Razgovarala: Dina GANIBEGOVIĆ

U zvaničnu selekciju 65. filmskog festivala Cannes uvršten je i film "Djeca" bh. rediteljke Aide Begić, koji će biti prikazan u sklopu programa "Un Certain Regard".

Aida Begić je već dva svoja filma premijerno prikazala u Cannesu – kratki igrani film "Prvo smrtno iskustvo" u zvaničnoj selekciji Cinefondation, 2001. godine i debitantski dugometražni igrani film "Snijeg" koji je u programu "Sedmica kritike" osvojio Grand Prix 2008. godine.

Sa režiserkom smo porazgovarali o filmu, o izboru glumaca, o festivalskim nagradama, ali i o stanju u bh. kinematografiji i kulturi uopšte.

Vaš igrani film "Djeca" uvršten je u službenu selekciju "Un Certain Regard" ovogodišnjeg filmskog festivala u Cannesu. Kakav je osjećaj ponovo imati premijeru filma na ovako prestižnom svjetskom festivalu?

Divan je osjećaj zaista. U suštini, svaki se film radi po nekoliko godina. Snijeg smo radili pet godina, ovaj smo radili četiri godine i onda u tom nekom procesu nije zdravo razmišljati o tome "bit ćemo u Cannesu, dobit ćemo Oskara" ili "propast ćemo", nego se fokusiraš da taj materijal što bolje i ozbiljnije napraviš. Kad se već počne nazirati kraj tom procesu, onda se počenš pitati "šta sad". I to je jedna od najvećih kriza za svakog reditelja. Počneš se pitati da li će taj film neko uopšte htjeti. Da li će taj film ikad ugledati svjetlo dana. I onda kad se ovako kratko nakon završetka rada na filmu dogodi da imate potvrdu gdje će biti premijera, i još kad je ta premijera u Cannesu, onda je stvarno osjećaj divan. To je jedno veliko olakšanje i na neki način kruna svog tog rada i truda, i stvarno je lijepo.

Kratki igrani film "Prvo smrtno iskustvo" 2001. godine i debitantski dugometražni igrani film "Snijeg" koji je u programu "Tjedan kritike" osvojio je Grand Prix 2008. godine također su prikazani u Cannesu. Koliko su prethodne festivalske nagrade, na neki način, dobar adut za svaki naredni poziv na festivale i narednu nagradu? Nadate li se i ovog puta nagradi?

Željela sam ispričati priču o dvoje mladih ljudi koji su izgubili roditelje u ratu i koji su, ne svojom krivicom, postali trajno obilježeni ratnim okolnostima i da su u današnjem svijetu u kojem živimo oni ostali prepušteni sami sebi. U jednom društvu koje je izgubilo svoje kompase, i etički, i u svakom pogledu, ne znam da li se ikad zapitamo kakav mi svijet ostavljamo našoj djeci. Mislim da je velika odgovornost na nama i da smo u velikoj mjeri zapostavili uopšte to pitanje, kao i odgovor na to pitanje. To je jedna stvar koja me jako boli i privatno i profesionalno i zaista sam imala potrebu da o takvom jednom fenomenu napravim film.

Mislim da su nagrade i dobar festivalski život filma sigurno velika olakšica. Posebno kad počnete razvijati sljedeći projekt. Onda već imate dobar CV i svi fondovi će vam lakše izaći u susret jer ste se na neki način već potvrdili kao autor. Međutim, garancija za ulazak na tako jedan veliki festival je samo dobar film. To je potvrđeno i dokazano i to su jednostavno strukture koje funkcionišu po tom pricipu. Bez obzira na ne znam kakve nagrade, ako vaš sljedeći film nije dovoljno dobar, on se neće kandidovati za neki veliki festival. To je možda s jedne strane i surovo u ovom poslu jer nikad niste završili karijeru i uvijek se očekuje šta ćete sljedeće napraviti. Svake godine se napravi stotine genijalnih filmova i vi brzo padate u zaborav. S te strane je to surovo i teško, a s druge je dobro jer vas tjera da budete u rediteljskoj kondiciji, da ne uzimate stvari zdravo za gotovo i da shvatite vrlo brzo da svaki projekt krećete od nule. Nosiš sa sobom svoje rediteljsko iskustvo, ali sve ostalo je zapravo novi početak.

Film "Djeca" govori o dvoje ratne siročadi koji žive u Sarajevu. Možete li nam u kratkim crtama predstaviti svoj novi film?

