Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Studentsko pozorište je obilježilo 35 godina rada, tim povodom su upriličene brojne svečanosti, kako gledate na taj jubilej, te šta on za Vas znači?

Povodom 35 godina Studentskog pozorišta, otkrivena je ploča na Elektrotehničkom fakultetu ispred čuvene učionice 14, u kojoj je 19. februara 1977. održana audicija za prijem prvih članova, podijeljene su mnoge nagrade i povelje, a nedavno je ustanovljena i nagrada “Zlatni indeks”, za pojedince koji doprinose razvoju Studentskog pozorišta.

Ovaj jubilej je posebno značajan za sve koji djeluju unutar Studentskog pozorišta, jer počinje da okuplja sve generacije od osnivača i prvih reditelja Studentskog pozorišta, do nedavno primljenih članova kojima je ovo prvo iskustvo na “daskama koje život znače”. Takođe, ovo je potvrda da je Studentsko pozorište svojim drugačijim mehanizmima rada i stvaranja uspjelo da opstane i afirmiše, kako sebe kao kulturnu ustanovu, tako i mnoge glumce, reditelje, dramaturge i ostale kulturne djelatnike koji danas “nose” repertoare Nacionalnog teatra.

Uprkos višedecenijskom uspješnom radu i skoro deset premijera godišnje Studentsko pozoriše danas radi u jako neuslovnim prostorijama, čak koristite scene drugih pozorišta. Kako gledate na tu vrstu nemara spram jedne tako značajne kulturne institucije?

Uslovi koje imamo jesu katastrofalni, pripreme predstava u hladnom i vlažnom podrumu, u kojem je tek nedavno uvedena samo struja, često stvaraju zdravstvene probleme članovima Studentskog pozorišta, koji ipak istraju i daju maksimum od sebe na sceni, zbog čega se za svaku predstavu traži karta više.

Publiku ne zanimaju naši uslovi i okolnosti, te se s toga moramo ponašati kao da imamo najsavršenije pozorište na svijetu i iz tog, takvog prostora, izvući najbolje za projekte koje spremamo, kako bi izgledalo da je sve baš tako trebalo da bude i da idealnijeg prostora za takve predstave nema.

To što smo u sopstvenom gradu gosti i što nekoliko mjeseci, kada je na našoj sceni nemoguće održavati predstave, igramo u drugim pozorištima i kulturnim ustanovama, jeste sramota, ali ne naša.

Studentsko pozorište je svojim radom i repertoarom pokazalo da će istrajati uprkos svim teškoćama koje mu se svakodnevno nalaze na putu.

Uprkos svim problemima protekli mjesec ste dobili aprilsku nagradu grada Banjaluke. Kako gledate na taj paradoks da vas grad nagrađuje, a da se ništa nije uradilo na rješavanju vaših problema?

Pozorište je opstajalo i u mnogo gorim uslovima i kada ništa nije funkcionisalo, ono je imalo svoju publiku. Ovaj put Grad je prepoznao naš trud i dodijelio nam nagradu, koja je, nadamo se, samo početak podrške koja je potrebna da bi Studentsko pozorište jednoga dana imalo uslove kakve zaslužuje. Za potpunu obnovu potrebna su velika finansijska sredstva, a bilo kakva parcijalna sanacija ne bi imala smisla, jer se time ne bi riješili problemi od krucijalne važnosti, kao što su vlaga, mokri čvor kojeg nema, niska temperatura i određena zavisnost od drugih kuća, koje nam, u toku svoje pozorišne pauze „izađu u susret“ sa pozajmljivanjem opreme potrebne za veće projekte koje realizujemo.

U razgovoru prilikom pripremanja intervjuua ste nam rekli da se, uprkos svim poteškoćama, radi na obnavljanju prostorija Studentskog pozorišta, te ste pomenuli da idejno rješenje za obnovu radi Maja Đilas. Možete li nam nešto više reći o tom projektu, te kad se očekuje njegova realizacija?

Projekat će obuhvatati kompletno rješenje za potpunu obnovu Studentskog pozorišta, počevši od instalacija, izolacija, rasporeda stolica koji bi bio najfunkcionalniji za sve vrste predstava i postavki za iste, koje Studentsko pozorište ima na repertoaru.

Cilj projekta je, osim obnove, pronaći idealnu vizuru publike i maksimalno iskoristiti malu kvadraturu prostora u podrumu u Gospodskoj ulici.

