenili su "simpatični" zahtjevi idiota kako bi zapravo oni željeli da se pojavljuju u sudnici u dizajniranim ratnim uniformama i crvenim Lacoste vestama.

Da li je vijest da Breivik želi da se pojavi u sudnici isključivo u Lacoste džemperu zaista vijest koju treba objaviti? Da li zaista porodice ubijenih u masakru koji je počinio Breivik trebaju da se spaljuju ispred sudnice u znak protesta. Da li zaista sudija koji kaže da Breivik zaslužuje smrtnu kaznu treba da se isključi iz procesa suđenja? Da li nas zaista treba da zanima zdravstveni bilten Mladića i Šešelja? Da li je zaista sve ovo bitnije od svega što su ti ljudi uradili?

Na ova pitanja nemam odgovor, vjerovatno ni stari Rimljani ga nisu imali, koji su ovakve zločine kažnjavali brisanjem iz sjećanja - tj. zaboravom.

Ako se sjetimo poznatog musicala "Chicago", onda smo naučili da je vijest bitnija od suštine zbog koje je nastala i da će trajati dotle dok nas zabavlja.

Kenan Milić