Meni je jako zanimljiva generacija djece koja su bila ili jako mala kad je rat počeo, ili su se rodili u ratu. Čak sam radila i neke dokumentarne materijale o toj temi. Krenula sam istraživati taj sloj društva, ponukana povećanim nasiljem među tom generacijom. Radeći istraživanje, shvatila sam da se tu najbolje oslikava jedna vrlo teška i nepravedna pozicija onih koji su zaslužili da budu na vrhu ljestvice u društvu, a ustvari su pali na njeno dno. Željela sam ispričati priču o dvoje mladih ljudi koji su izgubili roditelje u ratu i koji su, ne svojom krivicom, postali trajno obilježeni ratnim okolnostima i da su u današnjem svijetu u kojem živimo oni ostali prepušteni sami sebi. U jednom društvu koje je izgubilo svoje kompase, i etički, i u svakom pogledu, ne znam da li se ikad zapitamo kakav mi svijet ostavljamo našoj djeci. Mislim da je velika odgovornost na nama i da smo u velikoj mjeri zapostavili uopšte to pitanje, kao i odgovor na to pitanje. To je jedna stvar koja me jako boli i privatno i profesionalno i zaista sam imala potrebu da o takvom jednom fenomenu napravim film.

Interesantno je da glavnu ulogu u filmu "Djeca" igra mlada trebinjska glumica Marija Pikić. Zašto ste izabrali baš nju i koje kvalitete ona ima u odnosu na mlade sarajevske glumice? Jeste li imali nekih prigovora od strane kolega ili javnosti na izbor glumice iz Trebinja?

Kasting direktorica Tinka Grahić i ja smo godinu dana prije početka snimanja filma počeli tražiti glavne glumce. Dakle, trebala nam je djevojka koja je trebala da igra Rahimu i dječak koji igra njenog brata Nedima. Uvijek radim kasting na regionalnom nivou, a ovaj put smo pozivali čak i neglumce da nam se pridruže. Imali samo veliki odaziv. Za mušku ulogu smo morali ići po školama i pogledali smo preko hiljadu djece jer smo znali da moramo naći nekoga ko nije glumac, nego je dijete. Marija je došla na audiciju, i u trenutku kad je sjela i progovorila dvije rečenice, svima nam je bilo jasno da je to ta osoba i da je idealna za ulogu Rahime. Tek kasnije sam u razgovoru saznala ko je ona i šta je, jer meni za kasting biografija i CV glumca nisu toliko bitni, koliko mi je bitan odnos između mene i glumca i da osjetim kako glumac reaguje na indikaciju. Također mi je vrlo važno kakva je glumac osoba, da li ja s tom osobom mogu provesti narednih 10 mjeseci vrlo teškog grada, ozbiljnog i odgovornog, i kome ja, ustvari, mogu povjeriti tu odgovornost.

Marija je došla na audiciju, i u trenutku kad je sjela i progovorila dvije rečenice, svima nam je bilo jasno da je to ta osoba i da je idealna za ulogu Rahime. Tek kasnije sam u razgovoru saznala ko je ona i šta je jer meni za kasting biografija i CV glumca nisu toliko bitni, koliko mi je bitan odnos između mene i glumca i da osjetim kako glumac reaguje na indikaciju. Također mi je vrlo važno kakva je glumac osoba, da li ja s tom osobom mogu provesti narednih 10 mjeseci vrlo teškog grada, ozbiljnog i odgovornog, i kome ja ustvari mogu povjeriti tu odgovornost. Naravno, to ne znači da neki glumci i glumice koji su iz Sarajeva, Tuzle, Beograda, Zagreba... nisu dobre, nego je Marija za ovu ulogu bila idealna.