Izrada projekta je u završnoj fazi, a prezentacija kompletne studije i makete bi trebalo da se desi krajem ljeta, kada bismo nadležne organe i širu javnost upoznali sa problemima, ponudili rješenje i započeli kampanju za prikupljanje sredstava za obnovu Banjalučkog studentskog pozorišta.

Na čemu Studentsko pozorište trenutno radi, te šta gledaoci mogu očekivati u nadolazećoj ljetnjoj sezoni?

Studentsko pozorište je od marta, kada je počela 36. sezona, imalo već dvije premijere, monokomediju „Ja kao gola“, autorski rad apsolventkinje glume na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, te porodičnu dramu „Duga je noć“, po tekstu Teodore Knežević, u režiji prvog banjalučkog diplomiranog reditelja, Aleksandra Pejakovića, koja je okupila sve generacije Studentskog pozorišta.

U narednom periodu, očekuje nas još nekoliko premijera, monodrama i monokomedija - ispitnih predstava apsolvenata glume, veliki projekat u kojem će biti uključeni svi članovi Studentskog pozorišta, a na ljeto, kao i svako do sad, mjuzikl na matičnoj sceni, u Gospodskoj ulici.

Možete li nam nešto više reći o komadima koji se postavljaju na scenu Studentskog pozorišta, koliko se prostora daje novim tekstovima, tačnije koliko se na scenu postavlja komada još neafirmisanjih autora?

Studentsko pozorište između ostalog, služi i za afirmisanje mladih umjetnika, kako glumaca, reditelja, tako i pisaca i dramaturga.

Većina autora tekstova koji se postavljaju su mladi ljudi koji tek traže svoj prostor za izražaj, bilo da su u pitanju drame u užem smislu, komedije ili neki drugi žanrovi.

Pored toga, svake godine je otvoren konkurs za slanje tekstova, od kojih pobjednički dožive svoje postavljanje na scenu.

Koliko danas Studentsko pozorište broji članova, te koliko je uopšte interesovanje mladih ljudi za pozorišnu kulturu?

Članova Studentskog pozorišta koji su prošli redovan upis putem audicije, koja se održava svake godine u decembru, zajedno sa studentima glume, režije, dramaturgije, montaže, produkcije, kao i profesionalnim glumcima ima preko 80.

Posljednjih godina, interesovanje za kulturu generalno, pa i za pozorišnu kulturu raste, tako da uprkos nedostatku finansijskih sredstava, naredne generacije će svojim entuzijazmom, kreativnošću, sposobnostima i dobrom saradnjom sačuvati i poboljšati kulturnu klimu, kako našeg pozorišta, našeg grada, tako i cijele regije.

Koliko često imate gostovanja u drugim gradovima, te kakva vam je saradnja sa pozorištima iz drugih gradova?

Gostujemo koliko nam finansijske mogućnosti dozvoljavaju, uglavnom po gradovima Republike Srpske i Srbije, a jedan od projekata na kojem se trenutno radi, bi mogao doživjeti i svoju evropsku premijeru. Saradnja sa drugim pozorištima je odlična, trenutno se održavaju probe za predstavu koja je koprodukcijski projekat Studentskog pozorišta i Mostarskog teatra mladih, a režira je Sead Đulić.

Možete li nam reći da li se po Vašem mišljenju danas u gradu Banjaluci dovoljno pažnje poklanja kulturi, te šta je to što bi trebalo mijenjati i šta nedostaje kulturnom životu Banjaluke?

Danas se svašta naziva kulturom i svakakvi ljudi kulturnima, tako da je veoma teško odgovoriti na to pitanje. Ona kultura koja je produktivna i koja ima smisla, zaslužuje mnogo veću pažnju, kako od onih koji su njeni konzumenti, tako i od onih koji je stvaraju. Kultura u Banjaluci je „ranjena“ nekulturom koja dominira i tako „ranjena“, može samo da leži i nada se brzom ozdravljenju. Sposobni ljudi koji imaju kreativne i zdrave vizije treba da se ujedine i zajedno stvaraju novu kulturnu klimu, koja će, tako jaka, lakše doći do izražaja u nekulturi i mraku koji je zavladao. Kulturni život Banjaluke gotovo da ne postoji, negdje je stao i kasni za ostalim glavnim gradovima, Banjaluka trenutno prolazi kroz fazu eksperimenata i pokušaja, iz kojih će se izroditi i iskristalisati ono što najviše odgovara mentalitetu koji trenutno dominira. Uzimajući u obzir kapacitete koje imamo i svijest koja nije uništena, nego uspavana, optimista sam po pitanju eventualog preporoda kulture i kulturnog života Banjaluke.