Naravno, to ne znači da neki glumci i glumice koji su iz Sarajeva, Tuzle, Beograda, Zagreba... nisu dobre, nego je Marija za ovu ulogu bila idealna. Mislim da u ovom poslu i poslu inače moji kriteriji nisu ni regionalni, ni nacionalni, ni vjerski. Moji kriteriji su kvalitet. Uvijek se trudim da oko sebe okupim ljude i saradnike koji najbolje mogu uraditi posao koji ću im povjeriti. Tu me zaista ne interesuju čak ni neka njihova ideološka opredjeljenja, osim fašista, s kojim ne bi radila ni u kom slučaju. A sve ostalo se tiče isključivo profesionalnih kriterija. Ono što je meni zanimljivo je da je to jedna od rijetkih ako ne i prva saradnja između Republike Srpske sa Federacijom BiH, jer je to maltene presedan. Ja sam vrlo sretna zbog toga. Nije bilo cilj i nije bila namjera, ali sam sretna i ponosna što se napravio ozbiljan link između glumice i RS-a i mene. Marija i ja smo morali proći mnogo razgovora i morali smo se upoznati jer mi sa RS-om, nažalost, nemamo suštinske veze, jer je politički koncept da ih nema, ali se na ovako nekom individualnom planu događa da se ljudi povezuju. Mislim da je suština da se ljudi upoznaju u ovoj zemlji. Ono što će spriječiti da ova sredina postane gora nego što je sada je to da se djeca više druže i upoznaju. Ovaj rat je počeo iz ljubavi i divnih komšijskih odnosa, pa je bio ovako krvav. Kad sam shvatila da se djeca i mladi od 13, 15 ili 20 godina nisu nikad sreli i upoznali nekog druge nacije, onda sam se prepala. Zapitala sam se šta bi se desilo da njima danas neko kaže "idemo ratovati". Pitala sam se da li bi njima bilo mnogo lakše nego što je bilo nama, tj. ovim starijim generacijama. U tom smislu je zaista poražavajuće da mi nemamo komunikaciju i ja se iskreno nadam da će umjetnost i kultura pomoći u tome da se razbiju neke barijere i zidovi jer mislim da je jedini put koji će nam omogućiti da sretnije živimo je da se bolje upoznamo i da shvatimo da se ne mrzimo.

Smatrate li da je filmska industrija, odnosno općenito kultura, jedan od rijetkih sektora u BiH u kojem nema nacionalnog/entitetskog ključa ili on bar nije dominantan, te bi kao takav mogao da posluži kao častan primjer kvalitetne saradnje i zajedničkog stvaranja?

Mi smo u filmu nekako oduvijek lijepo sarađivali sa Hrvatskom i Srbijom. Ja se sa svojim kolegama rediteljima iz regiona uvijek konsultujem i oko podjele uloga i pitam ih za neke savjete. Uvijek razgovaramo i nikad se nisu razbile te veze. Međutim, s RS-om je drugačija situacija. Nije baš čest slučaj da na tom prostoru imamo veliku gledanost naših filmova. Čini se kao da su Sarajevo i Beograd više povezani nego Sarajevo i Banja Luka, što je čisti apsurd i to se treba promijeniti, ali ne tako što ćemo prekinuti saradnju sa Beogradom, nego tako što ćemo uspostaviti saradnju sa Banjom Lukom.

Ovih dana aktuelan je duel na relaciji Udruženje filmskih radnika - Ministarstvo kulture i sporta FBiH... Koliko ste, kao filmski radnik i njegov član, zadovoljni radom Udruženja filmskih radnika i smatrate li da čini sve što je u njegovoj moći na zaštiti i promociji filmske djelatnosti u BiH?

Mislim da je suština da se ljudi upoznaju u ovoj zemlji. Ono što će spriječiti da ova sredina postane gora nego što je sada je to da se djeca više druže i upoznaju. Ovaj rat je počeo iz ljubavi i divnih komšijskih odnosa, pa je bio ovako krvav. Kad sam shvatila da se djeca i mladi od 13, 15 ili 20 godina nisu nikad sreli i upoznali nekog druge nacije, onda sam se prepala. Zapitala sam se šta bi se desilo da njima danas neko kaže "idemo ratovati". Pitala sam se da li bi njima bilo mnogo lakše nego što je bilo nama, tj. ovim starijim generacijama.

Atmosfera i odnosi među ljudima ovdje općenito su zastrašujuće loši. Mi smo tako mala sredina sa jako lošom komunikacijom. Jedan od ključnih razloga za to je činjenica da vlada besparica. To je ono što ljude razjedinjuje. Mi da imamo fond koji ima budžet od 10 miliona, mislim da bismo svi bili u divnim relacijama i da se nikad ne bi dogodilo da, ni filmski radnici, pa ni bilo koji drugi radnici, imaju nešto jedni protiv drugih. Ali kad se vi borite u tako jednom malom budžetu koji iznosi koliko iznosi budžet za jedan prosječan evropski film, onda je sasvim logično da su odnosi među ljudima zategnuti jer se ljudi bore da prežive i praktično se u jednom momentu počnu boriti jedni protiv drugih, umjesto da rade jedni sa drugima i jedni za druge.

Udruženje je tek odnedavno počelo da pravi jednu zajedničku strategiju i mislim da se u tom smislu napravilo mnogo koraka naprijed u odnosu na situaciju kakva je vladala prije pet ili deset godina. Shvatili smo da jedino zajedno možemo nešto napraviti i da jedino svi zajedno možemo pokušati objasniti ljudima koji odlučuju o tome koliko će se sredstava uložiti u kinematografiju, da im pokušamo približiti koliko ta grana industrije i umjetnosti vrijedi i koliko je važna za ovu zemlju. Tako da mi se čini da sad nekako zajedno nastupamo i da imamo zajedničke interese, a to je prije svega da se poveća budžet filmskog fonda, da taj fond ne propadne i da se ne dogodi da ovaj period u našoj zemlji bude zapamćen po tome što će biti uništena još jedna grana kulture, a to je film.

Također, ovih dana se salve pritužbi slivaju na račun resornih ministarstava koja, iako bi trebala, ne izdvajaju novac za finansiranje bh. filmova. Kako Vi ocjenjujete rad ministarstva kulture, kantonalnog i federalnog?

Moramo napraviti prostor mladim ljudima, ljudima koji debitiraju, ljudima koji nemaju nagrade po svjetskim festivalima, moramo im dati šansu da naprave svoj prvi film. Moramo imati lepezu filmova: moramo imati i mainstream, i loše filmove, i osrednje, i genijalne filmove, i niskobudžetne i visokobudžetne filmove, da bismo uopšte mogli govoriti o kinematografiji. Mi u BiH možemo govoriti samo o pokušajima kinematografije, o nečemu što preživljava na aparatima i trebamo iskoristiti ove uspjehe da se ne dogodi da ta grana propadne.

Ne znam koliko su ljudi svjesni činjenice da je ulazak našeg filma u oficijelnu selekciju Cannesa kao da smo ušli na svjetsko prvenstvo u fudbalu. S druge strane, da od 100 % produkcije, 100 % uđe u Cannes, tj. da od jednog proizvedenog filma, taj jedan uđe u oficijelnu selekciju Cannesa, a borio se sa 2000 filmova iz cijelog svijeta,  to je jako veliko. Ovdje govorimo o jednoj od najuspješnijih, najrentabilnijih grana kulture. Ljudi kad čuju da je za neki film odobreno 100 hiljada, pola miliona maraka, oni misle da mi te pare uzimamo sebi. Od tog koliko BiH uloži u film, taj iznos se mnogostruko vraća. To je s industrijske strane gledano nešto što je jako važno da opstane. Mi se sad borimo da objasnimo zašto mi ne bi trebali krenuti od nule i da bi ustavri trebali da imamo status koji je mnogo veći od onoga kojem smo trenutno. Pred nama je duga borba i na nama je da radimo na tome da oni ljudi koji odlučuju o tome koliko će se novca izdvajati za kinematografiju, da odluče odvojiti mnogo više od onoga što sada odvajaju, što evidentno nije dovoljno.

Koji je, po Vama, smisao Fondacije za kinematografiju kada fondacija iz godine u godinu nema novca za finansiranje bh. filmova?

Dok nije postojala Fondacija za kinematografiju, nije bilo ničega. Kada se napravio fond, dobili smo nekakav osnov, bazu iz koje se može aplicirati i možda možete dobiti neka sredstva. Za aplikaciju za sve inostrane fondove morate imati podršku bazičnog fonda vaše zemlje jer u protivnom s vama neće ni da razgovaraju. Dakle, mi bez Fondacije za kinematografiju ne možemo funkcionisati. Naravno, ona je besmislena ukoliko ona nema novca. Znači potrebno je da se u fond prelije više novca da bi se godišnje moglo proizvoditi više od jednog filma. Moramo napraviti prostor mladim ljudima, ljudima koji debitiraju, ljudima koji nemaju nagrade po svjetskim festivalima, moramo im dati šansu da naprave svoj prvi film. Također, BiH mora imati lepezu filmova: moramo imati i mainstream, i loše filmove, i osrednje, i genijalne filmove, i niskobudžetne i visokobudžetne filmove, da bismo uopšte mogli govoriti o kinematografiji. Mi u BiH možemo govoriti samo o pokušajima kinematografije, o nečemu što preživljava na aparatima. Trebamo iskoristiti ove uspjehe i ne dozvoliti da ova grana kulture propadne. Mi još uvijek imamo snage, volje i entuzijazma da se borimo i da istrajavamo u svojim projektima. Ali ni to neće trajati vječno.

Vaš film je, između ostalih, finansijski podržao i Eurimages, i to u iznosu od 200.000 eura, što je vjerovatno bila presudna pomoć za realizaciju snimanja. Koliko se filmovi većinski finansirani iz raznih svjetskih fonodova uopšte mogu nazvati bh. filmovima, ako u njima nema dovoljno udjela domaćeg novca?