Uopšte gledano čini nam se da je stanje u pozorišnoj umjetnosti prilično loše, prije svega primjetno je odsustvo pozorišne kulture, tačnije kulture posjećivanja pozorišta. Na koji način se po Vašem mišljenju takvo stanje može promijeniti?

Postoje razni načini motivisanja publike da dolazi u pozorište, ali to ne može da „hoda“ dugo, ukoliko predstave nisu interesantne i namijenjene publici koja dolazi.

Dugo se igra istih 200-tinjak tekstova, koji su već odavno prevaziđeni, a osvježava ih modernija scenografija ili režijska sloboda. U Banjaluci nema predstave koja je na repertoaru 20 ili 30 godina, niti je nekoj ustanovi u cilju da predstava ima toliki vijek. Pored toga, javnost tek sad, zahvaljujući društvenim mrežama i većem interesu medija, postaje upućena sa repertoarom i pozorišnim životom na ovim prostorima.

Misterija pozorišta treba da se sačuva, ali ne u segmentu dostupnosti informacija za publiku. Banjalučka publika je pretežno stidljiva i pored tih nekoliko hiljada stanovnika koji redovno posjećuju pozorište, rijetko ko će i priznati da ima želju da pogleda neku predstavu. Beograd i veći gradovi imaju tu sreću ili nesreću da u pozorište dolaze radi glumaca, a ne radi predstave. Mi, pored sjajnog ansambla koji imamo, ne možemo da se pohvalimo glumcem koji se negdje proslavio do te mjere da ga prepoznaju na ulici ili zbog njega traže kartu više. Iz tog razloga, treba da se prave predstave koje će zbog dobrog teksta, dobre režije, dobro glumački iznijeti i stvarnim kvalitetom privući publiku. Žalosno je da je najizvođenija predstava našeg Narodnog pozorišta ona koju „nosi“ beogradska glumica Svjetlana Bojković.

Glumce treba čuvati i cijeniti, a ne trošiti na predstave koje su njima u domenu psihofizičke gimnastike, koja može biti interesantna samo niskointelektualnoj publici. Time se potcjenjuju i oni i njihov rad, a i publika koja bi možda pogledala nešto kvalitetno.

Možete li za naše čitaoce definisati šta za Vas predstavljaju pozorište i gluma?

U ovozemaljskom životu, mnoge stvari koje bismo ponekad poželjeli da uradimo, bile bi osuđene ili neprihvaćene od strane društva. Pozorište je mjesto u kojem grijeh nije grijeh, nasilje nije nasilje, ubistvo nije ubistvo, nego glumom koja predstavlja igru, postaje umjetnost. Gluma je pokušaj uvjeravanja u nešto što je toliko lažno, da ako se dobro odigra, postaje jedina istina.

Šta bi ste poručili mladim ljudima koji se žele baviti pozorištem? Šta je to što im treba biti zvijezda vodilja da istraju na svom putu?

Bavljenje pozorištem je širok pojam. Biti uz pozorište ili u pozorištu i živjeti s njim je nešto drugo. To nije nikakvo čudo, do kojeg se teško dolazi, to ima svako od nas u sebi i samo je pitanje volje i vremena, kada će se to upaliti. Niko ko je htio biti blizu pozorišta, nije od njega odbačen. Jedini način da se istraje je bezuslovna ljubav kojom danonoćno, hranimo, njegujemo i produbljujemo naš odnos sa pozorištem, koje može bez svega, osim bez ljubavi.

Možete li nam reći koji su Vaši pozorišni uzori, te da li biste mogli definisati ono što je vaša, bilo glumačka, bilo uopšte pozorišna poetika?

Cijenim mnoge glumce kako sa našeg područja, tako i šire, poistovjećujem svoj senzibilitet sa njihovima, ali nemam uzore u tom smislu da želim da imam karijeru kao neko, niti smatram da je to pravi način izgrađivanja sebe kao umjetnika. Citirala bih Stanislavskog kada kaže da „Umjetnost treba voljeti u sebi, a ne sebe u umjetnosti“.

BL!N MAGAZIN