U ovom filmu ima bosanskog novca. Dobili smo i podršku Fondacije i raznih opština. Uvijek sam sretna kad nam neka opština pomogne, da nam svoje usluge, da nam 2000 maraka. To je kap u okeanu cjelokupnog budžeta, ali opet imate osjećaj da je nekom stalo, da se neko brine, da neko smatra da je to važno i iz onog koliko može, daje vam podršku. To je lijep osjećaj. Naš film, unatoč sredstvima iz evropskih i svjetskih fondacija, je bosanski film jer je 90 posto autorskog tima iz BiH. To je nešto na što sam ja jako ponosna. Mi ćemo u ovom filmu predstaviti cijelu jednu generaciju mladih glumaca iz BiH. Tu ćemo potvrditi još jednom mladu generaciju autora iz BiH i to je onaj segment u kojem se ja krvavo borim i svojim stranim partnerima uvijek naglašavam da želim da radim sa ljudima iz BiH. Zato smtram da je to, osim finansijskog, jedno stvarno ulaganje u BiH jer se, osim finansija, na taj način obrazuju i usavršavaju filmski tehničari. Mi smo u jednom momentu došli u situaciju da je praktično izumrlo pola profesija ljudi koji rade na filmu. Ako ne budemo radili na ovom problemu, ako ne budemo ulagali u bh. film, može se vrlo lako dogoditi da za 10 godina nećete više imati nikoga da radi filmove.

Kako vidite budućnost bh. kinematografije, s obzirom na totalnu neimaštinu u fondovima namijenjenim za finansiranje domaćih filmskih i kulturnih projekata, a i očito nedostatak sluha od strane države za značaj vlastitih umjetničkih vrijednosti? Posljednji primjer 'pobjede inferiornog nad superiornim' je skandalozni pokušaj izbacivanja milionski vrijedne umjetničke kolekcije Ars Aevi iz depoa u Skenderiji, oko čega se digao tek slabašan krik javnosti. Koliko je u takvoj atmosferi realno očekivati da se neko bori za domaću kinematografiju i bude svjestan njenog nepresušnog bogatstva za BiH?

Nemam riječi kojima bi opisala katastrofu koja nastaje zatvaranjem muzeja, konkretno zatvaranje Ars Aevija. Ne mogu shvatiti da je moguće doći do tačke gdje se takve stvari događaju. Ja se zaista nadam da ova struktura vlasti neće ostati zapamćena isključivo po tome što je uništila kulturu. Jer ipak to je ono što ostavljamo svojoj djeci. Shvatate li šta znači za mladog čovjeka od 15 ili 17 godina koji nema gdje da ode na izložbu, koji nema gdje da ode u muzej, koji ne može otići u ozbiljnu biblioteku i podići ozbiljnu knjigu... Postavlja se pitanje kakve mi to onda ljude odgajamo.

Život u BiH postaje sve manje realan. Mislim da je danas fenomen opstati na ovim prostorima. Svakodnevni život izgleda kao nemoguća misija. Živimo u sredini u kojoj je stopa nezaposlenosti 47 posto, u ovom gradu imate 90 hiljada ljudi koji se svaki dan probude i ne znaju šta će raditi taj dan. To su zaista strašne stvari. Što se tiče kulture, nemam riječi kojima bi opisala katastrofu koja nastaje zatvaranjem muzeja, konkretno zatvaranje Ars Aevija. Ne mogu shvatiti da je moguće doći do tačke gdje se takve stvari događaju. Ja se zaista nadam da ova struktura vlasti neće ostati zapamćena isključivo po tome što je uništila kulturu. Jer ipak to je ono što ostavljamo svojoj djeci. Shvatate li šta znači za mladog čovjeka od 15 ili 17 godina koji nema gdje da ode na izložbu, koji nema gdje da ode u muzej, koji ne može otići u ozbiljnu biblioteku i podići ozbiljnu knjigu... Postavlja se pitanje kakve mi to onda ljude odgajamo. Iz nečeg što je svakako prazan prostor nakon rata, gdje su nas ljudi pokušali ubijediti da smo mi oduvijek bili divljaci i primitivci, što nije tačno, onda smo mi sami sebi napravili da zaista potvrdimo da kažemo "evo mi jesmo primitivci i divljaci". Uopšte ne znam kako će ove nove generacije biti civilizirane ukoliko im mi onemogućimo kontakt sa civilizacijom, a jedan od ključnih kontakata sa civilizacijom je kroz kulturu i umjetnost. Ne možemo se nadati da ako ubijemo kulturu, da možemo imati fantastičnu ekonomiju. Meni je strašno važno iskustvo rata koje mi je dokazalo da je, jednako kao i hljeb, važna i umjetnost i kultura da bismo bili ljudi, jer nam ona daje ljudsko dostojanstvo koje niko ne može oteti ili ubiti.

(DEPO PORTAL)